Pred očima

Čekam na prijelazu pruge, ispred spuštene rampe. Razmišljam hoće li vlak protutnjati s lijeve ili desne strane. Brisači stakla silovitom brzinom rastjeruju kapi kiše. Udaram prstima po volanu automobila. Prsti su mi hladni i bezuspješno ih pokušavam ugrijati. Nervozan sam. Lupkam u ritmu pjesme koja upravo završava. Slijede reklame. Ne podnosim radijske jinglove i vrištavi glas spikerice koja najavljuje akcijske cijene piletine. Ne jedem meso već godinama. Prebacujem radiostanicu. Vijesti. Brojke, statistike, riječi koje se ponavljaju; tragedija, horor, užas. Gasim radio i pokušavam uživati u tišini. Ne uspijeva mi. Sad udaram u ritmu kiše, dlanovima lupkajući koljena. Kažu da cirkulacija u tijelu donosi pozitivnu energiju.

Jedva čekam da dođem kući. Prvi je mjesec u godini i dani su kratki, uzbuđenje oko Božića je završilo, lampice i ukrasi su vraćeni u garaže i na tavane; čekaju iduću godinu. Sad treba preživjeti do proljeća. Preko tjedna gotovo ne vidim sunce. Ujutro, kad se probudim, još je noć. Auto je zaleđen i potrebno je strugati prozore i zalijevati ih toplom vodom. Moj uredski stol okrenut je prema zidu, gledam u Excel-tablice, slažem brojke, popunjavam stupce podacima. Prozor se nalazi iza mojih leđa, na drugoj strani velike sobe, ali rijetko se okrećem. Kad izađem iz ureda, sunce je već zašlo. Vlak nikako da prođe. Postajem nestrpljiv.

U tom trenutku je spazim. Žena u crnom kaputu. Tridesetak metara od mene, na autobusnoj postaji, stoji mirno i čeka. Nema kišobran, ali čak i da ga ima, ne bi joj mnogo pomogao. Zbog jakoga vjetra kiša pada u svim smjerovima. Pomislim kako su joj koljena vjerojatno mokra. Glavu je prekrila crnom maramom. Sigurno se smrzava, gotovo mogu osjetiti kako joj tijelo podrhtava. Da mi je znati kuda je krenula u ovakvu večer.

Mogao bih joj ponuditi prijevoz. Autobusu ni traga. Ovdje prolaze svakih sat vremena. I ja sam nekada išao tim autobusom, sve dok nisam kupio auto. Imam sreće, valjda je red da tu sreću podijelim. Provjerim cestu u retrovizoru; nema nikoga. Tko će joj pomoći ako neću ja? Još malo i rampa će osloboditi put preko pruge. Počnem nervozno micati stvari sa suvozačeva sjedala. Papirnati škarnicl u kojemu se još nalaze sasušeni prženi krumpirići, plastične boce, omoti čokolade, masne vrećice čipsa. Najčešće jedem nakon posla, u autu. Ne mogu trpjeti glad do dolaska kući, a ionako me tamo nitko ne čeka s toplim jelom. Čim sam raščistio suvozačevo mjesto, pomislih kako sam tu odluku da pomognem donio lako. Gotovo se zadivim samom sebi na takvoj spontanoj reakciji. Ja sam čovjek koji pomaže bez imalo razmišljanja. Na tu misao odjednom se zaustavim. Vrećica čipsa ostane u zraku. Jesam li uopće promislio? Ne znam kamo ta žena želi putovati. Što ako me odvede daleko i poslije potrošim sat vremena da se vratim kući? Pred očima vidim svoju udobnu fotelju i šalicu crne kave koju ću si napraviti kad dođem kući. Odjednom mi postane još hladnije.

Zagledam se bolje u ženu. S ove udaljenosti, po kiši, ne mogu vidjeti njezino lice ni odrediti joj godine. Možda je starica, a možda vrlo mlada. Možda nosi crninu zbog nečije smrti, a možda slijedi neke meni nepoznate modne trendove. Slažem u glavi kombinacije i jedno na drugo; možda, možda, možda. Što ako pomisli da sam napasnik koji je želi iskoristiti? Odakle mi uopće ideja da bi prihvatila vožnju u mom automobilu? U današnje vrijeme, i uza sve one grozne priče po medijima, sigurno bi odbila. To bi vjerojatno bilo i najbolje. Ja joj ponudim, a ona odbije. Ne moram se onda zafrkavati s pronalaženjem nepoznate destinacije, a ipak sam pristojno predložio. Krivnja je zeznuta stvar. Ne želim doći kući, pa još satima razmišljati o ženi kojoj nisam pomogao. Kažu ljudi da se najviše grizemo zbog onoga što nismo učinili. Da, najbolje bi bilo da ona odbije. Pogledam u svoje lice u retrovizoru; crni podočnjaci daju određenu grubost mojem licu. Ja znam da nisam manijak, ali ona to ne zna. Onda se opet zaustavim. Čekaj, a tko kaže da je ona bezopasna? Ovako sva u crnom izgleda prilično prijeteće, kao neka žena samoubojica ili duh iz močvare.

