Primjerena suradnja dvaju srodnih muzeja

-

U osječkom Muzeju Slavonije 20. travnja otvorena je iz više razloga važna izložba na kojoj se manjim dijelom zbirke predstavlja zagrebački Muzej za umjetnost i obrt (MUO). Projekt pod naslovom MUO u Slavoniji – Slavonija u MUO rezultat je nastojanja ravnatelja dviju institucija, Miroslava Gašparovića i Denisa Detlinga, da se u slavonskoj prijestolnici prezentiraju eksponati brojnih zbirki koje MUO posjeduje. Riječ je o nastavku višegodišnje suradnje dviju institucija, no glavni je razlog zbog kojega je do izložbe došlo činjenica da je MUO nakon teškog oštećenja zgrade u zemljotresu koji je 22. ožujka 2020. pogodio Zagreb te posvemašnjeg zatvaranja za javnost 1. siječnja 2022. ostao bez mogućnosti prezentiranja vlastite građe sve dok se sanacija zgrade muzeja ne privede kraju. Stoga je ravnatelj Gašparović s timom kustosa i suradnika poradio na projektu gostovanja izložbi MUO-a u drugim muzejima Hrvatske i inozemstva. Suradnja s Muzejom Slavonije nije slučajna. Baštinjena je na dugoj tradiciji razmjene ideja i eksponata. Uostalom, osječki muzej najveći je muzej općega tipa istočno od Zagreba.

Iz zbirke slikarstva uz predložak Bele Čikoša Sesije za zastor osječkog HNK-a,
ističe se Faust Izidora Kršnjavog (desno)

Zemljotres kao čimbenik decentralizacije

U svijetu pak postoje muzeji koji djeluju u više kulturnih i geografskih sredina. Već duže vrijeme Muzej Guggenheim primjer je muzeja koji kroz svoju zakladu utemeljuje niz filijala diljem svijeta pa se njegove ispostave, osim u New Yorku, mogu naći u Las Vegasu, Bilbau, Berlinu, Veneciji, Abu Dhabiju, Tokiju i nekim drugim gradovima svijeta. Nadalje, svjedočili smo prije nekoliko godina oblikovanju pariškoga Louvrea u Abu Dhabiju, što je bio primjer oblikovanja „prvog“ Louvrea izvan granica Francuske. To, razumljivo, nije prošlo bez adekvatne pobune i negodovanja jer je prestižni francuski muzej time, prema nekima, prodao dušu i identitet. Dok u prethodnim slučajevima govorimo o brendu muzeja, u slučaju MUO-a situacija je posve drukčija.

Slično se dogodilo i s Nacionalnim muzejom moderne umjetnosti. Naime, u prosincu prošle godine zadarska je Providurova palača na dvije godine postala centar nacionalne moderne umjetnosti. U njoj je otvorena izložba Jedan svijet, koju je koncepcijski osmislio Branko Franceschi zasnovavši je na postavu zbirke Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. U slučaju spomenutih hrvatskih muzeja razlog izmještanja dijela postava te gostovanja u drugim gradovima nije povezan sa širenjem brenda, nego je uvjetovan postpotresnim okolnostima u gradu Zagreb te činjenicom da će njihove matične zgrade u sljedećih nekoliko godina biti obnavljane i time neadekvatne za izložbenu djelatnost. Zemljotres je, dakle, potaknuo svojevrsnu decentralizaciju u smislu da u posljednje vrijeme postaje sve popularnije dijelove zbirki nekih zagrebačkih muzeja prezentirati u drugim gradovima, omogućujući tako domicilnoj publici uvid u desetljećima skupljanu kulturno-umjetničku baštinu iz cijele zemlje.

Na izložbi su predstavljene četiri violine majstora Jurja Bedekovića,
Slavka Domitrovića, Stanislava Konjušića i Franje Schneidera

MUO u Slavoniji – Slavonija u MUO prema riječima Miroslava Gašparovića „kruna je višestoljetne bliske suradnje između Muzeja Slavonije i Muzeja za umjetnost i obrt“, a koncepcijski gledano izložba je utemeljena na pokušaju da se u Osijeku predstave „slavonski“ artefakti koje u svojim zbirkama čuva MUO. Suradnja između MUO-a i Muzeja Slavonije nije bila temeljena samo na razmjeni izložbenih eksponata, nego i na činjenici da oba muzeja, tipološki gledano, imaju sličnu ulogu jer pripadaju muzejima općeg tipa. Štoviše, i godine utemeljenja vrlo su im bliske. Muzej Slavonije utemeljen je tri godine prije Muzeja za umjetnost i obrt, točnije 1877. zaslugom Franje Sedlakovića, čija je donacija bila temelj muzejskoga fundusa. Muzej za umjetnost i obrt službeno je utemeljen 1880. zaslugom Izidora Kršnjavog, koji je uz pomoć Društva umjetnosti i svesrdnu potporu biskupa J. J. Strossmayera kupio dio predmeta za temelj buduće zbirke, koja danas broji više od sto tisuća eksponata.

