Dvije japanske i jedna domaća

S dolaskom proljeća i buđenjem prirode ljepotom i raskoši osobitu pozornost privlače trešnje u cvatu. Iako postoje mnogobrojne vrste trešnje, a cvjetovi im se razlikuju u nijansi ružičaste i broju latica, posebno su raskošne sakure, japanske ukrasne trešnje. Poznati kao veliki štovatelji prirodnih ljepota, Japanci redovito uživaju u promatranju rascvjetalog drveća. Taj se običaj naziva hanami. Budući da cvat kratko traje, a ovisi o vremenskim prilikama, japanski meteorološki zavod svake godine najavljuje i izvještava o vremenu cvjetanja u Zemlji Izlazećeg Sunca. U današnjem globaliziranom svijetu običaj uživanja u kratkotrajnoj ali čarobnoj ljepoti trešnjina stabla u cvatu proširio se na Zapad, gdje sve veći broj ljudi provodi proljetne sate u druženju ispod ružičastih krošnji. Europska inačica hanamija već je uobičajena u Parizu. Ne izostaju ni mediji koji upućuju građane na rascvjetane gradske lokacije pogodne za šetnju. Tako gotovo svaki Parižanin zna da japanska stabla krase otmjene vrtove Tuileries u neposrednoj blizini Louvrea. Ili pak da će u to doba godine ružičasti tonovi razigrati snene vizure poznatoga gradskog groblja Père-Lachaise. Ukrasne trešnje najbrojnije su u prostranom parku Sceaux na južnoj gradskoj periferiji. Njih oko 150 zasađenih da tvore šumarak svake godine priredi spektakl koji oduzima dah. U njihovoj sjeni mnoge obitelji provode cijeli dan u igri i zabavi, osobito vikendom. No, da su ove godine japanska tradicija i kultura posebno zastupljene u francuskoj prijestolnici, svjedoče dvije izložbe posvećene dvama različitim aspektima japanske umjetnosti.

Grafika Utagawe Hiroshigea izložena u muzeju Guimet

Hiroshige – japanski majstor drvoreza

U muzeju Guimet održava se izložba Hiroshige i lepeza. Utagawa Hiroshige (1797–1858) pripada najvećim imenima svjetske povijesti umjetnosti. Jedan je od glavnih predstavnika japanske grafičke umjetnosti, a njegovi su drvorezi snažno utjecali na europske umjetnike s kraja 19. stoljeća. U 18. stoljeću u Japanu počinje ukrašavanje lepeza grafikama.

Prvi dio izložbe prikazuje lepezu kao predmet za svakodnevnu uporabu. Izložene su grafike različitih japanskih umjetnika 19. stoljeća koje prikazuju scene svakodnevice na kojima se vide lepeze. Ovaj dio izložbe također predstavlja način izrade lepeze. Riječ je o ravnim, a ne sklopivim lepezama koje su izmišljene u Kini, ali se u Japanu javljaju već u 9. stoljeću. Takva lepeza ima dvije strane, a za njezinu izradu potrebno je umijeće košaraštva. Na jednom izrađen kostur lepeze stavljaju se grafike. Prednja strana često je ukrašenija od stražnje. Scene koje te dvije grafike prikazuju ne moraju biti povezane, često čak nisu ni djelo istog umjetnika.

U drugom dijelu izložbe izložene su Hiroshigeove grafike namijenjene lepezama. Riječ je o manje poznatim djelima budući da je ovaj japanski umjetnik prvenstveno poznat po svoje dvije serije višebojnih drvoreza Pedeset i tri postaje na cesti Tokaido te Stotinu pogleda na Edo. Hiroshige se istaknuo prikazima urbanog i izvangradskog krajolika. U grafikama, koje su istovremeno i realistične i poetične, pokazuje koliko dobro vlada bojom, osobito plavom. Riječ je o pruski plavoj boji dobivenoj na umjetan način, a njezine nijanse omogućuju atmosferične prikaze pejzaža. Zastupljene su također literarne i povijesne teme koje su ponekad obrađene prikazima kazališta, mjestimično i s tračkom parodije. Izložba završava radovima floralne tematike te prikazima životinja.

Originalne lepeze nisu očuvane jer su korištenjem uništene. Japanske lepeze izvozile su se i na Zapad. Kako su se i u Europi koristile, ni ti primjerci nisu ostali očuvani. No zanimljivo je da su prikazane na nekim slikama francuskih umjetnika poput Eduarda Maneta. Do danas su ostali sačuvani prvi grafički otisci koje je izdavač stavljao u albume kao modele. Budući da nisu bili pokazivani široj javnosti te su čuvani daleko od danjeg svjetla, izvrsno su očuvani, a boje se doimaju svježe. Devedesetak djela izloženih u muzeju Guimet potječe iz Zbirke Georgesa Leskowicza, jednog od najvećih svjetskih kolekcionara grafike.

