Svestrani istraživač Zemlje

Uvijek je pitanje koliko široko možemo ići u svojem znanju i interesima ne bismo li izbjegli dvije krajnosti: znam sve ni o čemu ili ništa o svemu. Naš današnji junak, Gjuro Pilar, čiju 130. godišnjicu smrti obilježavamo 19. svibnja ove godine, uspio je u svojem relativno kratku životu gajiti znanstvenu radoznalost u više područja, a istovremeno biti istaknuti geolog svjestan svoje važne uloge u društvu u drugoj polovici 19. stoljeća. Bio je najširi prirodoslovac u nedavnoj hrvatskoj povijesti i teško će ga netko danas, u vremenu specijalizacija i subspecijalizacija, dostići u širini. Poznat je po veliku doprinosu u proučavanju promjena na Zemljinoj kori i po tada novoj teoriji o djelovanju unutrašnjih sila Zemlje. Unutrašnje sile javljaju se između ostalog zbog tople unutrašnjosti Zemlje i gravitacijske privlačne sile. Bilo je mnogo lakše biti svestran u to doba, kad znanost nije bila toliko razvijena, ali s druge strane sve se odvijalo mnogo sporije, a Pilar je dobro naučio svoje dane brojiti.

Gjuro Pilar, velikan hrvatske znanosti i društva

Rođen je u Brodu na Savi (današnji Slavonski Brod) 22. travnja 1846. kao prvo od desetero djece u obitelji Pilar. Češkoga je podrijetla, što se vidi u dokumentu iz 1853. u kojem se potpisao kao Georg Pilarš. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, a sedam razreda gimnazije u Osijeku. Zadnji razred gimnazije završio je u Zagrebu. Bio je darovit, marljiv i željan znanja, ali vrlo siromašan pa je već za vrijeme školovanja u Osijeku primao potporu iz Zaklade biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Uz Strossmayera mecena mu je bio i advokat iz Broda Ignjat Torkvat Brlić. Nakon gimnazije školovanje je, uz potporu mecena, nastavio na Faculté de sciences de l’Université libre u Bruxellesu. Tu je stekao široko znanje iz geologije, mineralogije, fizike, matematike, kemije, biologije i astronomije. Iz korespondencije s njegovim poznatim suvremenicima doznajemo koliko je marljiv student bio i kako nije želio propustiti ni trenutka, a da ga ne upotrijebi za znanstvene svrhe. Učio je jezike intenzivno pa se spominje da je dobro govorio francuski, njemački, talijanski, španjolski i engleski. Poznavao je sve slavenske jezike, a služio se latinskim i starogrčkim. Naučio je francusku stenografiju po Stolzerovu sustavu, a u slobodno vrijeme igrao je šah, svirao violinu i slikao. U 22. godini položio je strogi doktorski ispit, a godinu poslije, 1869, brani svoju disertaciju pod naslovom Les révolutions de l’écorce du globe te postaje docent na sveučilištu u Bruxellesu. Na postdoktorsko usavršavanje odlazi u Pariz na École des Mines i École de Chimie, ali se zbog izbijanja francusko-pruskog rata 1870. vraća u Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju. U Zagrebu je razvio široku znanstvenu i nastavnu djelatnost.

Dne 21. travnja 1876. Gjuro Pilar održao je prvo predavanje iz mineralogije i geologije na matematičko-prirodoslovnom odjelu Mudroslovnog fakulteta, čime započinje organizirani znanstveni i nastavni rad iz prirodoslovlja i matematike na Sveučilištu u Zagrebu. Iste godine počinje i organizirana nastava iz botanike, fizike, matematike i lučbe (kemije), a 1877. iz zoologije, te 1883. iz geografije. Oženio se Klementinom Crnadak 1873, koja je umrla u 21. godini nakon drugog poroda. Iz tog braka ostao je sin Ivo, dok je mlađi sin Lucijan umro nekoliko dana nakon rođenja. Nakon Klementinine smrti Gjuro Pilar oženio se Filipinom Raisz, s kojom je imao tri kćeri. Bio je zapažen i u društvenom i političkom životu. Napisao je Pravila Šahovskog kluba, čiji je suosnivač bio 1886. Bio je i suosnivač Hrvatskog planinarskog društva 1875, a zatim i Hrvatskoga prirodoslovnog društva 1885. Podupirao je Narodni zemaljski glazbeni zavod, a radovima u botanici i geologiji zaslužio je i članstvo u Zemaljskom povjerenstvu protiv filoksere (bolesti vinove loze). U rodnom gradu Brodu na Savi uživao je veliki ugled te je 1883. biran za saborskog zastupnika. U Hrvatskom saboru pripadao je opoziciji protiv hrvatskoga bana, mađarona Khuen-Héderváryja.

Kao sveučilišni profesor predavao je geologiju, petrografiju, paleontologiju, a neko vrijeme i astronomiju. Uz predan rad izabran je 1879/80, kao prvi prirodoslovac, za dekana Mudroslovnog fakulteta, a 1984/85. za rektora Sveučilišta. Razbolio se, vjerojatno zbog naporna rada, te je mlad 1893. i umro.

U vrijeme djelovanja Gjure Pilara samo je manjina prihvaćala nebularnu teoriju za objašnjenje nastanka Zemlje u Sunčevu sustavu, kako su je definirali Kant i Laplace. Ta teorija predviđala je da su Sunce i planeti nastali iz međuzvjezdane maglice.

Maglica se steže zbog gravitacijskog privlačenja, pri čemu se ubrzava vrtnja slično kao kad klizač skupi ruke kod vrtnje. Kad postignu veliku brzinu kruženja, vanjski dijelovi formiraju prsten koji više nije jako vezan za ostatak objekta jer privlačne gravitacijske sile nisu dovoljno jake za držanje udaljenih dijelova na okupu. Iz tih se prstena onda formiraju planeti. Znanstvena su pitanja koja su zaokupljala Pilara bila i podrijetlo eruptivnih stijena te nastanak potresa. Djelovao je u razdoblju u kojem se tek stvarala moderna geologija, a istraženost terena bila je nedovoljna za objektivne procjene. Bio je čovjek europske naobrazbe i kulture, a da je bio priznat kao znanstvenik, svjedoče članstva u inozemnim stručnim društvima geologije, botanike, zoologije i antropologije.

Odnos Gjure Pilara prema znanosti može se sažeti u pitanju: Koliko zapreka i obmana treba čovjek svladati da bi spoznao istinu? Neka nam to pitanje bude poticaj i ohrabrenje u našim traganjima za istinom.