Osnova organizacije MUO-a zasnovana je od početka na tragu engleskog pokreta Arts & Crafts te na idejama Gottfrieda Sempera, koji je isticao važnost izjednačavanja lijepih i primijenjenih umjetnosti. Semper je u okviru poimanja struke samo umjetničko djelo određivao kao plod uporabne svrhe, građe i tehnike, što su poslije pripadnici bečke škole povijesti umjetnosti, napose Alois Riegl, nastojali opovrgnuti. MUO je bio muzej koji nije trebao predstavljati samo obrtnu radinost nego i umjetnost u širem smislu, što je dalo širinu njegovoj djelatnosti prema Semperovu stavu da treba oblikovati „zbirku uzoraka za majstore obrtnike i umjetnike koji treba da ponovno unaprijede proizvodnju predmeta svakodnevne upotrebe“. Iz MUO-a se poslije izdvojio Etnografski muzej 1919, a od 1934. dio slikarskoga fundusa odvaja se u Modernu galeriju (danas Nacionalni muzej moderne umjetnosti). Usporedimo li tu situaciju s Muzejom Slavonije, vidjet ćemo da je i on doživio sličnu diobu kada je 1954. izdvojena zbirka slikarstva u Galeriju slika (danas Muzej likovnih umjetnosti). Navedeni segmenti povijesti MUO-a mnogo su detaljnije i sustavnije obrađeni u katalogu izložbe, u kojem se može pratiti historijat razvoja muzeja od utemeljenja do statusa kakav danas ima u okviru hrvatske kulture i umjetnosti.

Vratimo se izložbi. Kako sam spomenuo, koncepcijska je osnova zasnovana na pokušaju da se prikaže sadržaj iz četrnaest zbirki MUO-a koji je na neki način povezan sa Slavonijom.

Eksponati iz četrnaest različitih zbirki

Jasno, taj pokušaj nije u svim pogledima mogao biti posve zadovoljen, tako da neki segmenti izložbe imaju općenacionalno značenje te nisu isključivo povezani sa Slavonijom, no gdje se koncepcijska zamisao mogla poštovati, ona je poštovana. Iz zbirke grafika predstavljeni su zemljovidi nastali od 17. do kraja 19. stoljeća u vezi sa slavonskim geografskim prostorom poput Veteris Pannoniae Utriusque Nec Non Illyrici Descriptio Geographica (1650) Jana Janssoniusa, zemljovid Ilirskih pokrajna (Illyricum hodiernum) Ivana Lučića (1680) kao i Tabula geographica exhibens Regnum Slavoniae cum Syrmii Ducatu (...) (1745) Johanna Baptista Homanna. Iz zbirke tiskarstva i knjigoveštva prvi je put javno predstavljeno djelo njemačkoga kartografa Sebastiana Münstera Cosmographey oder Beschreibung aller Länder [...] (1567). Osim toga, naglasak je stavljen na izdanja tiskare Martina Divalda, koji utemeljuje osječku tiskarsku djelatnost u 18. stoljeću. Među njima se ističu drugo (1779) i treće (1882) izdanje Satira Antuna Matije Reljkovića.

Iz zbirke slikarstva ističe se pak predložak Bele Čikoša Sesije za zastor osječkog HNK-a, Faust Izidora Kršnjavog te djela Huga Conrada Hötzendorfa, Vjekoslava Karasa, Miroslava Kraljevića, Franje Josipa Mückea, Ferdinanda Quiquereza i Ivana Tišova. Fotografija je predstavljena reportažnim segmentom koji uključuje važna imena poput Toše Dapca, Mladena Grčevića, Đure Janekovića, Mladena Tudora i drugih. Kao ni fotografski, ni segment grafičkog dizajna nije u užem smislu „slavonski“, nego je predstavljen skupinom sportskih plakata. Od glazbenih su instrumenata predstavljene četiri violine majstora Jurja Bedekovića (oko 1990), Slavka Domitrovića (oko 2000), Stanislava Konjušića (oko 1970) i Franje Schneidera (1960). Segment violina zanimljiv je jer je dio inventara MUO-a bila i violina za koju se pretpostavlja da je pripadala „osječkom Paganiniju“ Franji Krežmi, a sedamdesetih je godina muzejskom zamjenom ušla u stalni postav Muzeja Slavonije. Ni kiparski dio zbirke nije strogo povezan sa slavonskim prostorom.

