Između izmaštanih slika i sive stvarne povijesti

Povijest se uvijek ispisuje unatrag, ovisno o idealima današnjice. Povijesni romani zaživjeli su u 19. stoljeću kao neka vrsta Biblia pauperum – pojednostavljen prikaz povijesti u duhu kršćanstva tadašnje Europe – koja je vladala svijetom, istovremeno sve finije oblikujući nacionalne ideje i nacionalne države. Europa je dijelila svijet, ali je dijelila i samu sebe, postavljajući temelje budućih velikih sukoba. Rani (mračni) srednji vijek nema nikakve veze s romantičnim slikama oblikovanim u 19. stoljeću. Ne postoje ideali modernih država u tom vremenu.

Izd. Školska knjiga, Zagreb, 2022.

Po doseljavanju – koje je trajalo stoljećima – Hrvati postupno stječu identitet surađujući i ratujući s Avarima, Gotima, Bizantincima, Normanima, Langobardima, Venetima i Francima. Ne postoje stabilna prijateljstva, ali ni neprijateljstva – strane se mijenjaju usred vojnih pohoda. Krv, znoj i suze, mukotrpan rad, kratke molitve, mračne noći, glad, pljačke i paljevine te ponovno podizanje jednostavnih građevina, po mogućnosti pregradnjom rimskih objekata. Mračni mikrosvjetovi bez ljepote i poetičnosti.

Konstantinopol je veličanstven, Akvileja je veliki grad, no Venecija je naselje drvenih zgrada u laguni, s tek ponekom crkvom u bizantskom stilu. Torcello i Rialto najvažniji su dijelovi trgovačke sile u nastanku. Ono što je bitno za razumijevanje tadašnjeg svijeta – najvažnija svjetska trgovačka prometnica postala je pomorska linija između Konstantinopola i Venecije (i Akvileje i Ravene) i tada se sve gledalo preko palube, odnosno iz smjera vanjskih jadranskih otoka prema kopnu. Krhotine Rimskog Carstva na Jadranu važna su mjesta rađanja hrvatskog identiteta.

Hrvoje Hitrec u romanu o knezu Branimiru Dux Chroatorum želi osnažiti svijest Hrvata o samima sebi. Nastavljajući putem Šenoe i Kumičića, želi dati i što ozbiljniji povijesni okvir. No prilično je teško mitove oblikovati činjenicama. Dugovječan mit uvijek je zasnovan na stvarnom događaju, no potom je prepušten varljivosti sjećanja. „Od starine Tješine Zdeslav je saznao da ninski župan ima možda najviše zasluga što je izvikan za kneza. Pozvao je Branimira u Klis, razgovarali su dugo i srdačno, knez je pričao o čarima Konstantinopola među zidinama kojega je više ljudi nego u cijeloj Hrvatskoj kneževini, o moći carstva i veličini carevoj te kako je još podosta divlja ova zemlja u koju se vratio, a čuje da Domagoj nije nastavio Trpimirovim tragom, ni jednu crkvu nije podignuo, i papu je ponizio ne slušajući njegove savjete.“

Ključni je problem suvremenih pisaca povijesnih romana kako uravnotežiti izmaštanu baroknost povijesnih slika – sa svim ispranim nijansama sive stvarne povijesti. Branimir je vladao između 879. i 892. godine, a to je vrijeme tek malobrojnih sačuvanih sakralnih građevina i kamenih ulomaka s rijetkim fragmentima natpisa. „Branimir se preselio u knežev dvor, koji bijaše prazan i zapušten još od doba Mislava i njegova odabira Klisa. U Ninu i iz Nina će vladati, nije poslušao one koji rekoše da je Knin bolje mjesto o kojemu je razmišljao i Trpimir. Pa i crkve je podno Knina dao graditi Trpimir, biskupovo sjelo moglo bi biti ondje, govorio je Teodozije, ali i on je radije ostao u ninskoj biskupskoj palači, uz kneza koji je držao da su plitko more, lagune i močvare oko Nina isto tako dobar zaklon i štit kao i kninska utvrda na brijegu.“

Niz važnih starih obalnih gradova (Nin, Zadar, Trogir, Dubrovnik) nastao je na otočićima tik uz obalu, koristeći more kao prirodnu zapreku. Nin je na neki način oponašao Torcello, no tu je sve skromnije, jer je Torcello, s vrlo starim sakralnim građevinama u venecijanskoj laguni (Santa Maria Assunta), te najstarijim sačuvanim mozaicima, oslonjen na Bizant i njegovu stoljetnu tradiciju, dok Hrvati u Ninu tek otkrivaju mogućnosti sakralne arhitekture (sv. Križ i sv. Nikola). „U vrtu ninske biskupske palače često su početkom ljeta sjedili Branimir i Teodozije, dugo šutjeli, tu i tamo progovorili škrtim, nedovršenim rečenicama. Pridružio bi im se predvečer i odnedavni opat benediktinaca Teudebert koji je od jutarnjih sati nadzirao gradnju novog samostana unutar bedema, na ruševinama rimskoga hrama. Kamenovi i stupovi donedavno zarasli u drač, oblikovani oruđem davnih klesara, bili su dobra građa, uz novu koja je dolazila iz klesarske radionice na žalu izvan zidina. Pomalo zamrla, radionica je odnedavno oživjela, majstori podučavaju mlade o tajnama i žilama gromada i kako iz njih može izletjet golubica, izrasti loza i izviti se pleter. I Branimir je sa svojom dvorskom radionicom imao velike planove. No drugi su, zamašniji, ležali na kamenom stolu.“

Codex Aquileiensis, poznat i kao Čedadski evanđelistar, važan je povijesni izvor jer su u njemu upisana imena brojnih južnoslavenskih i hrvatskih vladara i dostojanstvenika. Među njima ističu se tri upisa u kojima se spominje hrvatski knez Trpimir te upis s imenom kneza Branimira i žene mu Maruše (Mariosa). „Branimir je osjetio trnce u leđima kada se u samostanu našao pred najvećim akvilejskim blagom, kodeksom pisanim rukom onoga koji je o Isusu možda znao samo iz svjedočenja apostola Petra i Pavla, ali kako je samo život Kristov, njegova čuda i nauk, njegovu smrt i uskrsnuće opisao i zapisao jednostavno i čuvstveno, tako dojmljivo i istinito kao da je i on s Gospodinom sve vrijeme hodio. Taj Codex Aquileiensis, kneže, govorio je opat Taudebert kada je bio saznao da Branimir kani pohoditi Akvileju, možda i nije pisao Marko. Ali opat je sumnjao u mnoge istine koje drugi držahu neupitnim, pa se knez nije osvrtao, a Teodozije je ne jednom nazvao Teudeberta nevjernim Tomom pa i heretikom.“

Hitrec je vrlo spretno ispričao suvremenu priču gradeći je na malobrojnim povijesnim podacima. No stječe se dojam da ga je skrupulozan pristup povijesnom dijelom sputao u traženju poetskog.