Privilegirani u Društvu ne prihvaćaju promjene

Na izvanrednoj skupštini Društva hrvatskih književnika 20. svibnja u Zagrebu birat će se upravna tijela DHK-a. Razgovaramo s kandidatima za predsjednika DHK-a, aktualnim predsjednikom književnikom Zlatkom Krilićem i Hrvojkom Mihanović-Salopek, znanstvenom savjetnicom u trajnom zvanju pri Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU.

Snimio Davor Puklavec / PIXSELL

Zašto je sazvana izvanredna skupština Društva hrvatskih književnika?

Mandat ove uprave istekao bi sredinom rujna, jer je izborna skupština na kojoj smo izabrani zbog korone pomaknuta s uobičajenog termina sredine lipnja. Pokazalo se da to nije dobro. Nova uprava nije imala dovoljno vremena da formira sva povjerenstva i osmisli programe, jer smo ih morali predati već za nekoliko tjedana. Zato sam planirao svoj mandat i mandate članova uprave skratiti za tri mjeseca i tako izbjeći probleme s kojima sam se susretao na početku mandata. To sam i najavio na redovitoj skupštini prije godinu dana i tada članstvu objasnio zašto to valja učiniti. Dio Upravnog odbora smatrao je prigodnim da inzistiranjem na izvanrednoj skupštini, tri tjedna ranije nego što bi bila redovita, pokaže nezadovoljstvo mojim vođenjem Društva i da oni pritom pojačaju svoje izglede za reizbor. Time zapravo govore o sebi i svom odnosu prema Društvu, jer kad sam prije otprilike godinu i pol pozvao da svi damo ostavke i idemo na izbore, nitko nije bio za to. Riječ je zapravo o dugogodišnjoj upravi koja želi sačuvati svoje privilegirane pozicije. Već sam i u svom govoru na izbornoj skupštini na kojoj sam izabran za predsjednika rekao da se u Društvu dogodio rascjep opasniji čak i od rascjepa od prije dvadeset godina, kada se dio članstva odvojio i osnovao svoje društvo, a to je rascjep između uprave i članstva. Obećao sam tada da ću se boriti protiv toga, a to sam dosljedno i činio. Smetalo mi je da neki članovi UO imaju po šest, sedam funkcija, a većina članova osjeća se zanemareno. Višekratno sam molio i zahtijevao od članova UO da se ne kandidiraju „preko stola“, no svejedno su za sve ili gotovo sve funkcije, kandidature, imenovanja predlagali jedni duge. Ne jednom rekao sam – imamo više od 500 članova, pa nemoguće je da su svi nevažni, a samo ste vas dvanaestero važni i sposobni. Imam mnoštvo primjera za to, poput onog kolege koji predloži kandidate za povjerenstvo na natječaj, na kojem poslije sudjeluje s vlastitom knjigom.

Zbog svega toga, zbog „teške kohabitacije“, dio UO želio je da ne bude po onome i onako kako sam najavio na skupštini, nego su predložili, čak zahtijevali, da se mandati skrate za ta dodatna, junačka tri tjedna, a ja sam taj prijedlog oduševljeno prihvatio, jer vjerujem da je to dobro za Društvo.

Zašto ste se odlučili kandidirati za predsjednika DHK-a?

Tijekom mandata dolazio sam u situacije kada sam razmišljao o ostavci i pitao se što to meni treba, ali uvijek bih zaključio da je moja ostavka upravo ono što ljudi štetni za Društvo i žele, a ja im ne želim i ne mogu prepustiti Društvo u kojem bili Marinković, Krleža, Novak, Kušan i mnogi drugi književni velikani. To je moje društvo, član sam više od četrdeset godina, to mi je Društvo još u studenskim danima bilo svojevrsna svetinja, a svetinja mi je i danas. Kao predsjednik ispunio sam gotovo sve što sam obećao, ali ima i onoga što sam obećao, a nisam ispunio iz objektivnih razloga jer nije ovisilo o mojoj radišnosti. Nisam otvorio klub i nisam pokrenuo fond za socijalno ugrožene kolege. I za jedno i za drugo sve je pripremljeno. Što se kluba tiče, čeka se Ministarstvo i njihov pravilnik. Dobio sam obećanja da će to biti uskoro. Fond će također biti pokrenut, vjerujem već potkraj ove godine. Kako bih to završio, odlučio sam se ponuditi članstvu da mi omoguće još jedan mandat.

