Hod po rubu smisla

Cirkuska scena, s razmjerno velikim brojem cirkusera udruženih u razne varijante stalnih, manje stalnih i povremenih skupina i kolektiva i s obzirom na to relativno rijetkim nastupima, djeluje na rubu neinstitucionalnog ruba stvarajući u uvjetima neprikladnima i za umjetnički razvoj izvođača i autora i za razvoj cirkusa kao izvedbene discipline. Premda se njezini začeci u Hrvatskoj bilježe potkraj devedesetih i premda je otad pokrenuto i ugašeno mnogo inicijativa, uključujući i festivalske i druge reprezentacijske formate, a izvođača i autora koji se žele ostvarivati u tome području sve je više, strukovna udruga s namjerom afirmiranja cirkuske umjetnosti osnovana je tek 2021. Vidljivi su prvi pomaci njihova zalaganja u priznavanju statusa cirkusa kao zasebnog područja umjetničkog stvaralaštva s obzirom na to da se cirkuski projekti od 2022. mogu prijavljivati na javne pozive Ministarstva kulture i medija u domeni suvremenoga cirkusa. Imajući u vidu mijene cirkuske umjetnosti, cirkus se i u Hrvatskoj nastoji etablirati kao suvremeni cirkus, no mnogo toga što izvedbeno supostoji u načinu promišljanja i oblikovanja pripada ranijim razvojnim fazama, a i mnogo toga što se proizvodi ne može se uvrstiti u profesionalni umjetnički kontekst. Osobito su atraktivne zračne vještine i žongliranje neuobičajenim objektima te se izvođačice plesa na svili, trapezu ili kineskoj motki i žongleri vatrom često angažiraju u dramskim predstavama, ali i u prigodnim programima festivalskih otvaranja i raznim komercijalnim projektima. Cjelovite, domišljene cirkuske predstave prije su iznimka, češće se mogu vidjeti kraći nastupi s fokusom na jednoj vještini, predstavljanja građe s radionica i slično. Treba biti svjestan da nije sve što nastaje predstava ni svako demonstriranje vještine umjetnost. Kako suvremene cirkuske predstave izgledaju i čemu bi trebalo težiti, imali smo prilike gledati i učiti tijekom Festivala novog cirkusa od 2005. do zaključno 2016. pod vodstvom Ivana Kralja i u organizaciji Male performerske scene, koji je snažno i višestruko utjecao na cijelu regiju, uključujući se u važne međunarodne projekte i mreže te dovodeći vrhunske predstave recentne produkcije. Ne iskoristivši njegov zamah, hrvatska cirkuska scena stagnira.

Konceptom predstave beskonačnost svemira supostavlja se konačnosti ljudskih života / Snimio Dario Radović

Pitanje o smislu ljudske egzistencije, na kojem se temelji i predstava U prazno, jedna je od najčešćih umjetničkih tema. Izazovna u svim vremenima, doima se neiscrpnim vrelom, ali zbog učestalosti obrada, a često nedovoljne upućenosti već u istaknuta djela bližih i daljih konteksta, prilično je lako zapeti na uopćenim mjestima. Stvarajući u opisanim prilikama, pitati se o smislenosti vlastita djelovanja posve je razumljivo. Ipak, stvaranje iz toga mjesta i pretakanje u izvedbenu građu ne može ostati samo na prepoznavanju problema. Konceptom predstave beskonačnost svemira supostavlja se konačnosti ljudskih života, praznina smislu, stvarnost našoj percepciji. Praznina pritom, istaknuto je u pratećem tekstu, buja, preslikavajući širenje svemira na društveni mikrosvemir. Praznina, navodi se dalje, označava beskonačnost iz koje proizlaze svi strahovi i osjećaj izolacije jer naše postojanje ne ostavlja traga. Izvedbeno se razlučuju dvije sastavnice, narativna razina i prikazivačka razina, s time da je naracija osnovna linija dopunjena, katkad i doslovno ilustrirana, prikazivanjem, odnosno neverbalnim dionicama izvođača. Narator Jasmin Dasović pripovijeda o beskonačnosti pozivajući se na matematičke i fizičke teorije. Otkriće Georga Cantora o nejednakoj brojnosti beskonačnih skupova, prebrojivim i neprebrojivim beskonačnim skupovima, činjenici da je realnih brojeva više nego prirodnih, kao i spominjanje Hilbertova hotela, primjera hotela s beskonačno mnogo soba, koje su sve zauzete i daljim zavrzlamama što učiniti kad se pojavi novi gost, autobus s beskonačno mnogo gostiju, beskonačno mnogo autobusa s beskonačno mnogo gostiju i tako dalje, može pobuditi asocijacije samo gledatelju sa solidnim znanjem matematike. Pritom uz Hilbertov hotel iz mraka izranjaju sobe, uz sudaranje materije i antimaterije simultano izvođenje prizora na svili s nekoliko osnovnih figura izvođačica Nikoline Komljenović i Lidije Kraljić ili zrcaljenje prizora s okvirima.

Uz to se ukrcala i priča o Drakeovoj jednadžbi i scena na trapezu Ivane Pedljo i Dasovićevo žongliranje noževima. Ako se već išlo na nepoznanice kao što su širenje svemira i suočavanje sa strahovima, mnogo bi snažnije odjeknula pitanja u što se svemir širi ako je beskonačan, ima li nešto iza te beskonačnosti i što joj je prethodilo, što iznimno zaokuplja um, a dostupno je svima. Izvedbeni prostor proteže se na cijelu veliku dvoranu Pogona Jedinstvo, publika je smještena centralno, a izuzev početne i završne pantomimske scene Frane Medena u spotu svjetla, sva su scenska zbivanja na rubovima i to funkcionira u pogledu tematizirane praznine i sadržaja. „Nihilistički cirkus“ zaključno se priklanja relativizaciji da je sve čime se bavimo na makroplanu nebitno. Stoga se moguće baviti i cirkusom. Iz gledateljske vizure naprotiv nije svejedno što se gleda, tim više jer naše vrijeme nije beskonačno.