S druge strane stvarnosti

 

NIŠTA NIJE KAKO SE ČINILO

ruke i noge su bile sve tvrđe kako smo starjeli. štošta smo mogli podnijeti.

ja sam nosila sofu na donji kat, ti si iščupao trešnju iz dvorišta sve sa korijenjem i razbio si krov i okrečio zid i ja sam otišla bez pozdrava.

i stvarno, sve dok nismo. nisam vjerovala u te priče. ali polako smo postajali planine. možda je to jer smo previše jutara dočekali plačući na stijenama. napravili smo kule i skrili naga tijela,

opekli se pa zaronili.

ja sam poljubila drugog momka

njegove ruke su tako nježne

kroz staklena leđa promatram leptire

trepere dok pričamo

kad bi barem mogao znati koliko je divan

on me primi k sebi

kad sam tužna. kuham kavu

spremam gulaš

on gleda Vijesti

on mi nikada ne psuje

to je valjda zato što smo stariji

sve to.

a prošla je samo jedna godina

ako zaplačem večeras,

pustit ću cvrčku da me nadglasa

ti ležiš na boku licem prema zidu,

mjesec te ljubi po toplim rebrima

sanjaš kako trčiš prema moru,

noge su posvuda po sobi

krevet nam je pun pijeska

ja trčim prema tebi,

čekaš me;

govoriš mi da se skinem

govorim ti da ne mogu

ja uopće ne znam zašto sam ovdje

ni kako je do ovoga došlo

da me natjeraš u svoj Svijet,

da me natjeraš u vodu,

zgrabiš me za ramena,

potopiš me da se probudim.

cvrčak je utihnuo.

ležim mokra tebi u krilu,

usta su mi puna soli.

ne znam jesam li te ljubila

ili sam ipak samo plakala,

tiho

zbog cvrčka

Večeras te osjećam u pahuljama.

Nebo je beskrajno suho kao i moja leđa. Dok se šećem. Bespravno me guta olinjala tama. A u tebi mali mjesec

Možda sam postala takva onu večer. Naslonila sam se na tebe i čađave dlanove si mi položio na grudi. Otada se ljuštim. Nema nikoga da se buni. Od kože s lopatica napravit ću nam stan. Imat ćemo puno djece.

Ljudi će zaboraviti sve, a i ja ću.

Samo što nisam.

Večeras te osjećam u pahuljama.

Dobro te skriva veliki grad. Promatram sve te ljude kroz lanternu. Dvadeset tisuća koraka nije dovoljno da te sretnem. A u tebi mali mjesec

Dvadeset tisuća ljudi na trgu večeras čeka da padne snijeg.

A i ja samo što nisam

Trebat će mi vremena

ponekad te zamišljam i uopće se nisi promijenio. otkako sam te napisala.

trčiš po cesti nikome u susret

ponekad pratiš moj glas pa ja ne progovaram danima. gutam kaktuse iz dnevnog boravka. sve te lijepe riječi bodu me u grlu. ne smijem otvoriti usta. transpiriram.

ponekad ti se opirem. ti si samo moja mrlja. ja sam ti. ono što se razbilo, ostalo je zauvijek. čitaj kako želiš. uvijek sam s druge strane stvarnosti i milujem te kvrgavim slovima.

a kad mi se opireš, najljepše pišem. pustim te da bauljaš. igraš polku s mačkama. lutalice. kradeš dječje snove iz izloga. provaljuješ u moj jastuk. zacijelo mi se želiš osvetiti

ili me natjerati da prestanem pisati?

kao da bi to nešto promijenilo

***

da mi je na jedan dan biti sunce

natjerala bih Pjera da me odlijepi s neba

dozvolila bih mu da me sutradan poljubi

skotrljala se odozgo

i pala ravno na krov svoje kuće,

za ostalo me ne bi bilo briga

ljudi bi pripovijedali

nitko ne bi ni slutio da sam to samo ja

tako mala i tako slaba

tako velika i snažna

ugasila svjetlo i sve redom ušutkala,

nasmrt ih preplašila nizašto

a moja baka

stoji na prozorčiću

skriva se iza zavjese i plače.

oni, razjapili oči i usta

padaju na koljena

donose vina

donose smokve

grle se

sestra ulazi u kuću

kaže

ne plaši se bako, nisu loše vijesti,

kaže

ne plaši se

to je samo

malo svjetla

***

ne, ne plačem

to samo kopne lanjski snjegovi

bujam i popuštaju brane

prošle godine izlaze mi na usta,

a ponekad i na oči

ne, ne plačem

u meni rastu topole

nadasve kreativni ljudi mogu to razumjeti;

moja baka prelijevala je

iz šupljeg u prazno

i tako godinama

iz ničega sve,

sve ili ništa

ne, ne plačem

pa tko bi još plovio

da nije rijeka i oceana?

