Predstave koje nas se tiču

Ne znam kako se Londončani odlučuju što pogledati u nekom od tristotinjak kazališta u svojemu gradu, ali znam da se meni, iako redovito pratim londonska kazališna zbivanja, odlazak na lice mjesta standardno pretvori u noćnu moru istraživanja i proučavanja, eda mi slučajno ne bi nešto važno promaknulo.

Ovaj put sam ipak odlučila pritisnuti stop na manično pretraživanje i odabrati pet naslova, pa što bude. Viđeno je pokazalo da nisam pogriješila – svih pet predstava bilo je vrlo dobro i dalo mi odličnu sliku o tome što se u londonskim teatrima događa ovog proljeća.

Prvi logičan izbor bila je hit-predstava, produkcija National Theatrea, Lehman Trilogy u režiji zvjezdanoga Sama Mendesa, koji je odabirom nagrađenoga teksta Stefana Massinija u adaptaciji Bena Powera igrao na sigurno, jer taj tekst od praizvedbe prije pet godina osvaja i kritiku i publiku. Tema koju je Massini odabrao za epsku sagu o trojici braće Lehman i njihovu američkom snu, koji se ne tako davno planetarno pretvorio u najgoru noćnu moru, definitivno je privlačna za scensko uprizorenje.

U predstavi koja je na West End stigla s Broadwaya, ovjenčana sa čak pet nagrada Tony, Mendes se osim na poetičan i duhovit tekst u potpunosti oslonio na glumce Michaela Baloguna, Hadleyja Frasera i Nigela Lindsayja, koji gotovo tri i pol sata, sami na sceni, pričaju povijest svoje obitelji, od  1844. do 1969. Pričajući, maestralno glume ne samo trojicu braće već i njihove supruge, djecu, poslovne  partnere, zavodeći svojim umijećem i talentom gledatelje.

Prizor iz predstave The Lehman Trilogy / Snimio Mark Douet

Glumce je na velikoj sceni teatra Gyllian Lynne u staklenu muzičku kutiju koja predstavlja dućan, ured, banku i cijelu Ameriku od Alabame do New Yorka genijalno smjestila slavna umjetnica i scenografkinja Es Devlin, dok događaje na sceni uživo na klaviru prati također slavna pijanistica i skladateljica Yshani Perinpanayagam. Ono što zvjezdanu predstavu ipak ne čini izvrsnom jest adaptacija Bena Powera, kojem sigurno nije bilo lako adaptirati Massinijevih pet stotina stranica priče. Iako je učinio sjajan posao, u adaptaciji je primjetna neprisutnost nekih važnih povijesnih događaja na račun čestih ponavljanja, koja drže ritam, ali na trenutke i odvode radnju u geg.

Zabava pak sigurno nije prvo što će ljubiteljima teatra pasti na pamet kad se spomene jedna od najmračnijih Shakespeareovih tragedija, Tit Andronik. A eto ovoga proljeća u londonskom Playhouseu igra vjerojatno najzabavniji Tit Andronik u režiji Jude Christian i izvedbi u potpunosti ženskog ansambla. Zabavan naravno ne znači manje mračan i krvav – iako se u predstavi nije prolila ni kapljica umjetne, a kamoli prave krvi. Živote koji se gase tijekom predstave predstavljaju svijeće – a njihovo rezanje i utrnjivanje zahvaljujući odličnoj glumi gotovo svih glumica izaziva podjednako strašan dojam. Za zabavni dio zaslužne su moderne paralele i songovi koji gledateljima omogućuju predah u drami čiji bi sadržaj danas teško prošao senzore woke-kulture. Tako su pod inteligentnom inscenacijom Jude Christian gledateljima podmetnuti Shakespeareov rasizam, kanibalizam, silovanje, samoozljeđivanje i ubijanje najbližih.

Blackout Songs autora Joea Whitea u režiji Guya Jonesa gledala sam u kazalištu Hampstead. White ispisuje tragičnu ljubavnu priču dvoje ovisnika o alkoholu, koje izvanredno glume Rebecca Humphries i Alex Austin, donoseći pred gledatelje svu muku i užas, ali i hrabrost te kreativno nadahnuće koje donosi ovisnost.

Poetsku dramu For Black Boys Who Have Considered Suicide When the Hue Gets Too Heavy napisao je i režirao na velikoj sceni legendarnog teatra Apollo Ryan Calais Cameron. Cameron se bavi rasizmom koji na vlastitoj koži osjećaju crni muškarci u Velikoj Britaniji. Šestorica mladih glumaca u obliku terapije progovara kako je biti crni dječak i muškarac danas u Engleskoj. U tri sata predstave daroviti glumci, pjevači i plesači ispričat će svoje mračne priče, ne štedeći nikoga, od svojih najbližih do čitavoga poremećenog sustava. Predstava očito iznimno potrebna, ali za najvišu ocjenu ipak preduga.

Ovaj kratki pregled londonske kazališne scene u ovome trenutku završit ću slatko-gorkim osvrtom na off-West End-predstavu Sugar Coat. Sugar Coat bavi se odrastanjem pet djevojaka u Engleskoj u ovome stoljeću, a  predstavu je prema dramskom predlošku Joel Samuels i Lilly Pollard režirala Celine Lowenthal, postavljajući je kao gažu ženskog benda. Djevojke predvođene Dani Heron, osim što vrlo dobro glume, odlično sviraju i pjevaju, pa kad priče koje nam pričaju iskliznu iz ružičaste u crnu boju, uz pjesmu i ples lakše ih je odgledati. Ova nezavisna, skromna produkcija pokazala je da baš kao i u Hrvatskoj novci nisu presudni za dobre predstave – štoviše često zna biti obrnuto. Off ili on West End, svih pet viđenih londonskih predstava odlikuje profesionalnost, posvećenost i vjera u projekt u kojem se sudjeluje te odlična gluma, koju je užitak gledati.