Vrludavi su putovi ozbiljne glazbe

U Zagrebu je od 13. do 22. travnja 32. put održan Muzički biennale (MBZ). Na putovima glazbenog stvaralaštva susretalo se od utemeljenja zagrebačkog festivala suvremene glazbe 1961. već tisuće živućih skladatelja kao i predanih interpreta odlučnih njihove zapise pretvarati u zvučne senzacije. I svi se oni, a dakako i znatiželjni slušatelji otvorena duha i ušiju spremnih primati neobična i neuobičajena suzvučja, svake druge godine upuštaju u avanturu susretanja s glazbom koju pripisujemo području ozbiljnog bavljenja kombiniranjem akustičkih fenomena. Riječ je o svima željnima upoznavanja staza kojima se umjetnost zvukova, koju običavamo zvati glazbom, odlučuje kretati. Glazbene su staze od početka 20. stoljeća doista vrludave, vijugave, zavojite, trnovite, a nerijetko mnogima i teško prohodne. To najbolje potvrđuje činjenica da se na muzičko putovanje upućuju malobrojni (u usporedbi s onima koji se prepuštaju umilnijim kombinacijama zvukova organiziranih u nekoliko lepršavih minuta). Uostalom, podjela na glazbene proizvode namijenjene zabavi i na one zahtjevnije naravi, koji od sve tri karike u lancu (skladatelj – izvođač – slušatelj) traže obrazovne pripreme i znanja, činjenica je koja traje već gotovo dva stoljeća.

Umjetnička ravnateljica 32. MBZ-a Margareta Ferek Petrić / Snimio Matej Grgić

MBZ uporno, tvrdoglavo, sveudilj, ustraje na predstavljanju glazbenih postignuća sukladnih području odgovornosti koju i glazba, kao tvorevina duha, snosi u današnjem svijetu. A ona ne djeluje ni krotko ni spokojno. Dakako, drame i tragedije trajno su upisane u životopis čovječanstva, ali napose nakon ratnih kataklizmi 20. stoljeća. Osobito kod umjetnika željnih hvatanja ukoštac s danim im vremenom i okolnostima, bremenitost vanjskim i unutarnjim iskustvima rezultira glazbenim senzacijama sličnijima kriku, urliku i hropcu od maznoga titranja nježnih melodija. Upravo zbog svih tih razloga ozbiljna je, ona koja promišlja, pametna i hrabra glazba, razvila tehnike, sredstva i načine skladanja koje kada i šapće to čini disonantno, dakle u prvom redu kao upozorenje.

Pregršt zbivanja

Za program ovogodišnjeg 32. MBZ-a bila je kao umjetnička ravnateljica zadužena hrvatska skladateljica s bečkom adresom Margareta Ferek Petrić, a potporu je imala u programskom timu u kojemu je bila pokretačica programa za djecu i mlade i izvršna producentica festivala Nina Čalopek, dok su dirigent i skladatelj Ivan Josip Skender, skladatelj i muzikolog Tomislav Oliver i novomedijski umjetnik Bojan Gagić osiguravali druge oblike pomoći. MBZ-ov jazz-program odabrao je novinar Davor Hrvoj, dok je program instalacija i multimedije odabrala vizualna umjetnica Sara Salamon.

Brojnost, pa i prekobrojnost ostvarenih programa u zagrebačkim standardnim koncertnim i nekim alternativnim prostorima očiti su pokazatelji ozbiljnosti priprema, golema opsega upućenosti u izražajne mogućnosti kao i u niz inovativnih tehnoloških datosti ostvarivanja glazbenih fenomena danas. Brojni su skladatelji kojima su djela (pra)izvođena, a njihov je dolazak u Zagreb svojim međunarodnim skladateljskim ugledom i ugledom MBZ-a, usprkos lockdown-stanci, osigurala Margareta Ferek Petrić. Uz izvedbe njihovih djela ostvareno je i održavanje majstorskih tečajeva koje su vodili izraelsko-američka skladateljica Chaya Czernowin, austrijski skladatelj Clemens Gadenstätter i armensko-francuski Franck Bedrossian (iz Austrije nažalost nije stigla najavljena Olga Neuwirth). U ostvarenju majstorskog tečaja sudjelovao je i ugledni ansambl Klangforum Wien, čiji se članovi već četrdesetak godina zdušno posvećuju istraživanjima tehnika interpretiranja suvremene glazbe.