nasukali bismo se zauvijek

na plažama zaborava

istrunuli u pijesku

postali školjke

možda bi netko o nama i pričao

možda bi bilo prekasno

***

ponekad otvorim oči

zgrade se savijaju od trudova

isprane odjeće i blatnjavih kopački

viklera, žileta i miksera

stilskog namještaja umrljanog

prošlog stoljeća

i prćastih televizora,

gledam na balkone

tamo rastu male džungle

tamo svako jutro oko četiri

iziđe žena,

zapali džoint i vrati se na spavanje.

u četiri te mogu izdati pluća

ili duša

pa ponekad ne trepćem

dok se ne domognem jutra...

***

nitko ne zna gdje živim

zagrljena visokim, stoljetnim zidovima

mačkicama koje predu

u pedeset nijansi ružičaste

i mačkama koje noću postaju tigrovi

što je kuća bez krova,

a s velikim trbuhom?

ispod brodskih podova

ljulja se život

dolje se kroz šahte ulijeva sunce

i zbog toga tu stanuju

brojni mršavi Englezi

(Welcome!)

mi smo svi sretne

ljetne obitelji.

nitko ne zna gdje živimo.

SCARLETINE PERSPEKTIVE

da je bilo sreće rodila bih ti djecu

na trešnju ispred kuće objesio bi

drvenu ljuljačku, maloj bi dao ime

Charlotte

kupio bi joj ponija i pažljivo bi češljao

njene kestenjaste lokne

živjeli bismo u dvokatnici s puno prozora

imali bismo velike balkone i puno cvijeća

imali bismo voćnjak;

slikao bi me nagu dok berem marelice

i vadio mi čičke iz kose

noću bi mi s usana čupao riječi

i ne bi ti bilo teško

to što u meni tebe nema

poklonio bi mi oči

da s njima ukrasim uši

i napokon čujem koliko sam lijepa

a ja se pitam kako bi onda

kako da znaš je li vrijeme

i gdje bih te odvela-

kad kažeš, da je bilo sreće

molim te, pusti naše sinove

i dvokatnicu

i moje nago tijelo

i marelice

pusti Charlotte

i ponije

pusti

ja živim uz zelenu rijeku

i samo odmahujem glavom

Poetska zrelost mlade Kaštelanke

Piše Darija Žilić

Filipa Jadrić rođena je 2003, a živi u Kaštelima. Završila je Zdravstvenu školu. U osnovnoj školi bila je dio literarnih grupa, sudjelovala je i na Lidranu, pjesme su joj objavljene u Temi i u zbornicima, a njezin pjesnički put bitno je određen sudjelovanjem na Cekapeovim radionicama poezije koje su se održavale u dvorcu Stara Sušica u Gorskom kotaru. Kao voditeljica jedne od tih radionica, mogu svjedočiti o velikom poetskom napretku tad ni punoljetne djevojke. O njezinu je životu snimljena i na HTV-u prikazana posebna emisija. Uostalom, ono što je posebnost Filipe Jadrić jest autentičan izričaj, poetski prikaz vlastita odrastanja u na neki način zabačenu kraju, te hiperbolički, originalan metaforički diskurs kojim je pisala o ljubavi. Nije tu riječ o stvarnosnoj poeziji, već o povezivanju gotičko-romantičkih elemenata s mediteranskim slikama ambijenata koje autorica opisuje. Filipa Jadrić, treba to istaknuti, najmlađa je dobitnica nagrade Albatros 2021. Tada joj je objavljena knjiga Povedi i mene s podnaslovom Daleko je samo ono što ne želiš u izdanju PUO Velika Gorica. U recenziji knjige književnica Maja Kušenić Gjerek, jedna od članica prosudbenog povjerenstva, ističe da autorica „donosi na svojim ispisanim stranicama tako nadahnut i stvaran i nepotkupljivo iskren doživljaj i već prvim koracima po papiru obogaćuje hrvatsku književnost stvarnim vrijednostima pravoga poetskog pjeva iz dubine“. A upravo to jesu oznake i novih pjesama, dubina proživljenog, ludičnost, ljubavna persuazija prikazana neobičnim slikama, koje nastaju, da citiramo stih iz Filipine pjesme „s druge strane stvarnosti“.