Preporučeno pismo

U doba moje mladosti postojala je govorna formula kojom smo se svi svakodnevno služili, a onda je nestala, i danas je ljudi više ne bi prepoznali ni da je čuju. Izricala se uvijek na rastanku, kad je netko nekamo putovao, a netko drugi ostajao. Rastanci su tada bili ozbiljna stvar, jer putovalo se dugo i mučno, bilo je dosta neizvjesnosti i čovjeka su na putu vrebale svakojake opasnosti. Zato je onaj tko je odlazio putovao s tremom, a onaj tko je ostajao bio je za njega zabrinut. I upravo taj tko je ostajao izricao je formulu o kojoj i ovdje želim nešto kazati. Ta je formula glasila: „Piši kad stigneš.“ Odmah ću objasniti što je značila, samo da najprije otklonim moguću nejasnoću.

Izvor Pixabay

„Piši kad stigneš“ nije nipošto značilo „Napiši mi riječ-dvije kad uhvatiš malo vremena“; obratno, značilo je „Piši odmah“, pa se ponekad doista i govorilo „Piši čim stigneš“. A po tome se već vidi kako je ta formula trebala podsjetiti putnika da ne smije držati u neizvjesnosti one koji su ga na put otpratili, nego da im mora odmah javiti da je sretno stigao, kako se ne bi više brinuli. Pritom nije bila presudna daljina: putovanje je uvijek bilo pustolovina, pa se tako trebalo prema njemu i odnositi, odnosno trebalo je javiti da smo putovanje sretno okončali.

No kakvu je ulogu zapravo imala takva informacija, mislim, kakvu praktičnu ulogu? Koliko je obavijesti i koliko smirenja ona donosila jednoj i drugoj strani u komunikaciji? E to je, vidite, već drugo pitanje.

Da bih vam to malo približio, ispričat ću svoj slučaj, jer njega dobro poznajem. Recimo ovako: završilo je ljeto, i ja krećem u Zagreb, u studentski dom. Hvatam u Borovu noćni vlak koji ide izdaleka (zove se Bukurešt-ekspres), pa njime stižem u Zagreb negdje ujutro. To ujutro vrlo je rastezljiv pojam, jer u voznom redu piše, recimo, 5 i 50, a u praksi bude 7 i 30. No, nije sad to važno, važno je da je pri dolasku moja prva briga – sve u skladu s onom formulom – da javim kući kako sam sretno stigao. A to podrazumijeva da najprije stignem u dom i uselim se u sobu, a onda da nabavim kuvertu, papir i marku. Napokon dolazi na red i pismo, pa ga ja na brzinu žvrljam i potom nosim do poštanskoga sandučića, koji je uvijek negdje daleko. Pošta će ga iz toga sandučića izvaditi tek sutradan, i ono će – u najboljem stjecaju okolnosti – stići u Vukovar prekosutra. Tada će moji kod kuće doznati da sam ja sretno stigao. A ja ću na to putovanje već i zaboraviti.

Ali tako je tada to išlo, i to se smatralo normalnim tokom stvari. Telegrame nismo slali jer su bili skupi, a osim toga najčešće su se koristili kod smrtnoga slučaja i svakoga su plašili, pa je tako pismo ostajalo jedini način da se vijest prenese. A mi smo od sama početka bili trenirani da taj vremenski razmak – to čekanje, taj jaz – nekako premostimo, da ga uračunamo u svakodnevnu rutinu i da ne dopustimo da nas zbog njega obuzme nestrpljivost. Trebalo je na vijesti čekati, i imalo je to u sebi nekakvu pravilnost, kao što čovjek čeka da voće dozori, pa ga tek onda može jesti. Nikad nam – ali baš nikada – nije palo na pamet da bi vijesti mogle i brže stizati do nas i da bismo mi mogli i nešto prije – i jednostavnije – doznati kako je netko naš prošao na putu i je li sretno stigao.

Ta je pak misao došla poslije, sama od sebe. A sve je išlo postupno, tako da i nismo odmah zapazili promjenu. Dogodilo se nekako – prije otprilike pedeset godina – da se povećao broj telefona. Tako su i moji doma dobili telefon, a istodobno je napredovala i telefonija u Zagrebu, i zato sam ja mogao skoknuti do pošte na kolodvoru, pa javiti kući da sam sretno stigao i da se ne moraju brinuti. A da i ne govorim što se zbilo poslije, kad su stigli mobiteli i kad su postali svima dostupni: sad ne samo da se javljamo čim stignemo na odredište, nego se javljamo i s puta: s broda, iz autobusa ili vlaka. A vijest o našem prispijeću na cilj stiže do zainteresiranih u realnom vremenu.

A to je, priznat ćete, sasvim drukčija situacija od one prije: tada je između događaja (našeg prispijeća) i vijesti o njemu (pisma ili razglednice) moralo proći stanovito vrijeme, a sad postoji potpuna simultanost. Jesmo li time dobili ili izgubili? E to, vidite, ne bih znao odlučno reći. Gledajući s praktične strane, ovo sada sigurno je bolje, jer nam štedi vrijeme i živce. Ali, gledajući malo šire, možda i nije sasvim tako. Jer ono čekanje – ono izgubljeno vrijeme – bilo je tada dio našega života i nešto što smo prihvaćali kao što prihvaćamo silu težu. I upravo je zato ona vijest – kad bi napokon stigla – imala veću težinu, bila je slađa, važnija, više smo joj se radovali. Moglo bi se reći: kao što sam ja nekada, ubacivši u sandučić pismo da sam sretno stigao, već i zaboravio na putovanje, tako danas na to putovanje zaboravljaju i oni kojima sam se požurio mobitelom javiti o svome prispijeću. Ukratko, bez neke male tegobe, bez čekanja i neizvjesnosti, stvari postaju odveć lake. Postaju – pogledajmo istini u oči – nevažne, pa tako postaje nevažno i naše putovanje. Kao što tijesto mora ostati neko vrijeme na toplom, da uskisne, i tek će tada kruh biti ukusan i hranljiv, tako je i s vijestima: obradovat će nas tek nakon nešto muke.

A u mojoj obitelji sjećanje na ta vremena nekako se sačuvalo. Sačuvalo se, doduše, u parodijskom obliku, pa sam ga možda ja zato i zapamtio. Došlo je bilo vrijeme kad sam objavio nekoliko knjiga, i zato su mi sad na rastanku govorili Piši kad stigneš u sasvim drugom smislu. Podrazumijevalo se da bih ja trebao pisati knjige, a ne pisma, i da bih trebao pisati kad stignem, to jest kad uhvatim vremena. I ovo što sam ovdje nakitio nastalo je zato što sam stigao.