KNJIŽEVNI SVIJET ISPOD 35: FILIPA JADRIĆ
ruke i noge su bile sve tvrđe kako smo starjeli. štošta smo mogli podnijeti.
ja sam nosila sofu na donji kat, ti si iščupao trešnju iz dvorišta sve sa korijenjem i razbio si krov i okrečio zid i ja sam otišla bez pozdrava.
i stvarno, sve dok nismo. nisam vjerovala u te priče. ali polako smo postajali planine. možda je to jer smo previše jutara dočekali plačući na stijenama. napravili smo kule i skrili naga tijela,
opekli se pa zaronili.
ja sam poljubila drugog momka
njegove ruke su tako nježne
kroz staklena leđa promatram leptire
trepere dok pričamo
kad bi barem mogao znati koliko je divan
on me primi k sebi
kad sam tužna. kuham kavu
spremam gulaš
on gleda Vijesti
on mi nikada ne psuje
to je valjda zato što smo stariji
sve to.
a prošla je samo jedna godina
ako zaplačem večeras,
pustit ću cvrčku da me nadglasa
ti ležiš na boku licem prema zidu,
mjesec te ljubi po toplim rebrima
sanjaš kako trčiš prema moru,
noge su posvuda po sobi
krevet nam je pun pijeska
ja trčim prema tebi,
čekaš me;
govoriš mi da se skinem
govorim ti da ne mogu
ja uopće ne znam zašto sam ovdje
ni kako je do ovoga došlo
da me natjeraš u svoj Svijet,
da me natjeraš u vodu,
zgrabiš me za ramena,
potopiš me da se probudim.
cvrčak je utihnuo.
ležim mokra tebi u krilu,
usta su mi puna soli.
ne znam jesam li te ljubila
ili sam ipak samo plakala,
tiho
zbog cvrčka
Večeras te osjećam u pahuljama.
Nebo je beskrajno suho kao i moja leđa. Dok se šećem. Bespravno me guta olinjala tama. A u tebi mali mjesec
Možda sam postala takva onu večer. Naslonila sam se na tebe i čađave dlanove si mi položio na grudi. Otada se ljuštim. Nema nikoga da se buni. Od kože s lopatica napravit ću nam stan. Imat ćemo puno djece.
Ljudi će zaboraviti sve, a i ja ću.
Samo što nisam.
Večeras te osjećam u pahuljama.
Dobro te skriva veliki grad. Promatram sve te ljude kroz lanternu. Dvadeset tisuća koraka nije dovoljno da te sretnem. A u tebi mali mjesec
Dvadeset tisuća ljudi na trgu večeras čeka da padne snijeg.
A i ja samo što nisam
ponekad te zamišljam i uopće se nisi promijenio. otkako sam te napisala.
trčiš po cesti nikome u susret
ponekad pratiš moj glas pa ja ne progovaram danima. gutam kaktuse iz dnevnog boravka. sve te lijepe riječi bodu me u grlu. ne smijem otvoriti usta. transpiriram.
ponekad ti se opirem. ti si samo moja mrlja. ja sam ti. ono što se razbilo, ostalo je zauvijek. čitaj kako želiš. uvijek sam s druge strane stvarnosti i milujem te kvrgavim slovima.
a kad mi se opireš, najljepše pišem. pustim te da bauljaš. igraš polku s mačkama. lutalice. kradeš dječje snove iz izloga. provaljuješ u moj jastuk. zacijelo mi se želiš osvetiti
ili me natjerati da prestanem pisati?
kao da bi to nešto promijenilo
da mi je na jedan dan biti sunce
natjerala bih Pjera da me odlijepi s neba
dozvolila bih mu da me sutradan poljubi
skotrljala se odozgo
i pala ravno na krov svoje kuće,
za ostalo me ne bi bilo briga
ljudi bi pripovijedali
nitko ne bi ni slutio da sam to samo ja
tako mala i tako slaba
tako velika i snažna
ugasila svjetlo i sve redom ušutkala,
nasmrt ih preplašila nizašto
a moja baka
stoji na prozorčiću
skriva se iza zavjese i plače.
oni, razjapili oči i usta
padaju na koljena
donose vina
donose smokve
grle se
sestra ulazi u kuću
kaže
ne plaši se bako, nisu loše vijesti,
kaže
ne plaši se
to je samo
malo svjetla
ne, ne plačem
to samo kopne lanjski snjegovi
bujam i popuštaju brane
prošle godine izlaze mi na usta,
a ponekad i na oči
ne, ne plačem
u meni rastu topole
nadasve kreativni ljudi mogu to razumjeti;
moja baka prelijevala je
iz šupljeg u prazno
i tako godinama
iz ničega sve,
sve ili ništa
ne, ne plačem
pa tko bi još plovio
da nije rijeka i oceana?
