Otok kao sudbina

U Malom Lošinju, u dvama lošinjskim muzejima, Palači Fritzi i Muzeju Apoksiomena, te umjetnikovu vrtu i atelijeru na adresi Malin 8, otvorena je 19. travnja izložba Hame Čavrka pod naslovom Dolazak – Carta incognita.

Potkraj 2022. Hamo Čavrk odlučio je stalno se nastaniti u Malom Lošinju, u kući koja mu je godinama bila mjesto odmora, ladanja, uživanja i odmaka od radne užurbanosti triju gradova, Zagreba, Novog Mesta i Rijeke, gradova u kojima se u potpunosti davao u svojoj umjetničkoj, organizacijskoj i nastavničkoj aktivnosti.

Tako je te godine definitivno zatvorio vrata svoga zagrebačkog atelijera na Žitnjaku. U taj „Centar periferije“, napuštenu staru pučku školu, uselilo se 2004. osamnaest izričajem posve različitih umjetnika, od onih koji stvaraju u klasičnim medijima do konceptualnih. Bila je to svojevrsna umjetnička kolonija, koja se ubrzo organizirala u Umjetničku udrugu Atelijeri Žitnjak (AŽ) te započela osmišljavati razne izložbene rezidencijalne programe i umjetničke radionice… Danas su Atelijeri Žitnjak nezaobilazno, gotovo kultno mjesto, aktualne suvremene umjetničke scene, na kojem se, kao nekada dok pojam celebrity nije postojao, druži, razgovara, stvara, gdje na otvaranja izložbi dolaze ljudi koje goni intelektualna i umjetnička znatiželja… i na kojemu se umjetnost i njegovi dionici lako i ležerno približavaju posjetitelju.

Pokretač zbivanja

Zašto tako dug uvod? Zato što je u centru Centra bio Hamo Čavrk, ne samo da je radio u najvećem atelijeru koji je bio u središtu zgrade nego je svojim entuzijazmom i silnom energijom bio pokretač zbivanja. Njegov je atelijer bio otvoren svima, kolegama, bilo da rade na njegovoj preši, bilo da im je potreban odmak od vlastitog rada, razgovor, djeci koju je podučavao grafičkim vještinama, a okupljalo se u tom atelijeru i zbog Haminih kulinarskih vještina i njegove druželjubivosti.

Hamo Čavrk rođen je 1950. u Sarajevu, odrastao je i stasao na otoku Šipanu. Školu primijenjene umjetnosti i Likovnu akademiju (kiparstvo) završio je u Sarajevu. Bio je suradnik majstorske radionice Antuna Augustinčića u Zagrebu (1977–1979) te Ivana Sabolića (1979–1981). Dijeleći poslije atelijer s grafičarem Ivicom Šiškom, a i zbog nemogućnosti stvaranja u neadekvatnu prostoru, zainteresirao se za grafiku, kojom se od osamdesetih intenzivno počeo baviti, te je magistrirao grafiku na Akademiji za likovnu umjetnost u Ljubljani (2007).

U razdoblju od 2010. do 2020. predavao je grafiku na riječkoj Akademiji likovnih umjetnosti.

Radeći pretežno u zahtjevnoj tehnici akvatinte Hamo Čavrk izlagao je na stotinjak samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu, a njegove grafičke mape i listovi nalaze se u brojnim muzejskim institucijama i specijaliziranim grafičkim institucijama. Paralelno, ne napuštajući kiparstvo, znatiželjnim umom i silnom radnom energijom Hamo slika, istražuje i stvara objekte i instalacije poigravajući se sa svakim dostupnim mu materijalom.

Ciklus Dolazak – Carta incognita nastajao je posljednjih deset godina, a obuhvaća slike, grafike, svjetlosne objekte, skulpture i lightboxove.

Trenuci uhvaćene prolaznosti

U Palači Fritzi izloženo je po zidovima i sredinom prostora četrdeset grafičkih listova, dimenzija 106 x 78 cm. Sve su rađene u tehnici dubokog tiska, većinom monokromne, a višeslojnom akvatintom postiže dubinu, kolorit, tonove, pa čak i reljefnost. Listovi su to na kojima Hamo istražuje, traži zagonetne i nepoznate putove veličanstvenog postojanja u nepreglednom Univerzumu. U dubinama njegovih prostranstava, u svim njegovim slojevima ispisuje spontanim, ali i kontroliranim zamasima boje, raster linija koje se sijeku u različitim smjerovima. Boja je tek svjetlost kojoj ne vidimo ishodište, ponekad jasna i sjajna, a ponekad tek raspršena. Svaki je list tek kadar sveukupnosti te nepoznanice. Nadahnuće je, sam kaže, pronašao u starim zemljovidima i njihovoj mreži stalnih točaka. Tu je mrežu u svojoj svijesti i podsvijesti prenio na svaki segment stvaralaštva, prihvaćajući svaku mijenu, prolazak vremena, slojeve zagonetnog i neobjašnjivog postojanja.

