Samozatajna matičarka velika srca i nepokolebljiva duha

Nakon pola stoljeća emigrantskog života, u razmaku od svega nekoliko mjeseci, preselili su među zvijezde i Sunce Marija i Vlado Pavlinić. Njihov je dom u Wimbledonu bio mjesto gdje su se istaknuti emigranti, kao Bruno Bušić, Branko Franolić, Krsto Cvijić, Roland Jovanović i još mnogi rado okupljali pa i odsjedali, dok su ga jugoslavenski agenti podsjedali, te su morali zatražiti zaštitu engleskih vlasti.

Marija Funes Pavlinić snimljena kada je radila kao tajnica Hrvatskoga tjednika

Njihov je zajednički život otpočeo burne 1971. Bilo je to razdoblje postkoncilske obnove u Crkvi, kad su se neki klerici i vjernici pobojali da II. Vatikanum nije vođen Svetim Duhom nego je zastranio i u skladu s tim pružali otpor, iskazivali nepovjerenje, što je osobito tuklo po glavnom uredniku Glasa koncila – svećeniku Vladi Pavliniću. Istodobno na Zapadu doživljavaju vrhunac studentski nemiri, dok se s Istoka nasilno širi sovjetsko zaposjedanje drugih država, što je u mladima uzrokovalo obeshrabrenje sve do protestnog vapaja za pomoći, kakvo je bilo javno samospaljivanje Jana Palacha. U procjepu između tih okolnosti, i Hrvatska je nastojala poboljšati položaj – što pamtimo kao Hrvatsko proljeće.

U tim se burnim napetostima u svijetu događala i osobna drama Marije i Vlade, njihovo zajedništvo.

Marija je rođena u Beogradu 1937, a roditelji su joj potomci Talijana iz sjevernih predjela novonastale talijanske države, doseljenih u Slavoniju potkraj 19. stoljeća (Funesi su podrijetlom Židovi izbjegli iz Španjolske). Odrasla je u Novoj Gradiški. Pošla je u samostan sestara Naše Gospe, dobila ime Teofila, diplomirala komparativnu književnost i talijanski jezik i bila je zaposlena u izdavaštvu, u Kršćanskoj sadašnjosti (glavna urednica biltena za redovnice Effatha) te je kratko vrijeme radila kao profesorica talijanskog u ženskoj srednjoj vjerskoj školi Marianum.

Početkom 1971. poglavari je premještaju u Njemačku, odakle se javlja zapaženim reportažama iz života naših radnika „na privremenom radu“, još i ne sluteći da je i samu čeka dugo vrijeme emigracije. Početkom ljeta napušta redovništvo, vraća se u Zagreb i zapošljava se u Matici, na mjestu tajnice Hrvatskog tjednika. Taj je posao obavljala zdušno i predano, što znači da je uz uobičajene tajničke poslove po potrebi prevodila, uređivala tekstove te napokon, tik pred nasilno gašenje lista, sklanjala na povjerljivo mjesto građu koja je nekoga mogla ugroziti, dopadne li u krive ruke. Ima ih koji još pamte njezino ljubazno lice i srce.

Nakon kraćeg boravka u Austriji Marija i Vlado pred Božić dolaze u London, gdje su im se rodila dvojica sinova. Vlado nastavlja s javnim djelovanjem kao novinar u Novoj Hrvatskoj, a potom i utemeljenjem novoga lista – Poruke, kao i radom u novonastaloj hrvatskoj državi u HINA-i, na TV-u, i kao glavni urednik tjednika Croatia Monitor (1992) (na engleskom).

Marija svoju budućnost vidi kao tihu potporu (logistiku), obavljajući sve naoko banalne poslove u službi obitelji i voljenih. Ključna je riječ njezina života od tada ljubav. Vodi se načelom da ne može postojati samo platonska, ni samo tjelesna, nego su obje u jednom zapravo ljubav. Ona prožima sve što čini, za što se zalaže i čemu se nada. Iako dugotrajno narušena zdravlja, nikad nije posustala u intelektualnim i duhovnim nastojanjima.

Svoj je credo poetski izrazila u pismu učenicama od 29. svibnja 1971:

Sjećam se, bile ste jasne kao cvjetovi

Prepune očekivanja,

I ja vam pružih nekoliko riječi nesigurnosti.

Vjerujte da sve je ljubav, a ne izdaja.