Kiša sve jače udara po vjetrobranskom staklu, a brisači se doimaju kao kazaljke golema sata koje otkucavaju sekunde. Jedan, dva, tri, četiri.... vlak nikako da naiđe. Okrenem se iza sebe; još sam jedini u redu. Ona popodnevna gužva nakon radnog vremena je gotova. Samo sam ja ostao na cesti jer me šef duže zadržao na poslu. Ja, i ta žena. Pitam se gdje ona radi, tko je čeka kod kuće. Ili možda tek ide na posao, u noćnu smjenu u nekoj tvornici? Ni traga autobusu za tu nesretnicu koja čeka, ni drugih automobila koji bi mogli pomoći umjesto mene. Moram donijeti odluku; hoću li se zaustaviti ili ne? Možda bih joj neki drugi dan lakše pomogao, ali danas sam prilično umoran. Stopala su mi mokra još od podnevne pauze, kad sam morao skočiti do pošte. Najgore je imati mokre čarape, ako se uskoro ne ugrijem, počet ću kihati i kašljati. Da, najbolje da što prije dođem kući. Ona žena na autobusnoj stanici nema samo mokra stopala, već cijelo tijelo. Ako k tome ide na posao, nakon duge smjene u mokroj odjeći mogla bi dobiti upalu pluća. Od ovakva se pljuska nemoguće obraniti. Kaput joj je zasigurno natopljen kišom. Ako mi smoči suvozačko sjedalo, čitav auto navukao bi vlagu i zaudarao. To bi moglo ozbiljno sniziti cijenu vozila, a namjeravao sam ga iduće godine prodati. Eto, ta odluka da primim nepoznatu ženu u autu povlači za sobom dalekosežne posljedice.

Mogao bi to biti i početak neke lijepe ljubavne priče. Unucima bih pričao o tome da sam baku spasio od kiše, ispao bih pravi heroj u njihovim očima. S druge strane, veza mi sad doista ne odgovara. Imam previše stresa na poslu i nisam zanimljivo društvo. K tome, sad sam si napokon posložio život; posao, stan, auto, moje male rutine kao kad pijem kavu i koje filmove uvečer gledam. Žena koja bi samo tako, po kiši, ušla u moj život mogla bi sve to pokvariti; inzistirati da svaku drugu večer gledamo film po njezinu izboru. Možda bi me tjerala da se odviknem od kave i prijeđem na biljne čajeve, sve pod izlikom toga da se brine za moje zdravlje. Ne, to mi sad nikako ne bi odgovaralo. Ako je primim u auto, tko zna što se u budućnosti može dogoditi.

Misli mi lete na sve strane, frcaju kao te kapi kiše koje brisači uporno miču s prozora. Gotovo sam ljut na ženu koja tu stoji i čeka autobus. Mogla je već odavno naći sklonište u nekom kafiću, znam jedan na desetak minuta hoda. Ovako kao da stoji i provocira, moli pomoć od nekog prolaznika koji je u žurbi. Možda žena ne poznaje ovo naselje, možda je tu prvi put i ne snalazi se. Ma k vragu, sigurno ima mobitel. Trebala je provjeriti kad dolazi autobus ili gdje se nalazi prvi kafić. A ona samo stoji i čeka. Takvim ljudima i ne treba pomoći, ako se sami ne znaju pobrinuti za sebe. Pa gdje bih ja stigao da svakoga dana razvozim ljude. Nisam taksist! Ne, bolje da požurim kući. Promeškoljio sam nožne prste, mogao sam osjetiti kako se vlažna koža na njima smežurala. Taj osjećaj u mojim cipelama opet me prebacio u cipele one žene u daljini. Mora da je i njoj hladno. K vragu i ta moja empatija! K tome sam neodlučan i prevrtljiv, a ova žena na kiši kao da mi drži ogledalo pred licem i zahtijeva da sagledam svoje mane. Uskoro će vlak proći, rampa će se podignuti, i ja ću krenuti preko tračnica. Žena će još stajati tamo i zasigurno će pogledati prema meni. Da izbjegnem njezin pogled? Možda će joj oči biti molećive, tražeći pomoć. A možda ću u njima iščitati ljubomoru što se ja nalazim u toploj unutrašnjosti automobila, a ona je prepuštena na milost i nemilost sivim oblacima. Oh, kako bih volio da je nema, da ne stoji na toj stanici i da me ne muči ovako dvojbama! Gotovo mi je došlo da okrenem auto i odvezem se u drugom smjeru, daleko od odluke koju moram donijeti.

Brisači rade tik-tak; više i ne znam koliko je vremena prošlo. Odjednom vidim da se rampa podiže. Čudno, nisam ni primijetio da je vlak prošao, toliko me zaokupila ta žena na stanici. Ne prelazi mi se preko pruge, jer znam da me s druge strane čeka odluka. Pritišćem stopalom papučicu za gas, auto lagano bruji i podrhtava. Vozim polako, pogleda uprta u ženu i grozničavo razmišljam. Sve sam bliže mjestu gdje se žena nalazi. I kiša smiruje svoje bubnjanje po staklima, prelazi u laganije note. Pogled mi se bistri. Gledam u ženu, pokušavajući nešto više saznati o njoj kako bih donio ispravnu odluku. Još ne znam hoću li stati kraj nje i ponuditi pomoć ili ne. No onda napokon vidim; ono na stanici nije žena u crnom kaputu, već novi reklamni pano koji su radnici očito oblijepili crnim plastičnim vrećama. Počnem se smijati; sva moja muka bila je uzaludna. Ne trebam donositi odluku. U tom trenutku začujem škripu kočnica. S moje lijeve strane, u punoj brzini, približava se vlak, a ja sjedim u automobilu nasred tračnica. Stisnem gas... prekasno. Udarac. Život mi je proletio pred očima.