Svaki je list spoznaja tog postojanja i naputak promatraču da istražuje unutar sebe, utopi se u dubinama beskraja i pronađe svoju nepoznatu kartu.

U Muzeju Apoksiomena pak izložen je svjetleći objekt, deset, računalno riješenih, paralelnih ploča od pleksiglasa dimenzija 100 x 140 cm, okomito položenih na postolje s led-diodama koje pri obilasku skulpture stvaraju mrežu linija, stvaraju transparentnu skulpturu koja je svakim korakom drukčija, lebdeća, a opet unutar okvira zadanih dimenzija. I ona je, poput Čavrkovih grafika, tek niz trenutaka uhvaćene prolaznosti.

Na Malinu br. 8, Hamo je posjetiteljima otvorio vrata svog doma, atelijera i predivnog raskošnog vrta, vrta koji se, naoko, sam posadio. Jer i taj vrt odaje Haminu narav, njegovo poštovanje svega postojećeg. Tako u vrtu pronalazimo razno mediteransko i egzotično raslinje, jednom organizirano posađeno, njegovano, ali i pušteno da se samo seli i rasađuje i pronalazi svoje sretno mjesto pod suncem. Tako je i vrt sam postao slika stalno promjenjive nepoznate karte.

Uronjena u zelenilo dva su, zelena i bijela, svjetleća objekta, dok je na platoima između sivog zida kuće i vrta postavljeno sedam obojenih drvenih skulptura iz istog ciklusa, dok je samo jedna, bijela, Ikarov let, znakovito naslovljena.

Skulpture su izrađene od obojenih drvenih letvica različitih duljina, najčešće unutar jednog ili više pravokutnih kostura iz kojeg se zrakasto šire na sve strane održavajući ravnotežu u jednom ili više sjecišta, ali u sveukupnosti tvore skladnu opartističku kompoziciju. Skulpture su, za razliku od slika i grafika, polikromne, obojene živim i veselim bojama (plavo, žuto, crveno…) i svakim našim pomakom oko njih otvara se nova slika, nova kartografija, nova senzacija.

U kući i u atelijeru izložena su autorova platna, također većih dimenzija, ostvarena uljem ili akrilikom na platnu, grafike i lightboxovi (grafike otisnute na staklu, osvijetljene led-diodama).Izlažući na tri mjesta, autor nas primorava na kretanje, traženje adresa, da sudjelujemo, da upoznajemo mjesto, stvaramo svoju kartu i da upoznajemo ljude dok se do cilja družimo.

Noćni ribolov

Trajno preseljenje na Lošinj i sjajno osmišljena izložba povod su da se predstavi novim sugrađanima, pozove ih i javnosti otvori park i atelijer, mjesta koja će zasigurno, poput svakog mjesta u kojem je Hamo Čavrk dosad živio i radio, oživjeti kao mjesta na kojem će se okupljati znatiželjni ljubitelji umjetnosti.

U razgovoru Hamo mi je spomenuo da je na Lošinju volio odlaziti u ribolov, noćni ribolov. Zašto? Jer noćima padaju „suze“ sv. Lovre, tisuće zvijezda padalica koje na nebu stvaraju čarobnu senzaciju. Sve je to tako i u morskim dubinama, kaže Hamo, dubinama koje su ga već u prethodnim grafičkim ciklusima inspirirale  (Vlati dna).

Stasao na otoku Šipanu, u vrijeme dok nije bilo svjetlosnih zagađenja, vjerojatno je da ga je otok zauvijek inspirirao, fascinirao snagom prirode, nebeskih i podmorskih senzacija, odredio smjernice njegovih umjetničkih putovanja i znatiželje. Otok je, sada Lošinj, njegova sudbina, bez obzira koja ga je imaginarna karta do njega dovela.

Izložba je popraćena opsežnim katalogom, bogato ilustriranim, nažalost ne dvojezičnim, s kratkim uvodnim tekstom kustosice Marijane Dlačić, sa snimkama svih izloženih radova koje nam daju slobodu vlastitog poimanja, viđenja i otkrivanja svoje Carte incognite.