Predstavljen je dio oltara svetog Ladislava (1688–1690) koji je do Bolléove obnove bio u zagrebačkoj prvostolnici, a izradio ga je ljubljansko-zagrebački majstor Ivan Komersteiner, kojemu je MUO 2016. posvetio izložbu Kipar Johannes Komersteiner i njegov krug. Uz prostor Slavonije nije izravno povezan ni dio izložaka iz zbirke satova, no zato je zbirka bjelokosti i tekstila duboko obilježena lokalnim karakterom. Zbirka bjelokosti konture je dobila zahvaljujući otkupu (1906) privatne zbirke osječkog izdavača i kolekcionara Jakoba Franka, dok je zbirka tekstila i modnog pribora predstavljena modnim ormarom Matilde Hengl. Henglova (rođ. Gillming) bila je kći vlasnika osječke tvornice kože. Udala se za Vjekoslava Hengla, osječkoga gradonačelnika između 1920. i 1934. godine. Izložena je odjeća (šeširi, haljine, cipele, toke) iz njezine garderobe, što dokumentira modu i stil vremena od 1900. do 1935. godine. Zbirka metala važan je dio muzejske građe u kojem nalazimo predmete od srednjega vijeka do suvremenosti te većim dijelom sadrži sakralne predmete. Na izložbi se mogu vidjeti prije svega predmeti profane provenijencije iz razdoblja od 17. do 20. stoljeća poput svjećnjaka, soljenki, noževa i vilica, posuda za slatkiše, pladnja s poklopcem. Na tom je tragu oblikovan i dio posvećen keramici.

Kustosi su se osječke izložbe na temelju raznolikosti keramičkih materijala i izložaka vodili dvama kriterijima: „kriterijem estetske reprezentativnosti i kriterijem ilustrativnosti za europsku porculansku povijest“. Od dvadeset je izložaka pet iz zbirke otkupljene od spomenutoga Jakoba Franka. Zbirka stakla u potpunosti je posvećena lokalnoj vizuri premda fundus MUO-a sadrži predmete od 16. do 21. stoljeća. Na izložbi su prikazani radovi dviju slavonskih tvornica stakla – staklane u Ivanovu Polju kod Daruvara te staklane Zvečevo. U Ivanovu je Polju staklana osnovana 1792. i djelovala je više od sto godina. Njezina se važnost ogleda i u činjenici da su njezini proizvodi izlagani na Prvoj gospodarskoj izložbi u Zagrebu (1864), Zemaljskoj izložbi u Budimpešti (1885) te na Milenijskoj izložbi (1896), gdje su dobili i zaslužena priznanja. Staklanu Zvečevo osnovao je 1842. bečki trgovac staklom Josef Lobmeyr te domaći poduzetnik Karlo Sigmund Hondl. Svoje proizvode staklana je redovito izvozila izvan granica zemlje, a predstavljala se također na važnim inozemnim i međunarodnim izložbama. Izložba se zaključuje eksponatima iz zbirke pokućstva, a predstavljena je stolcima različitih stilova – od renesanse do kraja dvadesetoga stoljeća – ukazujući na razliku u stilu i promišljanju oblikovnih karakteristika stolaca i naslonjača.

Može se reći da se MUO sukladno kapacitetima prostora dostojno predstavio u Osijeku, premda je koncepcijski aspekt Slavonije u MUO u nekim segmentima ostao nedovoljno zastupljen i nedorečen ponajprije zbog nepostojanja građe koja bi unutar svake zbirke bila povezana sa Slavonijom. Izložba ostaje otvorena godinu dana, što daje dovoljno prostora za realizaciju i popratnih programa, čime će, nadam se, slavonska publika dobiti još potpuniju sliku o važnosti i bogatstvu Muzeja za umjetnost i obrt u okviru hrvatske kulture, ali i mnogo šire.