Dojmljiva dugotrajnost dobre književnosti

Kao geslo nad ulaznim vratima, bjelinu otvorne stranice Čudesa (u nas lani, u solidnom prijevodu Ele Varošanec Krsnik, objavio Hena com), romana nagrađivane španjolske pjesnikinje i cijenjene esejistkinje Elene Medel prekida tek citat Philipa Larkina. „Clearly, money has something to do with life.“ Za osvješćivanje ekonomske međuovisnosti svih sitnica čiji mozaik sačinjava život nisu potrebni filozofska pronicavost ni poetsko promišljanje svijeta, no i provjereni, mjerljivi podaci, dobro poznate činjenice sažeti u stih ili provučeni pričom odzvanjaju snažnijim ehom.

Izd. Hena com, Zagreb, 2023.
Sa španjolskog prevela Ela Varošanec Krsnik

Dojmljiva dugotrajnost (dobre) književnosti razlog je što Elena Medel, na španjolskoj književnoj sceni prisutna posljednjih dvadesetak godina, za svoje prvo prozno predstavljanje čitateljima bira dvama pripovjednim rukavcima, dvama odsječcima iste povijesti, priče o dvjema strankinjama, unuci i baki, tematizirati klasne podjele, ženska pitanja i novac – najčvršću kariku u životnom kabinetu čudesa. Izravnost Larkinova citata pojačana je početnim prizorom u romanu – iako joj novac za radnog vremena nije potreban, prazni džepovi uznemiruju ženu i, kao beba zvečkom, umirena je tek šuškanjem vrijednosnog papirića s otisnutom dvadeseticom. Možda zato što, iskrsnut će misao mnogo stranica kasnije, novac ne može promijeniti mediokritet, ali ga može ublažiti, a Alicia, kako je ime ženi na pragu srednje dobi, prodavačice čokoladica u kolodvorskom dućanu, svojim postojanjem potvrđuje njezinu točnost.

Djetinjstva klimavo utemeljena na iluziji obiteljskog bogatstva, Alicia briljira, jedna je od najboljih učenica, sigurna u obiteljskom domu s čak trima televizorima i velikim balkonskim vratima iz čije sjene može promatrati nesretnike dok u žurbi prolaze gradskim trgom. No očevim se, bezizlaznošću nagomilanih dugova potaknutim, samoubojstvom utopija pretvara u distopiju i djevojčica, pretvarajući se u djevojku, potom i ženu, zrcali sve razine osobnog propadanja; zanemarivanje školskih obaveza, odustajanje od studija, odbacivanje dobrog dijela prijateljskih i obiteljskih veza – ukratko, kapitulaciju pred životom i utapanje u prosječnosti. Godine pada, osim manjka ambicije, na površinu izbacuju i Alicijinu prirođenu sklonost okrutnosti prema drugima, a autorica pritom vrlo dobro poentira iskorištavajući (nažalost tako aktualnu) temu vršnjačkog nasilja. Čitatelj pritom, iako je djevojka nedvojbeno žrtva, ne uspijeva razviti empatiju spram nje jer, u drukčijoj podjeli uloga, i sama bi uživala kao zlostavljačica. Ponutreni sadizam, naposljetku, pretvara u mazohizam, intelektualnom lijenošću i pristajanjem na život u kojem ne uživa, ali je razonođuje, pada kao vlastita žrtva.

S druge strane, kao prividnu suprotnost Aliciji, Elena Medel razvija lik Marije, žene odrasle u Cordobi i potkraj šezdesetih pod teretom srama i neimaštine prisiljene na preseljenje u glavni grad. Siromaštvo bi joj mala sredina i oprostila, ali preko izvan braka rođena djeteta ne može prijeći pa Maria odlazi u stričevu kuću i brine se o djeci imućnih Madriđana dok njezinu kćer odgajaju baka i ujak, uz majčine rijetke pa sve rjeđe posjete. U tim je prizorima razvidna i autoričina vještina poetskog sažimanja pa majka, pri prvom posjetu, zapaža da njezina kći „miriše na cigarete“, što najbolje ocrtava bijedne uvjete njezina odrastanja, a dodatno je pojačano kontrastom s mirisima pudera i mlijeka koji obavijaju djecu iz kuća Marijinih poslodavaca. Djevojčica ne plače niti kad joj treba promijeniti pelenu, nego čeka da bude primijećena, a njezina će nevidljivost biti jedna od narativnih odrednica romana – izostavljena iz majčina života, s vremenom će nestati i iz kćerine priče, no kao nedostajući element u dvostrukoj petlji kćeri bez majke obilježit će identitarnu potragu obiju protagonistkinja. Maria će tako život posvetiti dobrovoljnom radu u ženskoj udruzi i, pokušavajući osnažiti mnoge mlade žene, kompenzirati izostanak brige za onu jednu, kod kuće ostavljenu kćer, dok će Alicia svoj strah od postajanja majkom maskirati odbijanjem prihvaćanja tjelesnih promjena i prelaska iz „žene“ u „mamicu“, istovremeno birajući život u zajednici s djetinjasto zahtjevnim muškarcem.

Osim sablasne prisutnosti kćeri i majke Carmen, dvije žene povezuje topografija, autorica inzistira na njihovu snažnom srastanju s ulicama kojima prolaze, spajanju s vizurama Cordobe i Madrida, osobnim promjenama ukorak s izmjenama gradskih vizura. Pritom arhitektura nikad nije samo kulisa, već stoji kao važan gradivni moment protagonistkinja romana. Intimno je to mapiranje dvaju gradova, promicanje gradskim ulicama usporedno s pomicanjem indeksa siromaštva pa razdoblje blagostanja Alicijina život Elena Medel ocrtava širokim pogledom s visokog balkona, dok siromaštvo, bez iznimke, ostavlja na razini razizemlja. I takva je topografija povezana s novcem – da ga je više, protagonistkinje se ne bi morale služiti javnim prijevozom, kretale bi se brže i sigurnije. Vidjevši manje, vidjele bi bolje. Uostalom, usložnit će situaciju Maria, da je njezina obitelj bolje stajala, ona ne bi morala autobusom dostavljati naručenu robu mušterijama i ne bi upoznala nositelja svojeg prokletstva. Da nije bila naučena pokornosti, ne bi mu odgovorila.

I tu se pitanje novca isprepleće sa ženskim pitanjem. Elena Medel izvrsno poentira i pitanje oslobođenja ne provodi kroz kanale tjelesnosti već ekonomske neovisnosti, otvaranja svijesti o važnosti stjecanja vlastitog novca. Jer novac, sjetimo se Larkina, neraskidivo je povezan sa životom. Pa i sa stjecanjem vlastitog glasa. Eleni Medel valja čestitati što je, ne odmičući se od nulte točke fokalizacije, stvorila čak dva, i to izuzetno uvjerljiva, autentična glasa toliko da povremeno svojom izravnošću u čitatelja izazivaju nelagodu. Slično je i s pripovijedanjem, unatoč povremenim zastranjivanjima, Elena Medel u sažetosti je izraza poput zahuktale pripovjedačke lokomotive, nezaustavljiva u dosezanju cilja, točke u kojoj će se možda ovaj prikaz sadašnjosti, ispisan vrludanjima španjolskim ulicama druge polovice dvadesetog stoljeća, napokon prestati perpetuirati i jednom zasvagda otvoriti prostor novim narativima.