Stapanje duhovnosti i filma u stilu, a ne u sadržaju

Američki je filmaš Paul Schrader (1946) od 1978. režirao 24 cjelovečernja igrana filma, mahom po vlastitim scenarijima, a i danas je, u osmom desetljeću života, neumoran iza kamere. U posljednjih deset godina potpisuje čak sedam djela, među kojima se tri najnovija – Nadvrtlar (Master Gardener, 2022), Kartaš (The Card Counter, 2021) i Reformirani (First Reformed, 2017) – drže filmovima ozbiljnog tvorca koji ima što reći i čini to sa stilom. Među najznamenitije i najcjenjenije Schraderove slikopisne doprinose ubrajaju se scenariji za Taksista (Taxi Driver, 1976) i Razjarenog bika (Raging Bull, 1980) Martina Scorsesea te njegove vlastite režije Plavi ovratnik (Blue Collar, 1978), U podzemlju seksa (Hardcore, 1979) i Mishima (Mishima: A Life in Four Chapters, 1985).

Izd. Hrvatski filmski savez, 2022.
S engleskoga prevela Ivana Ostojčić

Prije uključivanja u svijet filmskog stvaralaštva Schrader je 1972. objavio iznimnu teorijsku knjigu Transcendentni stil na filmu: Ozu, Bresson, Dreyer (Transcendental Style in Film: Ozu, Bresson, Dreyer), koja se smatra obveznom literaturom ambicioznijih poklonika kinematografije – i praktičara i teoretičara – ne samo kao povijesni artefakt nego kao i danas živo, aktualno, relevantno, poticajno štivo. Posebice stoga što su se Schraderova tadašnja razmatranja pokazala i svojevrsnom podlogom filmoloških zapažanja o struji koja se onomad tek pomaljala, a u 21. se stoljeću dobrano proširila i postala uvaženom. Posrijedi je tzv. spori film, a upravo je njemu Schrader u novom izdanju knjige, u SAD-u objavljenu 2018, posvetio opsežan uvodnik. Nazvan Ponovno promišljanje transcendentnog stila, zauzima zamalo četvrtinu knjige i upotpunjava je, zaokružuje, preobražava u gotovo novo, suvremeno, nimalo zastarjelo ostvarenje.

Lativši se sada pera (tipkovnice) s ovelikim životnim i umjetničkim iskustvom, Schrader piše čitko, protočno, opuštenije, koncizno, precizno, jednostavnim jezikom i rečenicama iznoseći svoje misli, a unekoliko i njihov tijek, što čitatelju omogućuje razmjerno lako praćenje puta koji dovodi do dvojbi i pitanja, a potom i odgovora. Ne nedostaje autoru pritom ni nenametljive duhovitosti, a teze ne postavlja kao konačne i nepobitne, već kao moguće ponude, te se gradi dojam malne zajedničkoga prijateljskog promišljanja, a ne slušanja, tj. čitanja nekoga tko se smatra visokim autoritetom. Nedvojbeno mudra strategija za ulazak u građu, autoru, čini se, posve prirodna.

Glavninu knjige Schrader je, podosta zadivljujuće, napisao s 24 godine, kao apsolvent na filmskoj školi Sveučilišta u Kaliforniji, Los Angeles (UCLA), čemu se danas i sam pomalo čudi. „Imao sam drskosti napisati i objaviti knjigu...“, bilježi, uz pojašnjenje da nije bila riječ ni o akademskoj obvezi, ni o želji za objavljivanjem. Odgojen strogo kalvinistički, zanijevši se filmskom umjetnošću koju je vjernicima te vjere tad bilo zabranjeno pratiti, osobito ga je zainteresiralo stapanje duhovnosti i filma u stilu, a ne u sadržaju. „Imao sam problem i tražio sam odgovor.“ Polazna točka, zar ne, ne može biti poštenija. Udubivši se, shvatio je, veli, da je odveć mlad da bi napisao takvu knjigu. No: „Bio sam u jedinstvenom trenutku tranzicije... Da je tada nisam napisao, nikad ne bih. A ne bi ni itko drugi.“

Taj izvorni tekst ispisan je stručno, upućeno, znalački, oštroumno, argumentirano, nadahnuto, zdušno, no ponešto tvrđe i kruće, poprilično akademskim pristupom znanstvenoga rada obilno oslonjena na prethodnike što se posvetiše istim ili sličnim temama, motivima, autorima, opusima, strujama, stilovima, fenomenima. Izvrstan je, dakako, no od čitatelja traži nešto više pozornosti i usredotočenosti od lakorukog, a sadržajem i uvidima podjednako vrijedna uvodnika autora treće životne dobi koji više ne strepi nad time kako će se njegov današnji potez odraziti na buduću karijeru.

U prvom izdanju Schrader pomno i uspješno pojašnjava i definira pojmove transcendentnog, filmskog stila i transcendentnog stila kakvima ih rabi u svomu teoretiziranju te raščlanjujući dijelove opusa trojice redatelja – Japanca Yasujira Ozua, Francuza Roberta Bressona i Danca Carla Theodora Dreyera – pokazuje i dokazuje što to znači i kako se primjenjuje u praksi. Njegova je teorija, naravno, izvedena iz rečenih kinematografskih primjera, nakon što su filmovi već bili snimljeni. Novim uvodom osvrće se na utjecaje filmova Andreja Tarkovskog i filmozofije Gillesa Deleuzea, koji su znatno utjecali na razvoj sporog filma, koji, naglašava, jest srodan, ali nije istovjetan transcendentnom stilu. Ono što je Schrader razradio na dvjestotinjak stranica nećemo ovdje sažimati u nekoliko rečenica, a riječ je o knjizi koju valja pročitati svaki znatiželjniji poklonik sedme umjetnosti, dok će se onomu kojem nije do dodatnog zadubljivanja zacijelo učiniti odveć napornom.