Šimić pripada cijelome svijetu

U Mostaru i Grudama u BiH održani su od 26. do 28. travnja 60. Šimićevi susreti posvećeni hrvatskom književniku Antunu Branku Šimiću, rođenu 1898. u Drinovcima.

Završnica kulturno-književne manifestacije obilježena je svečanom akademijom u čast braće Stanislava i Antuna Branka Šimića. Uz izravan TV-prijenos na lokalnoj Radioteleviziji Herceg-Bosne (RTV HB) akademija je održana na otvorenoj pozornici na lijepom mjestu u Peć Mlinima ispred Ravlića pećine. Kao što i priliči, akademija je započela izvođenjem hrvatske himne Lijepa naša, koju su izveli profesori Glazbene škole Grude Gabriela i Stipe Iličić.

Miri Gavranu nagradu je uručio predsjednik DHK HB Ivan Baković, a potpredsjednik Matice hrvatske Damir Zorić održao je prigodno slovo o Antunu Branku Šimiću

Vrhunac akademije bila je dodjela nagrade Antun Branko Šimić, koja je odlukom Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne (DHK HB) pripala hrvatskom književniku i predsjedniku Matice hrvatske Miri Gavranu za djelo Obrana Jeruzalema. Uz čestitke, nagradu mu je uručio predsjednik DHK HB Ivan Baković.

Počašćen i sretan zbog priznanja, Gavran je rekao: „Sretan sam što je upravo Obrana Jeruzalema nagrađena, jer sam u toj knjizi pokušao dati neki svoj odgovor na sve ovo što se događa i u Hrvatskoj i u Europi i u svijetu zadnjih godina, gdje osjećamo da je ovaj duhovni Jeruzalem ugrožen i da smo svi pozvani da obranimo ono najljepše što simbolizira Jeruzalem. Nagrada nosi ime pjesnika kojeg iznimno cijenim, a njegovo lokalno postalo je univerzalno i ima iznimnu estetsku vrijednost. Nadam se da ćemo se svi potruditi da ono što je A. B. Šimić pisao još više bude uvršteno u hrvatske i europske književne preglede.“ Nagrađeni Gavran zahvalio je na nagradi, koju, rekao je, nikada neće zaboraviti. „Ona će mi uvijek biti u srcu“, poručio je i pozvao sve da i dalje budu posvećeni slavljenju A. B. Šimića.

Posebno nadahnut i raznježen u svom hercegovačkom kraju bio je potpredsjednik Matice hrvatske Damir Zorić držeći prigodno slovo o Šimiću. „Za mene su Šimićevi susreti, ma koji po redu bili, uvijek prvi, jedini i jedinstveni. Održavaju se od 1964. s prekidima. Šimić je prepoznat kao pjesnik koji propituje ljudsku dramu postojanja pred ljudima, pred zemljom, pod zvijezdama i u svemiru. Taj pjesnik uvijek traži Boga. I nalazi Ga. Šimić nije imao tu sreću da za života bude prepoznat kao veliki hrvatski pjesnik. Trebalo je proći osam godina od njegove smrti da prof. Ivo Hergešić priredi njegove izabrane pjesme i objavi ih Matica hrvatska. I on tada, a ne u svojoj jedinoj književnoj zbirci, Preobraženjima, postaje književno ime. Ali i dalje ga percipiramo pretežno kao pjesnika. A po mom sudu bilo bi bolje o njemu govoriti kao književniku. I svrnuti malo više pozornosti na njegovo prozno pismo. Zašto? U pjesništvu je on mislilac univerzalne ljudske egzistencije i pripada svima. Cijelom svijetu. Ta opomena čovjeku, to čuđenje u svijetu je svugdje jednako: i ovdje u Peć Mlinima, i u Drinovcima, i u La Pazu u Boliviji i u Australiji i u Sahari. Svagdje čovjek nosi tu svoju egzistenciju i propituje svoj smisao. I Šimić po tome pripada svijetu. I tamo ga treba, odavde iz Gruda, poslati“, rekao je Zorić.