nasukali bismo se zauvijek
na plažama zaborava
istrunuli u pijesku
postali školjke
možda bi netko o nama i pričao
možda bi bilo prekasno
ponekad otvorim oči
zgrade se savijaju od trudova
isprane odjeće i blatnjavih kopački
viklera, žileta i miksera
stilskog namještaja umrljanog
prošlog stoljeća
i prćastih televizora,
gledam na balkone
tamo rastu male džungle
tamo svako jutro oko četiri
iziđe žena,
zapali džoint i vrati se na spavanje.
u četiri te mogu izdati pluća
ili duša
pa ponekad ne trepćem
dok se ne domognem jutra...
nitko ne zna gdje živim
zagrljena visokim, stoljetnim zidovima
mačkicama koje predu
u pedeset nijansi ružičaste
i mačkama koje noću postaju tigrovi
što je kuća bez krova,
a s velikim trbuhom?
ispod brodskih podova
ljulja se život
dolje se kroz šahte ulijeva sunce
i zbog toga tu stanuju
brojni mršavi Englezi
(Welcome!)
mi smo svi sretne
ljetne obitelji.
nitko ne zna gdje živimo.
da je bilo sreće rodila bih ti djecu
na trešnju ispred kuće objesio bi
drvenu ljuljačku, maloj bi dao ime
Charlotte
kupio bi joj ponija i pažljivo bi češljao
njene kestenjaste lokne
živjeli bismo u dvokatnici s puno prozora
imali bismo velike balkone i puno cvijeća
imali bismo voćnjak;
slikao bi me nagu dok berem marelice
i vadio mi čičke iz kose
noću bi mi s usana čupao riječi
i ne bi ti bilo teško
to što u meni tebe nema
poklonio bi mi oči
da s njima ukrasim uši
i napokon čujem koliko sam lijepa
a ja se pitam kako bi onda
kako da znaš je li vrijeme
i gdje bih te odvela-
kad kažeš, da je bilo sreće
molim te, pusti naše sinove
i dvokatnicu
i moje nago tijelo
i marelice
pusti Charlotte
i ponije
pusti
ja živim uz zelenu rijeku
i samo odmahujem glavom
Piše Darija Žilić
Filipa Jadrić rođena je 2003, a živi u Kaštelima. Završila je Zdravstvenu školu. U osnovnoj školi bila je dio literarnih grupa, sudjelovala je i na Lidranu, pjesme su joj objavljene u Temi i u zbornicima, a njezin pjesnički put bitno je određen sudjelovanjem na Cekapeovim radionicama poezije koje su se održavale u dvorcu Stara Sušica u Gorskom kotaru. Kao voditeljica jedne od tih radionica, mogu svjedočiti o velikom poetskom napretku tad ni punoljetne djevojke. O njezinu je životu snimljena i na HTV-u prikazana posebna emisija. Uostalom, ono što je posebnost Filipe Jadrić jest autentičan izričaj, poetski prikaz vlastita odrastanja u na neki način zabačenu kraju, te hiperbolički, originalan metaforički diskurs kojim je pisala o ljubavi. Nije tu riječ o stvarnosnoj poeziji, već o povezivanju gotičko-romantičkih elemenata s mediteranskim slikama ambijenata koje autorica opisuje. Filipa Jadrić, treba to istaknuti, najmlađa je dobitnica nagrade Albatros 2021. Tada joj je objavljena knjiga Povedi i mene s podnaslovom Daleko je samo ono što ne želiš u izdanju PUO Velika Gorica. U recenziji knjige književnica Maja Kušenić Gjerek, jedna od članica prosudbenog povjerenstva, ističe da autorica „donosi na svojim ispisanim stranicama tako nadahnut i stvaran i nepotkupljivo iskren doživljaj i već prvim koracima po papiru obogaćuje hrvatsku književnost stvarnim vrijednostima pravoga poetskog pjeva iz dubine“. A upravo to jesu oznake i novih pjesama, dubina proživljenog, ludičnost, ljubavna persuazija prikazana neobičnim slikama, koje nastaju, da citiramo stih iz Filipine pjesme „s druge strane stvarnosti“.
761 - 4. svibnja 2023. | Arhiva
Klikni za povratak