Priče uokvirene kataklizmom

Lana Derkač, pjesnikinja po vokaciji (14 knjiga pjesama), dramska autorica i esejistica, sada i proznom dijelu svoga književnog opusa – zbirkama priča Osluškivanje anđela (2003) i Zastava od prašine (2009) te romanu Doručak za moljce (2012) – dodaje treću zbirku priča, Adresar smrti. Čitatelji koji su pratili tu dionicu njezina stvaralaštva znaju da spisateljica pripovijeda o suvremenoj hrvatskoj zbilji, o tzv. običnim ljudima uhvaćenima u škare mučne, banalne, naporne svakodnevice, uvijek izbjegavajući bilo kakav znak glamuroznosti. Također znaju da njezini tekstovi nastaju mimo poetike klasične kratke priče, ne inzistirajući često na ekonomičnosti iskaza, na fabuliranju, naglim zaokretima i učinku poentiranja, nego na stvaranju atmosfera i promišljanju tema kojima se bavi, pri čemu se kadšto osjeti i pokoja poetska nijansa.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2022.

Pogled na sadržaj nove knjige Lane Derkač (kojoj su motivaciju i građu zacijelo ponudili zagrebački potres, pandemija koronavirusa i domaći mediji), otkriva nam da ju je autorica komponirala prilično brižljivo i da je to ostvarila na zanimljiv način. Ona je naime zbirku podijelila na tri dijela: prvi dio nosi naslov O kraju, drugi A što je bilo prije, a treći Ponovo o kraju. I prvi i završni dio – dakle udarna mjesta knjige – čine po jedna priča katastrofe, samo što su one smještene vremenski inverzno: na epiloškoj je poziciji priča Slučajan odabir čija se radnja zbiva na dan apokaliptičnog potresa koji je pogodio Zemlju, a na prološkoj priča Sunce i konopac koja se događa dva dana poslije. U objema su pričama glavni (zapravo jedini) likovi žene, istodobno i pripovjedačice u prvom licu, radnja se zbiva u blizini Zagreba, ali to više „nije područje koje su poznavale“.

Pripovjedačica Slučajnog odabira svoj dojam o trenutku katastrofalnog potresa započinje žestokom psovkom i pomišlju da su ljudi kao vrsta opet ugrozili i sebe i druge, ali onda to relativizira pa kaže kako zapravo ne zna točno što se dogodilo, možda se radilo i o prirodnoj katastrofi. Svoju priču završava konstatacijom da će se smrznuti ako nitko ubrzo ne dođe, a sve je izglednije da će se to dogoditi. Glavnoj junakinji priče Sunce i konopac bila su sasvim dovoljna dva dana da u opustošenu pejzažu shvati užase straha od samoće: nema ljudi, nema režima ni parlamenata, nema šopinga, dućana, prometa, banaka ni bilo kakvih zgrada. „Moja samoća znači posjedovanje čitavog grada, čitave države, čitavog planeta. Svi su prostori, čini se, samo moji, a tako bih ih rado barem s nekim podijelila.“ Kad bi imala dovoljno dug konopac da njime dohvati Sunce, privukla bi ga „i spržila se, jer sve je bolje od samoće“.

Središnji, ključni dio zbirke, omeđen već spomenutim dvjema pričama katastrofe, čini šesnaest tekstova različite dužine i tehnički raznoliko oblikovanih (otklon od „normale“ u pričama Balon, Brodski dnevnik, Virus i lopov, Sjeme, Slučajan odabir). Gotovo sve priče zbirke povezuje tema o smrti koja nosi adrese ubojica, samoubojica, žrtava rata, rodbine, nama bliskih osoba. U priči koja je naslov dala cijeloj zbirci protagonistica pripovijeda o svojim neuspjelim ljubavima, ali i o onoj jednoj istinskoj, koja je završila tragično: zbog jednog krivo „pročitana“ zagrljaja, i njezina osjećaja koji se javio pri pomisli da je napokon našla pravog čovjeka, a onda ju je i on izdao. U priči Naša posljednja večera, koja naslovom aludira na kršćansku biblijsku tradiciju, protagonistica govori o tome koliko joj nedostaje brat, koji je ubijen, premda se njoj ponekad čini da je izvršio samoubojstvo i da je „rat bio samo posrednik preko kojeg će se ubiti“. Očita je njezina upućenost u problematiku samoubojstva, a iznimno je zanimljiva i literarno vrlo uvjerljiva analiza bratova slabašnog nagona za samoodržanjem. Zahvaćen je i odgovarajući obiteljski kontekst, u kojemu ona svojata „pohlepu“ u pitanjima duha, emocija, ali iznosi i ovakav zaključak: „Mislim da iz perfekcionizma, zahtjevnosti ljudskog duha, izrastaju korijeni bolesti.“

Priča Suveniri zločina podsjeća nas na svojedobno suđenje američkom vojniku Jeremyju Morlocku zbog ubojstva nenaoružanih afganistanskih civila, pa na neke nikad procesuirane zločine nad civilima u vrijeme Domovinskog rata, a na kraju poopćuje tako da se granice ne smiju poistovjećivati s nacionalnim ili državnim granicama, nego s osobnim granicama spremnim na promjenu; „jedino šireći granice duha, dakle osobne granice, ne uzimamo teritorije, uspomene ni relikvije drugih“. Iako sam skloniji „pričama o životu“ nego „pričama o priči“, moram reći da mi je autoričina priča Autobiografija?! jedna od najzanimljivijih, a svakako i najuspjelijih u ovoj knjizi. Zanimljiva je zbog toga što literarizira jedno poetičko pitanje, i to pitanje koje nam se vrlo često mota i u teoriji i u praksi (autorica to ističe pravopisnim znakom upitnik s uskličnikom); ali i stoga što u njoj vidim i autoreferencijalnu dimenziju – makar strelicu kadšto morali okrenuti u suprotni smjer. Kratko ću citirati dvije rečenice s kraja priče. Otac pripovjedačice čita iz novina primjere koji pokazuju da nisu svi jednaki pred zakonom, a ona o tome ovako razmišlja: „No, kakve ovo veze ima s mojom autobiografijom, razmišljala sam. Ima. Predočava svijet čiji smo stanari i mama, i tata, i Bongo, i Davor, i ja.“