Manetova slika Šljiva i Degasova Apsint prikazuju istu ženu u istom kafiću

Kimono –
„stvar koju nosimo na sebi“

U muzeju Quai Branly – Jacques Chirac izložba je naslovljena jednostavno Kimono. Ona je ujedno poziv na otkrivanje amblematičnoga japanskog odjevnog predmeta. Riječ kimono doslovno znači „stvar koju nosimo na sebi“. To je odjevni predmet ravnoga kroja koji se zatvara vezanjem širokog opasača zvana obi. Njegova forma nije se mijenjala stoljećima pa kimono prati predodžba o odjevnom predmetu koji je izvan vremena. Pariška izložba prikazuje u tri cjeline dinamičnu povijest kimona.

Prvi dio, nazvan Kimono u Japanu, usredotočen je na razdoblje Edo (1603–1868), koje karakterizira zatvorenost zemlje, politička stabilnost, ekonomski rast i urbani razvoj. Grad Kyoto postaje prijestolnica u izradi luksuznih kimona, a najveći su potrošači samuraji i bogati trgovci. Početkom 18. stoljeća grad Edo (današnji Tokyo) preuzima važnost te postaje središte nove kulture poznate pod imenom Ukiyo, odnosno „plutajući svijet“, koju karakteriziraju zabava, elegancija i erotičnost. Glumci i kurtizane postaje modne ikone. Proizvode se tisuće grafika koje prikazuju slavne osobe. Kako se grafike prodaju po pristupačnim cijenama, omogućuju masovno širenje informacija o modi i postaju izvor inspiracije.

Kimono širom svijeta naslov je drugog dijela koji se bavi vezom Japana i svijeta. Za vrijeme zatvorenosti Japana u razdoblju Edo bila je moguća trgovina jedino s nizozemskom Istočnoindijskom kompanijom. Ona donosi dotad nepoznate tkanine u Japan, ponajviše pamučne bojene iz južne Azije, a Japan počinje izvoziti tradicionalne modele kimona prilagođene za europsko tržište. Potkraj 19. stoljeća Japan se otvara internacionalnom tržištu. Za vrijeme razdoblja Meiji (1868–1912) pripadnici elite preuzet će zapadnjački način odijevanja kako bi time iskazali ravnopravnost Japana s ostatkom svijeta. No žene, smatrane čuvaricama tradicije, nastavit će nositi kimono. Tekstilna se industrija brzo modernizira, što omogućuje većem broju ljudi pristup kimonu u prêt-à-porter izradi po pristupačnijim cijenama. U cijelome svijetu kimono ulazi u modu. Njegove ravne linije snažno će utjecati na europske modne kreatore.

Zadnji dio izložbe, naslovljen Transformirani kimono, prikazuje razvoj kimona od 1940-ih. Kimono se sve manje nosi u svakodnevnom životu te postaje amblem nacionalnog i kulturnog identiteta. Japanska vlada danas podupire obrtnike i tvrtke koje nastavljaju izrađivati kimono na tradicionalan način te time prenose znanja i vještine tkanja i bojenja. Kimono danas ima važnu ulogu u internacionalnoj modi te je izvor nadahnuća brojnim modnim kreatorima, koji ga vole reinterpretirati. Zanimljiva i inovativna rješenja predstavljena su i na pariškoj izložbi.

Manet i Degas
– povijest jednog rivalstva

Još jedna pariška izložba oduševljava ove proljetne sezone. To je izložba Manet / Degas, koju je priredio muzej Orsay. Prvi put neka izložba suprotstavlja dva genija moderne umjetnosti, Eduarda Maneta i Edgara Degasa. Sa više od dvije stotine radova različitih tehnika, pastela, crteža, grafika i slika, izložba propitkuje prirodu odnosa dvaju umjetnika međusobno bliskih u privatnom životu i umjetničkom stvaralaštvu. No jesu li bili prijatelji ili suparnici? Izložena djela prenose nas u Pariz s kraja 19. stoljeća: u život kafića, mondenih zabava, konjskih trka i balerina iza kulisa. Mnogo zajedničkih tema kojima su dvojica pristupila na različit način.

Dvije slike izložene jedna uz drugu najbolje pokazuju spomenutu razliku u pristupu. Manetova slika Šljiva i Degasova Apsint prikazuju istu ženu u istom kafiću. Manet prikazuje djevojku u sredini slike, elegantno odjevenu, zamišljena izraza lica, pa slika daje zavodljiv dojam. S druge strane, iako i Degas djevojku smješta u središte kompozicije, ona djeluje potisnuta u stražnji plan. Prikazana opijena alkoholom, isprazna izraza i izgubljena pogleda, djevojka (a time i slika) ostavlja na promatrača sumoran dojam.

Pariška izložba pripovijeda o zamršenom odnosu dvaju umjetnika, o međusobnim prepirkama i uzajamnom divljenju. Ona ukazuje da ih je svim razlikama usprkos ujedinila ista umjetnička ambicija: uvesti moderan svijet u svijet slikarstva. U čemu su zasigurno i uspjeli ispisavši novo poglavlje u povijesti umjetnosti.