Praizvedba opere Ive Josipovića Lennon u HNK-u u Zagrebu na zatvaranju Biennala / Snimio Sanjin StrukiĆ / PIXSELL

Umjetnička je ravnateljica, prva žena na čelu MBZ-a uopće, u ovogodišnji 32. MBZ uključila veći broj djela skladateljica nego što je to prije bio slučaj. Prve izvedbe imala su djela Mirele Ivičević, Sande Majurec, Olje Jelaska, Sare Jakopović, Hanane Hadžajlić, Ane Pandevske, Nine Perović, Petre Strahovnik i Helene Skljarov, koje su uz već izvođene skladbe svojih suvremenica dokazale jednakovrijednost glazbenih promišljanja u cjelokupnom suodnosu s tvorbom svojih kolega po profesiji, neovisno o generacijskoj pripadnosti. Nadalje, ovogodišnji je MBZ predstavio brojna nova skladateljska imena, rijetko poznata u Hrvatskoj izvan festivalskog okvira. Tek se s nekoliko zastupljenih naslova sjetivši velikana glazbe 20. stoljeća poput Kelemena, Maleca, Detonija i Sakača, ili pak onih iz međunarodne „pionirske generacije“ poput Bouleza, Beria, Xenakisa ili pak Cagea i Ligetija, predstavljena nam je plejada uglavnom živućih autora.

Da li zbog naviknutosti, pa i stanovite oguglalosti na nekada začudne iskaze koji su nastajali istovremeno, a opet na zemljopisno različitim mjestima, moguće je ustvrditi da je riječ o autorima glazbe s visokim intelektualnim razinama, vrsnom upućenošću i temeljitim obrazovanjem, te sa čvrstim uvjerenjem kako skladbu, kao ipak tradicionalno shvaćen opus finitum et absolutum (jer jednom započeto zvučanje mora kad-tad i prestati), danas treba pisati tako da se svakim novim naslovom ističe unikatnost, dakle jedinstvenost postupaka, strukturiranja i tretiranja polaznog materijala. Jedina skladba koja me duboko dirnula i koju bih u istoj izvedbi željela ponovno čuti bila je ona koju ću nazvati novovjekom trubadurskom ljubavnom pjesmom – Ma belle, si tu voulais, za ozvučeni glas solo francuskog skladatelja Philippea Lerouxa. Mezzosopranistica Laura Muller ostvarila je u iznimnoj izvođačkoj maniri, glasom koji je jedinstven i doista inovativno tretiran još nekoliko izvedbi iz kojih je progovarala Glazba.

Josipovićev uglazbljeni pledoaje za mir

Za završni termin 32. MBZ-a bila je programirana praizvedba opere Lennon Ive Josipovića u izvođenju solista, Zbora i Orkestra Opere zagrebačkog HNK-a. Skladatelj Ivo Josipović, neosporno jedno od najzvučnijih imena hrvatske suvremenosti i ne samo u svijetu glazbe, godinama je najavljivao operni naslov i eto sada, u 66. godini, doživio je on sam, a i svi mi kojima su poznate njegove mnogobrojne specijalizacije, ostvarenje osobnoga sna. Josipovićeva prva opera prva je opera u svijetu koja lik Johna Lennona dovodi na opernu pozornicu. Ali skladatelja nije intrigirala glazba kultnoga rock- i pop-sastava iz Liverpoola već tragično ubojstvo obožavanoga gitarista, frontmena benda, koji je usmrćen s nekoliko hitaca iz pištolja ispred vlastitog stana, „dolje duboko“ u tami New Yorka.

Iz stopljenosti intuicije pravnika i nadarenosti glazbenika, zahvaljujući konačno pronađenu dugo željenu libretu (Marina Biti), zaživjela je nova opera koja, pjevana na engleskom jeziku, već inicijalno likovima i sadržajem može zagolicati znatiželju međunarodnih opernih kuća. Precizno glasovno uvježbani operni umjetnici (spominjem samo četiri nositelja glavnih likova: Domagoja Dorotića, Dubravku Šeparović Mušović, Mariju Kuhar Šoša i Ozrena Bilušića), pouzdani Orkestar, Zbor i Balet HNK-a u Zagrebu, svi vođeni do srži angažiranim dirigentom (Ivan Josip Skender), u sadržaju odgovarajućoj režiji (Marina Pejnović), u okvirima tmurne i glomazne scenografije (Ivan Lušičić Liik) i pretežnom bjelinom kostima (Zdravka Ivandija Kirigin) evocirane su u pet slika fantazmagorične situacije Lennonovih priviđenja.

 Da ispaljeni hitci ubojice Marka Davida Chapmana prouzroče smrt, trebalo je vjerojatno nekoliko sekundi. Skladatelj je tragični događaj organizirao u sedamdesetak minuta „odjenuvši“ ga u glazbeni protok čije su sastavnice mjestimice bolno poetične, pa ritmički silovite, ali nikada agresivne, proširenom tonalitetnošću bliske uhu naviknutu na suvremeni izraz, u orkestru maštovito instrumentalno kolorirane, za soliste zahtjevno ali logično linijski vođene i za mješoviti zbor podatne i simbolične.

Yoko Ono i John Lennon često su nosili bijela odijela. Kute medicinskog osoblja bijele su, smrt ponovno vreba, „all we are saying is … give peace a chance“.