Slani snijeg lažne kneginje

Bila je to žena s nekoliko desetaka različitih imena, a svako je bilo zanosno kao i ona koja je za sebe tvrdila da je kći ruske carice Jelisavete I. i njezina ljubavnika grofa Alekseja Razumovskog. Sebe je nazivala kneginja Vladimirska, grofica Selnska, Mademoiselle Frank, Mademoiselle Schöl, Madame Tremouille, Alani ili Ali Emete, Madame Azoff, grofica Pinneberg, kneginja Tarakanova. Kao unuka Petra Velikog, jer ona je kći carice Jelisavete Petrovne, ubijene u zavjeri 1762, Aleksejevna Tarakanova tvrdila je da ima legitimno pravo na rusko prijestolje, na kojem bespravno sjedi Katarina II. Velika. Kao dvogodišnju djevojčicu, pričala je, nakon tragične majčine smrti, sklonili su je k rodbini grofa Razumskog, na njegovo ukrajinsko imanje Daraganovku, koje su lokalni stanovnici nazivali Tarakanovka, što je značilo: kuća u kojoj ima žohara. Kneginja Tarakanova bila je sve samo ne žohar, premda ju je Katarina II, doznavši za njezine namjere, htjela, i uspjela, zgaziti kao žohara.

Konstantin Flavitzky (1830–1866), Kneginja Tarakanova u Petropavlovskoj tvrđavi, 1864.

Pišući o Tarakanovoj kratku elegiju, čime je bratu Ivu dao poticaj za pisanje njegova posljednjeg dramskog teksta Prolog nenapisane drame, u kojoj je ona glavni lik, Lujo Vojnović kaže da je „ta plavokosa tanka žena, velikijeh tamnijeh oči, strangleda, pjegava po licu“, došla jednog dana 1774. u Dubrovnik i time postala neugodna za uvijek opreznu vladu Dubrovačke Republike. Njezin izgled slično opisuje i ljubavnik Katarine II. grof Aleksej Orlov, admiral njezine flote: „Ona je žena omanjeg rasta, vrlo mršava tijela, u licu ni bijela ni crna, obrva tamnoplavih, a na licu ima pjege.“ Opis u časopisu Revue des deux Mondes 1870. širi je i ponešto drukčiji: „Ta mlada žena, plavokosa, pomalo mršava, bila je lijepa, imala je pravilne crte rijetke otmjenosti. Njen lik, već pri prvom susretu, ostavljao je dojam kojeg čovjek nije bio svjestan, ali pozornost su prije svega privlačile njene, inače savršeno lijepe, oči različite boje, što je njezinu pogledu davalo neku oštrinu i neku čudnu privlačnu snagu.“

Upravo ta snaga i ljepota privukla je nekoliko moćnih plemića kojima je istodobno bilo i do politike i do udvaranja i pustolovine. Ljepota se naime gotovo uvijek služi politikom, a politika rijetko ljepotom, premda tu nema pravila. Igrom političke logike, 20. travnja 1774. ta lijepa pretendentica na rusko prijestolje doputovala je u Dubrovnik iz Venecije u društvu poljskog kneza Karola Stanisława Radziwiłła, čiji je nadimak bio panie kochanku (ljubimac žena). Kneginja je govorila odlično njemački i francuski, služila se talijanskim i engleskim, ali nije znala ni riječi ruskog. Tada joj je bilo 25 godina. Grofa Radziwiłła dubrovačka vlada smjestila je u kuću koju joj je iznajmio bogati dubrovački građanin Matija Vizilić, unutar zidina, na Mrtvom zvonu. Počašćen grofovim boravkom, 1774. postavio je Vizilić ploču njemu u čast, uklonjenu nakon što je s političke i životne pozornice uklonjena i Tarakanova. To je sudbina mnogih ploča.

