S Matošem i robotom kroz prostor i vrijeme

U knjižari Matice hrvatske u povodu Noći knjige 21. travnja učenici Tehničke škole Kutina izveli su performans Susret dvaju svjetova prateći temu manifestacije Sanjaju li roboti električne knjige? obilježivši i 150. obljetnicu rođenja Antuna Gustava Matoša. U performans koji je povezao Matoša, Tina Ujevića, Miroslava Krležu i robota uvela je potpredsjednica MH akademkinja Dubravka Oraić Tolić uputivši pozdravne riječi u ime Predsjedništva MH i pojasnila zašto će Matošu biti drago što će se susresti s umjetnom inteligencijom. Naime, razlikujući utilitarnu šetnju od flaniranja, kretanja radi kretanja, Matoš piše da se sve kreće i flanira, i život i ljudi, sunce i zvijezde, molekule i misao. Prije izuma zrakoplova i podmornice Matoš je kazao da će se njegovi i naši potomci „opasati krilom labudovim“ i flanirati, tj. kretati se zemljom, nebom i pod vodom sve do nezaustavljive misli, rekla je akademkinja, te poželjela učenicima sretno kretanje svjetovima umjetne inteligencije koja zna prepoznati vrijednost umjetnosti, vječnost i aktualnost Matoševih pjesama.

Susret Matoša, Tina i Krleže s robotom u Noći knjige

Matoš, Tin i Krleža u boemskom okruženju sjede, piju i kartaju, a pridružuje im se robot kojemu je posebno zanimljiv Matoš, jer mu algoritam kazuje da je jedan od najvažnijih hrvatskih književnika i da se ove godine obilježava 150. obljetnica njegova rođenja. Ima robot mnoštvo podataka o Matošu, i jasno mu je, na temelju njih, zbog čega je važan i književnosti i Hrvatima, no zastaje kada se u razgovoru spomenu osjećaji. Kako bi mu objasnio osjećaj tuge, Tin mu čita Matoševu pjesmu Tuga vidika. Kroz Matoševe pjesme robotu se dočaravaju ljubav, domoljublje, radost… te on shvaća da književnost nisu samo riječi, stilske figure, metrika. Književnost je više od toga, kazuje Matoš, ona povezuje ljude kroz stoljeća: „Čovjek obrazovan samo školom, bez druge literature, nije obrazovan čovjek. Kroz književnost uranjamo u same sebe, upoznajemo druge, vraćamo se u prošlost i zamišljamo tu tvoju budućnost. Povezujemo se s prohujalim vremenima i osvjetljavamo tamne i skrivene povijesne kutke.“ Matoš poručuje da algoritam umjetne inteligencije ipak ne može shvatiti bit književnosti, već da je za nju potrebna (i) emocija svojstvena čovjeku te čovjekove sposobnosti maštanja i zamišljanja koje mu omogućuju da s knjigom putuje kroz prostor i vrijeme.

Uz pomoć kreativnosti i alata ljudske komunikacije – jezika – učenici su razgovarajući s robotom uspostavili komunikaciju s prošlošću i budućnošću o osnovnoj temi i svrsi održavanja Noći knjige – knjizi, književnosti i umjetnosti. A što bi Matoš rekao da se za života susreo s umjetnom inteligencijom, zapitala se akademkinja Oraić Tolić i rekla da bi vjerojatno pohvalio učenike i ispričao neki dobar vic na račun ljudske inteligencije.