Opišite ukratko svoj dosadašnji rad u DHK-u i drugim ustanovama.

Bio sam u UO DHK-a, bio sam dva mandata predsjednik Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, dva mandata u UO Hrvatskog društva dramskih umjetnika. Stekao sam mnogo iskustva u vođenju udruga građana, strukovnih umjetničkih udruga, no svejedno nisam ni slutio da će toliko teško biti predsjednik DHK-a. Ljudi navikli na privilegije koje im ne pripadaju ne prihvaćaju promjene iako se u anonimnom pismu nazivaju „književnici za promjene“. Upravo su promjene koje sam donio, primarno depolitizacija i suradnja, ono što ih smeta i trebali bi se u svojim hrabrim anonimnim istupima nazivati „književnici za povratak na staro“.

Koji su glavni naglasci vašega programa?

Glavni naglasak stavljam na pluralizam i kohezivne silnice među članstvom. Želim da što veći broj članova bude uključen u život Društva i da Društvo osjećaju kao svoje. Želim vratiti poljuljano značenje Društva i dodatno pojačati medijsku vidljivost aktivnosti Društva, a još donedavno bili smo gotovo potpuno ignorirani. Ostvarene su važne promjene, ali ima još mnogo prostora za napredak. DHK je stožerna strukovna udruga i mora vratiti takvu javnu percepciju, a to se ne postiže sukobima i ignorancijom, nego suradnjom i osmišljenim programima.

Što smatrate najvećim izazovima s kojima se književnici u Hrvatskoj danas suočavaju i koja je u tome uloga Društva?

Svako vrijeme donosi goleme izazove. Tako je i sada. Nikada nije bilo lakše objaviti knjigu i nikada nije bilo teže živjeti od književnog rada. DHK može pomoći članovima da njihov rad bude vidljiviji i za njega budu bolje plaćeni. Primjerice, honorar za tribine znatno je povećan zadnjih mjeseci, sredstva za javnu posudbu će s dva milijuna biti povećana na četiri. Svi će osjetiti te promjene, ali i tu još imamo mnogo prostora za napredak i poboljšanje radnih i materijalnih uvjeta književnika.

Kako komentirate prigovore na rad aktualnog vodstva DHK-a?

Gubitak privilegija uvijek izaziva maksimalni otpor, inercija je moćna sila, to je shvatljivo, ali nije shvatljivo da pritom ne vide, ili vide a ne priznaju, golemi napredak koji je ostvaren u zadnje vrijeme.

Zašto ste vi bolji izbor od protukandidata?

To ne mogu tvrditi. Poštujem Hrvojku Mihanović Salopek, ona bi možda bila i bolji predsjednik od mene, ali, budi mi dopušteno reći, stječem dojam da ona i ne sluti u što se upušta, kao što ni sam nisam slutio. Biti predsjednik ili predsjednica nije počasna, nego djelatna funkcija. Osim toga, uvijek sam preferirao predsjednike koji su izvorni pisci, a ne teoretičari, jer oni daju veću prepoznatljivost Društvu.

Jesu li po vama postojeća organizacijska struktura i statut DHK-a zadovoljavajući ili ih je potrebno mijenjati?

Postojeća je struktura sasvim zadovoljavajuća, a Statut podložan povremenim izmjenama i prilagođavanju vremenu i potrebama članstva, no pritom se ne smiju iznevjeriti osnovne zamisli statuta iz 1900.

Kako gledate na budućnost DHK-a?

Izrazito optimistično. Vjerujem da će Društvo biti središnja točka književnog života u kojemu će sudjelovati veći broj kolegica i kolega, čemu u prilog govore suglasnosti za kandidature koje sam dobio od brojnih uvaženih kolega i kolegica, koji su redom bili spremni uključiti se u rad Društva.