Pred spomen-poprsjem braće Šimić ispred škole u Drinovcima položeno je cvijeće i zapaljene su svijeće

Šimićevi susreti okupili su brojnu publiku u Peć Mlinima

„Ali u prozi, Šimić, Antun Branko jest – sav ovdašnji. U njegovim pričama, novelama, imate Drinovaca i polja, brda okolo i priča njegove majke kao u malo kojeg književnika, čak ovdašnjih. On piše o širokom drinovačkom polju, kroz koje je, kaže, svake godine dolazio o raspustu i provodio čitave dane sa svojim prijateljem Ivanom Glavotom. Piše to u malom nekrologu sav ožalošćen kad je čuo vijest da je taj čovjek umro od gladi. Piše o okruglom modrom jezeru neizmjerne dubine, o brdima i kaže ‘naša brda do narodne pjesme i Grge Martića ne dočekaše svojih pjesnika’, a on zna da ona imaju što reći i priželjkuje im tog pjesnika. Piše kao malo tko o hercegovačkom suncu i kaže ‘nigdje tako ne peče kao u našoj kamenitoj Hercegovini’. Opisuje zgodu kako cure beru grožđe u vinogradu gazda Martina, njegova oca. A te cure se zovu Ruža, Anđa... tipično ovdašnje i pozdravljaju sa Valjen Isus. Tipično ovdašnje. U Šimićevoj novelici jedna drugoj govore Valjen Isus. Ali nešto kasnije kad on kaže da samotan hoda putem dok ga sunce žeže, ulazi u gostionicu i susreće ljude, i kaže ‘naši ljudi visoki i brkati’. Pa da. To su ovdašnji ljudi. On im kaže Hvaljen Isus, a oni mu odgovaraju Vazda Isus. Pa gdje se to govori ako ne ovdje? U Drinovcima, u Grudama, u Hercegovini. To je Šimić. Sav ovdašnji. I čini mi se, tako ja barem čitam tu njegovu književnost, književnik Šimić je tu svoju bezvremenost, univerzalnost, taj svoj pogled prema nebu, prema smislu ljudske egzistencije, pronalazio upravo ovdje i pisao je upravo odavde. Nije uživao u gradu, a znamo da je živio u Zagrebu, na Opatovini. On kaže: Draga, taj grad, žut i sivkast, tutnji i svaki dan pije krv iz moga tijela. To nije ugodan osjećaj. Čovjek zna da se gubi, da njegov tjelesni život nestaje, ali kad dolazi ovamo, sav je ozaren. I on s velikim ushićenjem odavde crpi tu svoju egzistenciju.

Šimić je prepoznat kao pjesnik koji propituje ljudsku dramu postojanja pred ljudima, pred zemljom, pod zvijezdama i u svemiru. Tko hoće biti cio, tko hoće stati pred svemir, pred te zvijezde, on mora stajati sav uronjen u svoju zavičajnost. I to je poruka književnog teksta
A. B. Šimića, rekao je
Damir Zorić

I to nama govori da smo bez zavičajnosti polovični, necjeloviti, bez temelja. Tko hoće biti cio, tko hoće stati pred svemir, pred te zvijezde, on mora stajati sav uronjen u svoju zavičajnost. I to je poruka književnog teksta A. B. Šimića. I odatle je on mogao napisati najljepšu pjesničku sliku Hercegovine. Nikada nitko nije napisao niti hoće, nešto tako lijepo o ovoj zemlji kao što je Šimić u pjesmi Hercegovina“, zaključio je Zorić recitirajući pjesmu.

Na svečanosti su uručene nagrade mladim pjesnicima po izboru organizacijskog odbora Šimićevih susreta i OMH u Grudama. Od osnovaca, nagrade su dobili Sara Penavić, Kaja Vlašić i Darija Sučić. Među srednjoškolcima najbolje su bile Jelena Protrka, Iva Crnjac i Ana Čuljak, a među studentima su nagrađene Ivana Mitar i Nela Gulam. Dodijeljene su i nagrade likovnim umjetnicima, a o temi Na kućnom pragu, stiglo je 175 učeničkih radova i svi su izloženi. Nagrade su dobili od osnovaca Filip Vukoja, Mihael Mlinarević i Gabrijela Vlašić, a od srednjoškolaca Roza Marija Pandžić.

U glazbenom dijelu programa nastupila je istarska kantautorica Elis Lovrić, a skupina pjesnika – Hrvoje Barbir, Stanko Krnjić, Marela Jerkić Jakovljević, Blanka Kraljević i Ljubica Pejnović – recitirali su stihove u čast Šimiću.

Susrete je zatvorio načelnik općine Grude Ljubo Grizelj, rekavši kako su Susreti najdugovječnija kulturno-književna manifestacija te kako je od znatne važnosti da mladi nastave promicati njihove vrijednosti.

Akademiji je prethodila počast preminulim pjesnicima polaganjem cvijeća i paljenjem svijeća pred spomen-poprsjem braće Šimić ispred škole u Drinovcima.