Bjelovar i u mojoj kuhinji

U Bjelovarsko-bilogorskoj županiji najprije sam skoknula do Mate Lovraka u Veliki Grđevac, no ipak treba reći koju i o gradu s početka naziva ove županije, Bjelovaru. Dakako, i taj grad ima svoju povijest, no na tu faktografiju neću trošiti puno riječi. Ona je za sve takve gradove slična. Kvadratni raster ulica u uskom središtu, što je tipično za sve negdašnje vojničke gradove. Nastao je, kao i toliki drugi, odlukom Marije Terezije 1756. Prije toga, u 16. stoljeću, između Moslavine, Čazme i Drave u Varaždinskom se generalatu načičkalo više utvrda kao obrana od Osmanlija, od kojih je jedna bio i Bjelovar. Na području toga generalata osnovana je 16. pješačka pukovnija, kojoj je 1538. prvi zapovjednik bio glasoviti branitelj Kisega, Nikola Jurišić. Ovo što ću sada reći možda će zasmetati građanima Bjelovara i Koprivnice, no meni se ti gradovi – upravo zbog svojega vojničkog ustroja – znaju i pomiješati. Središnji gradski park s obiljem hlada i ljupkim muzičkim paviljonom u sredini isti su i u Bjelovaru, i u Koprivnici, i u Glini, i u Petrinji, i u drugim gradovima slična postanka.

Gradski muzej Bjelovar / Izvor TZ BBŽ

Za priču o Bjelovaru ne treba mi njegova junačka prošlost kao nit vodilja. Bjelovar mi je ionako stalno pred očima. Imam dvije slike Tatjane Kreštan (r. Cifrak), svoje studentice, a danas profesorice, slikarice i knjižničarke. Jedna prikazuje stabla u zelenom, plavom i sivom tonu, a druga crvene tulipane u crvenom okviru s crnim rubom. Stoje tako da mi prema njima pogled odluta čim sjedam za stol. I prezime Kreštan imam u glavi još mnogo prije nego što mi je Tanja postala studenticom. Naime, u omaminoj kući u Tkalčićevoj najdulje je živjela moja teta Dana, koja je kao podstanara imala Ivu Kreštana Bilogorskog, amaterskoga slikara. Kupili smo jednu njegovu sliku da mu novčano pomognemo, pa mi ta slika (pogled s njegova prozora preko omamine terase na Tkalču i kapelicu prema Novoj Vesi) visi nad glavom svake večeri kad liježem na počinak.

Tanja sa svoje dvije slike u mojoj kuhinji nije lišena bjelovarskoga društva. Dovoljno je otvoriti kredenc da ondje nađem neke grickalice koje hrskamo dok gledamo televiziju (štapići, keksi Koestlin), a za doručak često jedemo sir iz bjelovarske Sirele. Znam da jedan takav sir (bjelovarac) s nazivom stanovnika Bjelovara ulazi i u gramatičko-pravopisnu tematiku: kako se zove (i piše) sir, a kako stanovnik Bjelovara? To treba razlikovati, no rječnici u samim nazivima nisu određeni. Riješili su to, kao i inače, salomonski. Bjelovarac / Bjelovarčanin znači stanovnik Bjelovara (naravno, žene su Bjelovarke / Bjelovarčanke), a sve se moglo riješiti lako: bjelovarac bi bio sir (tako se jedino i zove), a Bjelovarčanin čovjek iz Bjelovara, pa vrludanja ne bi bilo.

Ako kao ja sve češće buljite u pločnik da se ne prostrete po njemu (jer i najmanja neravnina može biti kobna), vidjet ćete teške lijevane poklopce ispod kojih se nalaze neke gradske instalacije. Oni su proizvod Ljevaonice Bjelovar, osnovane na početku 20. stoljeća, no danas Ljevaonica dijeli sudbinu mnogih nekoć uspješnih tvrtki – u stečaju je.

Ima još nešto po čemu pamtim Bjelovar. Ondje sam održala valjda najviše predavanja (po raznim školama, u knjižnici, muzeju). No pamtim ga i po jednom medenom honoraru. Priča o mojim honorarima doista je zanimljiva. Tako je npr. ravnatelj jedne bjelovarske škole smislio kako će organizirati moje predavanje u svojoj školi. Nepoznat netko, koji je toga dana također gostovao u toj školi, povest će me do Bjelovara, a u Zagreb će me vratiti opet neka ravnateljeva akvizicija. Ovaj put vozač nije bio netko meni nepoznat, nego moj bivši student, pa nam je u zajedničkoj vožnji autom bilo obostrano neugodno. Ja sam kao neka bogica držala u krilu svoj honorar (paket medenjaka), a dečko se, nedužan, sramio i za tog ravnatelja. Jer ovaj je došao na genijalnu ideju da me plati u naturi. Doduše, Bjelovar je poznat po medenjacima, pa to može biti i zgodan jestivi suvenir. Nažalost, nije on jedini koji je došao na takvu ideju. Primala sam ja već i honorare u obliku četiri krem­šnite ili pola para domaćih kobasica, a jedna obližnja radiostanica odužila mi se dekicom od flisa, koja je tada u Konzumu stajala 15 kuna. Neki valjda misle da mi iskazuju osobitu čast ako mi omoguće drndanje s nepoznatim vozačima do svojega mjesta, a to što ja besplatno gubim vrijeme (ionako ga imam sve manje), njima, kako vole reći, nije u pitanju. Ne znam kako takvi zamišljaju da ja plaćam struju, vodu, plin i sl. No neka ih! Svi su ostali bjelovarski domaćini bili dragi i korektni. Kozmička je nepravda u tome što se svi korektni sliju u amorfnu masu, a nekorektni ostaju nezaboravni. Današnje društvo pristojne decentne ljude ionako smatra bedacima.

Osim što sam držala predavanja, u Bjelovaru sam bila i konzultantica u Dopisništvu HRT-a dok je ondje šefica bila Ana Mudrić, a kasnije ju je naslijedio moj bivši student Sani Lukić. U tom gradu volim crkvu sv. Terezije Avilske (kao i u Suhopolju), jer se tako zvala moja baka. Nakon potresa 1880. osnažio ju je arhitekt Herman Bollé. No što ja mogu napisati o Bjelovaru kraj tolikih viđenih ljudi rođenih u tom gradu? Među likovnjacima tu je kipar Vojin Bakić; književnicima Goran Tribuson, a sestra Snježana Tribuson uz to je i redateljica. Glumce predvode Goran i Bojan Navojec i Bogdan Diklić; rukometaše Mirko Bašić, otac i sin Hrvoje Horvat; nogometaše Zoran Mamić i Ognjen Vukojević; tekvandoašice Nataša Vezmar. A duhovita čovjeka legendarni televizijski i radijski voditelj Vojo Šiljak. Kako da preskočim makedonista i prevoditelja Boru Pavlovskog, kolegu iz fakultetskog hodnika? Bjelovar je dao i neke političare, no njih neću izdvajati.