Kneginju Tarakanovu ugostio je pak francuski konzul u Dubrovniku, Réné Charles Bruère Desriveaux , otac budućega dubrovačkog pjesnika Marka Bruerovića, u nekadašnjoj palači obitelji Gundulić, na Boninovu, koja je davno pripadala bogatoj građanskoj porodici De Stefanis, s nadimkom Skočibuha, što ga podrugljivi Marin Držić piše kao: Skočikimak. Žoharica i Skočibuha živjeli su neko vrijeme zajedno, raskošno i radosno. „U tom vlasteoskom miru“, piše spomenuti Lujo, „‘unuka Velikoga Petra’, proživje prve i posljednje dane svoga pomamnoga bijega. Mlada vlastela dolažahu o sumraku, penjahu se (…) na visoke rubove tvrdog zida da vide plavokosu, blijedu gospođu.“

Radziwiłł je s Tarakanovom u Dubrovnik došao namjerno, boreći se protiv namjere Katarine II. Velike da u savezu s Austrijom i Prusijom podijele i raskomadaju Poljsku, računajući u tome na pomoć Turske Carevine, koja je tada ratovala s Rusijom, kao i na posredovanje Dubrovačke Republike. Ona je pak, pomno ispitujući sve okolnosti i pojedinosti, naravno, oklijevala, čekajući da se sve samo po sebi razriješi. U međuvremenu rasipni grof Radziwiłł, zaljubljen u lijepu Tarakanovu, priređivao je raskošne gozbe za nju i njegovu brojnu pratnju. Jednoga lijepog ljetnog dubrovačkog dana 1774. nadmašio je sam sebe. Sve do jutra u palači Skočibuha sviralo se i plesalo, pila su se skupocjena vina, zrakom je letjelo tisuće vatrometa. Bio je to i njezin rođendan. Ona sjetna, kakva je ponekad bila, hirovito se zaželjela zime i snijega. Panie kochanku obećao je da će svi, ujutro nakon gozbe, vidjeti pravu zimu i snijeg i saonicama se provesti od palače do ulaza u Grad. Naručio je iz Stona tone i tone soli i posuo sve uličice do Grada. Bijelile su se kao pod pravim snijegom i kneginja Tarakanova se s grofom u saonicama, na čuđenje građana, dovezla na Pile i pobjedonosno ušla na Stradun. Ljubav za jednu noć može sagraditi Kineski zid, kaže korejska poslovica.

Stvari su se promijenile kada je u srpnju 1774. potpisan rusko-turski mirovni ugovor. Dubrovnik je odahnuo. Radziwiłł se udaljio shvativši da Turci više nisu zainteresirani ni za njegov politički plan ni za Tarakanovu. Otišao je iz Dubrovnika, a Katarina II. zapovjedila je grofu Orlovu da pod svaku cijenu kneginju Tarakanovu dovede u Petrograd. „Neka primijeni prijetnju u slučaju neposlušnosti i kaznu u slučaju potrebe. Neka bombardira grad ako je potrebno, da prisili vlasti da mu predaju tu bijednicu“, piše mu ona.

Orlovljev izaslanik došao je zatim u Dubrovnik, platio sve kneginjine dugove i odveo je u Pisu, a zatim u Livorno na Orlovljev admiralski brod. Orlov se tu odjednom, naprasno, zaljubio u Tarakanovu i predložio joj da se na brodu vjenčaju i pobjegnu, hineći da je i on pao u nemilost Katarininu. Kneginja je oduševljeno pristala zaljubivši se i sama u naočitoga grofa s ožiljkom. Mornar prerušen u popa vjenčao ih je na brodu. Svi su klicali: „Živjela carica!“ Orlov je zatim nestao, a ona dospjela u zatvorenu kabinu, da bi se u svibnju 1775. probudila u najdubljoj tamnici Petropavlovske tvrđave u Petrogradu, gdje je od tuberkuloze umrla 4. prosinca iste godine.

Mladići, ako se koja od pretendentica na tronu vašeg srca zaželi provozati po snijegu ljeti, znate gdje ga ima: Ston je blizu, a ni Pag ni Nin nisu daleko.