Urnebesan trojac

Ray George Alfred Cooney svjetski je poznat engleski dramatičar, glumac i redatelj koji se kazalištem bavi više od sedamdeset godina, a brojna djela prevedena su mu na četrdeset svjetskih jezika. Kao dramatičar najviše se profilirao u žanru vodvilja pa ga se često uspoređuje s Feydeauom, stoga ne čudi da se i osječki HNK, koji ima dugu tradiciju postavljanja vodvilja ponovo odlučio za Cooneyja nakon više od dvadeset godina (Želimir Orešković u Osijeku je 1993. režirao Kidaj od svoje žene, 1994. Pokvarenjaka te 2003. Uhvaćen u mrežu).

Vodvilj Dva u jedan Raya Cooneyja smješten je u vrijeme vladavine Margaret Thatcher i konzervativne stranke (torijevaca). Cijela komplikacija započinje strastvenom seksualnom željom torijevskog zamjenika ministra unutarnjih poslova Richarda Willeyja (Ivan Ćaćić) za prpošnom tajnicom u kabinetu premijerke Jennifer Bristow (Antonia Mrkonjić). Willey je zamislio kako je baš zgodno da mladu ljubavnicu pozove u hotel Westminster, u kojem je smješten sa suprugom Pamelom (Ivana Soldo Čabraja) na popodnevnu brzinsku razonodu, a u provođenju plana pomoći će mu smotani i simpatični pomoćnik George Pigden (Miroslav Čabraja). Kako bi se ispunila konvencija vodvilja, u hotelu će se naći i brojni pomagači i odmagači u likovima pripadnice opozicije Lily Chatterton (Anita Schmidt), orijentalnoga konobara (Duško Modrinić), Jenniferina supruga Edwarda (Aljoša Čepl), hotelskog menadžera (Mario Rade), sobarice (Antonia Pintarić) te recepcionarke (Mirko Ilibašić), koji će svatko na svoj način pridonijeti zapetljavanju golemog klupka zgoda i nezgoda.

Apsolutno srce predstave čini trojac Čabraja, Ćaćić i Modrinić/ Snimio Kristijan Cimer

Žanr vodvilja iznimno je težak za sve sudionike izvedbe jer je riječ o kompleksnom sustavu koji sliči sveopćem kaosu, ali iza kojeg stoji matematički precizna i strogo disciplinirana struktura koja ne trpi odstupanja, a obilježena je brzim izmjenama, brojnim zapletima, zabunama, vratolomijama i visokim tempom igre. Sve navedene konvencije pronalaze se i u adaptaciji i režiji Olje Đorđević, a funkcioniranju pridonosi i prikladna kostimografija (Milica Grbić Komazec). Scenografija (Damjan Paranosić) je potpuno otvorena, prilagođena nužnosti brza kretanja u prostoru te sadrži nužnih šest vodviljskih vrata. Osim toga, Olja Đorđević nije radila velike zahvate u original, ali sve koje je napravila uspješno postižu komični efekt.

Bitno je istaknuti da srce izvedbe čini trojac Čabraja, Ćaćić i Modrinić. Njih trojica iznijeli su predstavu na svojim leđima i jedini su zaslužni što ću izvedbu okarakterizirati kao uspješnu. Čabraja je nedostižan u svojim vratolomijama, transformacijama, glasovnim promjenama, energiji koju donosi na scenu te atmosferi koju gradi s ostatkom ansambla, zadržavajući pritom i razumljivost i jasnoću govora. Njemu uz bok stoji Ćaćić, koji je još jednom pokazao širok raspon glumačke vještine i koji je izvrstan u svakom pogledu. Ovaj put se uz njih dvojicu, već mnogo puta dokazanih, izvrstan pokazao i Duško Modrinić, koji je u liku orijentalnoga konobara bez previše kretnje, kao kontrast navedenom dvojcu, iznio uvjerljivu i jednako ključnu ulogu. Njegova energija, gesta, mimika i preciznost te koncentracija u korištenju kinesko-hrvatske jezične mješavine digle su komiku radnje na višu razinu. Ostatak ansambla odradio je svoj posao primjereno, iako nisam siguran u dramaturšku opravdanost nekih likova. Moglo se bez bacanja i kreveljenja Mirka Ilibašića u ulozi pijane francuske recepcionarke ili usiljenog spoticanja Antonije Pintarić, a iz nekog razloga čudan dojam ravnodušnosti i nesigurnosti su s vremena na vrijeme ostavljale Ivana Soldo Čabraja te pogotovo Antonia Mrkonjić i Anita Schmidt, dok su Aljoša Čepl i Mario Rade jednostavno odradili što se od njih zahtijevalo.

Ostaje mi pomalo nejasan cjelokupni dojam blagosti i razvodnjenosti vodvilja pa iako je sve formalno prisutno, energija često pada, vrata se ne koriste dovoljno često i brzo, a ponajviše smeta posljednjih desetak minuta u kojima je izvedba trebala doživjeti klimaks, a zapravo je sve palo na redateljsko-dramaturškom konceptu koji je radnju odveo u antiklimaks i završio je pomalo nedorečeno, nerazriješeno i mlako. Također problematična je i stilska neujednačenost između dizajna soba i hotelskog lobija, a ukupnom dojmu ne pridonosi ni nevidljivi zid koji odvaja dvije sobe i kojeg glumci igraju. Točno na sredini tog zida nalaze se cvijet i dva lustera pa glumci često narušavaju njegove zamišljene granice. Smetnju logici predstavlja i oblikovanje svjetla (Tomislav Kobia) koje se u nekim prijelazima scena i prijelazima likova iz sobe u sobu prigušuje, a u nekima ne, ostavljajući dojam potpune proizvoljnosti.

Sve u svemu, moram priznati da sam se unatoč navedenim nedostacima i nelogičnostima dobro nasmijao i uživao u urnebesnim kreacijama trojca Čabraja, Ćaćić i Modrinić, koji su individualnom kvalitetom nadomjestili nedostatke redateljsko-dramaturškog koncepta.