Surova ljepota Hercegovine

Weimarska republika, razdoblje nemira, siromaštva, neizvjesnosti, trauma Prvoga svjetskog rata, bogalja na ulicama i prosjaka, rezultirala je ekspresionizmom u umjetnosti i filmu i stvorila prve stilske odlike koje ćemo pronaći i poslije te ih identificirati s noir poetikom. Klasični film noir nastao je u okolnostima traume Drugoga svjetskoga rata, odnosno kao odgovor na nju. Dominantni je osjećaj tog vremena strah, strah od gubitka stabilnosti, identiteta i sigurnosti. Takav je svijet filma noir – paranoičan, klaustrofobičan, tjeskoban, relativne moralnosti. Ništa nije stabilno u crnom filmu. Svaki put nakon toga, kada bi društvo izgubilo stabilnost, umjetnost bi odgovorila novim noirom.

Što bi noir značio danas, u kontekstu Hercegovine? Ona je daleko od uskih uličica velegrada, krajolika urbane džungle koji je uvijek predisponiran za zlu kob koju nam sugerira ta poetika. Noir u Hercegovini, kako ga vidi autor slika i bakropisa izloženih u galeriji Matice hrvatske Darko Dugandžić, ima apstraktni predznak. Hercegovački noir su tvrdoća, kamen, surovost pejzaža koja, čini se, nezaustavljivo prelazi i na ljude. Noir – crna – dominantna je boja na njegovim platnima, te se čini kako ta tama prekriva i dobro i loše. Tjeskobno je gledati i žarko crveno platno kroz koje kao da, poput hercegovačkih vrela vode usred kamena, izlazi na površinu sva višestoljetna krvava prošlost toga kraja.

Darko Dugandžić ispred svojih radova u Galeriji Matice hrvatske

Ponegdje, na nekom od crnih platna, put vani kroz crninu nađe tračak žarke boje – ružičaste, plave – boja koje je nemoguće ignorirati i koje sugeriraju da unutar crnila postoji i nešto drugo, neko svjetlo koje je stalno prisutno, no ne može prodrijeti na površinu.

Križ, trnje, kvrgava loza omotana crninom, trag figurativnih motiva u apstraktnom ekspresionizmu, pojačavaju dojam kakav noir-tendencije žele postići tijekom povijesti umjetnosti, dojam tjeskobe i nelagode pri pogledu na slike. Gestualno slikarstvo kojim se autor vješto koristi za ekspresiju tih emocija čini se kao jedino prikladno. Boja koja curi niz sliku poput teškog zastora nad krajolikom i neravnomjerni namazi pojačavaju dojam nestabilnosti i nepredvidivosti gruboga krajolika i komplicirane sadašnjosti.

Motivi prošlosti Hercegovine, poput onih sa stećaka, umotani u ovakvo gestualno slikarstvo pokazuju mnogo više od onoga što se Hercegovina, zaogrnuta u podsvjesne ili svjesne predrasude, čini na prvu. Podsjećaju na bogatu prošlost i kulturu tog kraja, krvave događaje i sve ono što je iz toga proisteklo. Dobro je da zagrebačka publika ima priliku vidjeti ovakvo promišljanje autora o Hercegovini i Hercegovinu koja se izložbom prelijeva iz svih okvira u koje je često stavljamo.

„Kombinirajući elemente tematskog ciklusa Hercegovina Noir s načelima apstraktnog ekspresionizma, serija slika i bakropisa prenosi snažan i uzbudljiv osjećaj i raspon od apartnosti, preko napetosti do negostoljubivosti, kreiravši autorsku metaforu za regiju apostrofiranjem surovosti koja dolazi iz utrobe njezine turobne prošlosti“, piše Marin Ivanović, kustos izložbe u predgovoru kataloga.

Ipak Hercegovinu na slikama i bakropisima Darka Dugandžića vidimo čvrstu poput svog pejzaža koja je, unatoč gore navedenu, uspjela odolijevati svemu što joj je servirano na pladnju povijesti. Iz tog njezina noira, kako ga autor naziva, izvire ljepota opstojnosti.