Za dobra stara vremena (i bolju budućnost)

Sve su dodjele Porina svečane, ali neke su svečanije od drugih, poput one koja se u petak 28. travnja održala u scenografski prilagođenu, dobro raspoloženu i umjereno raspjevanu Boćarskom domu. Jubilarna trideseta dodjela „najprestižnije hrvatske diskografske nagrade“ bila je ujedno prigoda da se Porin – nakon Opatije, gdje su ‘94. i ‘95. održane prve dvije svečanosti, te drugih gradova, od Rovinja i Dubrovnika do Splita i Osijeka – vrati kući, gdje je ideja o nagradi dobila prvi konkretan oblik.

Od ukupno 37 kategorija, tijekom glavne svečanosti u izravnom TV-prijenosu dodijeljeno je deset: za najbolji album rock-, klasične, hip hop-, jazz- i zabavne glazbe, za najboljeg novog izvođača, najbolju žensku i mušku vokalnu izvedbu, najbolju pjesmu te najbolji album godine. Preostalih 27 dobitnika bilo je već poznato ranije iste večeri – ali unatoč uobičajenim pričama o potrebi rekonstrukcije sustava nagrađivanja, nijedan dobitnik nije krio ponos i zadovoljstvo. Uostalom, kad su utjecajni diskograf Veljko Despot, pokojni rock-kritičar Dražen Vrdoljak i skladatelj Zrinko Tutić prije tri desetljeća došli na ideju o pokretanju domaće inačice američkog Grammyja, to i jest bila namjera: organizirati sustav prepoznavanja kvalitete, a s njime i uvjete za što poticajnije odvijanje glazbenih procesa na svim razinama i u svim smjerovima.

Logično, ovogodišnja jubilarna dodjela protekla je u retrospektivnom i pomalo nostalgičnu ozračju. Izmijenilo se nekoliko voditeljskih parova, a program je isprekidan vješto montiranim „flešbekovima“ zaslužnih prethodnika, od Josipe Lisac i Olivera Dragojevića do svih članova glazbene obitelji Dedić. U istom autoreferencijalnom duhu živi je program u Boćarskom domu počeo kolažnim nastupom Svadbasa, Elementala, Detoura i Darka Rundeka, koji su gledatelje podsjetili na minula vremena. Ipak, katkada je od bolje prošlosti korisnije prepoznati svijetlu budućnost: mladi i vidno uzbuđen Marko Bošnjak odnio je pobjedu u kategoriji novoga izvođača godine.

Tedi Spalato i Rundek,
J.R. August i Daleka obala

Porin je uvijek vodio računa i o jazzu. Iako je i hrvatska mlada jazz-scena dinamična i propulzivna, pobjeda iskusnog trubača Davora Križića i Jazz orkestra HRT-a u sve tri jazz-kategorije – za najbolji album (Insite), najbolju skladbu (Waltz Through the Night) i izvedbu (To the Lite), nikoga nije iznenadila. To se odnosi i na kolektiv Chui koji suvereno vlada u kategoriji instrumentalne glazbe izvan klasike i jazza. Osim u toj, njihov izvrstan album Zagreb – Berlin prepoznat je i kao najbolje dizajnirano ostvarenje (Igor Kordej, Marina Leskovar) te u rubrici najbolje instrumentalne izvedbe (tema Nine Views).

U nekim drugim, „masovnijim“ žanrovima priča poprima više očekivane obrise, pa smo Tedija Spalata čuli i vidjeli u decentnoj izvedbi naslovne skladbe ostvarenja Ime mi je nevažno, proglašena najboljim u kategoriji zabavne glazbe. Da je netko početkom 80-ih šampionu zagrebačkog art-rock-undergrounda Darku Rundeku rekao da će 2023. osvojiti veliku nagradu u kategoriji pop-glazbe, vjerojatno bi ostao u nevjerici. Ipak, albumu (s pravopisnom pogreškom u naslovu) Za vašu posljepodnevnu razonodu, realiziranu u suradnji sa sve agilnijim Jazz orkestrom HRT-a, prilijepljena je etiketa pop. Rundek je trijumfirao i u arhivskoj kategoriji – njegov album Ruke proglašen je najboljim tematsko-povijesnim (re)izdanjem.

Porin za životno djelo Banu, Šarcu i Massimu

Pomalo predvidljivo, J.R.August proglašen je najboljim „alternativcem“ (Still Waters), dok je u „običnoj“ rock-kategoriji rekonfigurirana postava Daleke obale s pjevačem Jakšom Kriletićem nagrađena za povratnički album Kao sad.

Kriletić je kao što znamo zamijenio nezamjenjivoga Marijana Bana, što je „kapetanu ruzinavog broda“ ove godine priznato nagradom za životno djelo. Isto je priznanje uručeno i plodnom autoru dalmatinskih šansona Dušanu Šarcu te neprežaljenom Massimu, kojemu je cijela dvorana ustala u znak pijeteta. Nešto ranije toplo je pozdravljen i nastup Mije Dimšić, koja je izvela pjesmu Guilty Pleasure – s mjerom i ukusom, kao i obično – ali tu je skladbu u kategoriji pjesme godine porazio suradnički hit Eni Jurišić i Matije Cveka Trebaš li me. U ugođaju nostalgičnog osvrtanja na prerano otišle glazbenike i miljenike publike, središnje mjesto pripalo je Parnom valjku i kolektivnom sjećanju na Akija Rahimovskog. Album Dovoljno je reći… Aki konkurenciju je pomeo u kategorijama najboljeg albuma te najboljega koncertnog ostvarenja godine, premda bi (kao što je Hus istaknuo), svi voljeli da se taj album nije imao razloga dogoditi. S pjesmom Ponovo, posljednjom koju je otpjevao Aki, Valjak je slavio i u kategoriji najbolje izvedbe grupe s vokalom. Čak je i u hiphoperskoj „branši“, po definiciji sklonoj dinamičnoj izmjeni generacija, prevagu odnio veteran Edo Maajka, koji je albumom Moćno, ali i autoritativnim nastupom uživo, opet dokazao superiornost na području „urokanih rima“.

Nova era Porina

Estetika izvođača poput Parnog valjka ili, primjerice, Gibonnija (koji ovoga puta ništa nije osvojio samo zato što nije bio nominiran) skrojena je točno po mjeri Porina – nagrade koja, unatoč iskrenom nastojanju da „ujedini žanrovske krajnosti hrvatske glazbe“, najdublji trag (poput starijeg brata Grammyja) ostavlja upravo na području mainstreama. Obje su nagrade dio duge tradicije nastale u okolnostima teško usporedivim s današnjima, u eri visokih naklada fizičkih nosača zvuka, dominacije radija i televizije... ukratko, prije nego što se dobar dio glazbenog ekosustava iz stvarnog života preselio u sferu virtualnog. I kao što je i Grammy zbog transformacije analogne kulture u digitalnu zapao u neku vrstu krize identiteta, tako i pred našim organizatorima vjerojatno stoji izazovna zadaća revitaliziranja najveće nacionalne glazbene strukovne nagrade. Trideseti rođendan Porina zapravo je idealna i simbolička prigoda za podvlačenje crte i stvaranje ozbiljnih preduvjeta za ulazak u novu etapu... po mogućnosti, ništa manje relevantnu.