Od Kukuljevića Sakcinskog do Zakona o hrvatskom jeziku

Drugoga dana svibnja 1843. u Hrvatskom je saboru vladala uzbuđenost. Ilirski zastupnik iz Varaždina brižljivo je gledao svoje zapise, uzeo duboki dah, zasukao brkove te ustao za svoj govor. No to je bilo zastupničko izlaganje kao nikada prije. Naime, u Hrvatskom se saboru od druge polovice 13. stoljeća govorilo i pisalo na latinskom jeziku. Kada je budući veliki župan Zagrebačke županije, član Banske konferencije, banski namjesnik i predsjednik Matice hrvatske zaustio, u Saboru je zavladao muk. Ivan Kukuljević Sakcinski održao je prvi politički govor na hrvatskom jeziku u zagrebačkom parlamentu.

Ova pomalo romantizirana slika povijesnog događaja bez presedana predočava nam trenutak kada je hrvatski nacionalni pokret snažno utvrdio nastanak hrvatske političke nacije u modernom smislu. Kao ilirac, Sakcinski je odlučno vodio borbu za nacionalno osvješćenje Hrvata, spram austrijskih i mađarskih vlasti koje su nastojale utrnuti taj pokret. Iako je hrvatski kao službeni jezik Sabora uveden tek 1847, a počeo se primjenjivati na zasjedanjima 1848, hrabar čin oca hrvatske historiografije bio je ključni trenutak hrvatskoga nacionalnog samoodređenja. Iako su ilirci već mnogo napravili na književnom i jezičnom polju, Kukuljevićev istup bio je prvorazredni politički čin.

Govor u Hrvatskom saboru
2. svibnja 1843.

Kukuljević u svom govoru hvali korištenje hrvatskoga u „dištriktu Akademije zagrebačke“, ali ne vidi od toga koristi ako materinski jezik nije uveden u javni život. Sa žaljenjem ustvrđuje da „mi svoj jezik čuvamo još uviek samo za družinu i za naše kmete“, dok smo „u občinski život i u poslove uveli jezik latinski (a) u družtveni život i u familiju našu uvuko se je s vremenom njemački jezik i promienio prirodjenu našu narav i način mišljenja otaca naših“.

Ivan Kukuljević Sakcinski na fotografiji iz 1861. / Izvor Muzej za umjetnost i obrt

Hrvate vidi kao djecu pod svakojakimi tutori, od pritiska mrtvoga latinskog jezika do utjecaja mađarskoga, njemačkoga i talijanskoga jezika, pa posljedično „smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa!“ Stoga Kukuljević upozorava da ćemo propasti kao narod „ako se čvrsto ne stavimo na svoje noge, t.j. ako svoj jezik ne utvrdimo u domovini i ne postavimo ga vladajućim“. Kao primjer obrane jezika ukazuje na Mađare, ali isto tako podsjeća da dopuštenje ugarske strane za uvođenje hrvatskoga jezika u Sabor „nikad i nikad zadobiti nećemo“.

Kukuljević pita tri presudna pitanja. Prvo, „tko može zapriečiti jednom cielom narodu, pa bio on i Bog zna kako malen, nu ako istinitu i krepku volju imade svojim prirodjenim jezikom govoriti, njega na prvo mjesto staviti i po tom narodnost svoju podići?“ Drugo, „tko može i smije slobodnomu jednomu narodu kao što su konštitucionalni Hrvati i Slavonci to zapriečiti?“ Treće, „Ima li sile na svietu koja ono, što mu (narodu) Bog dade, uzeti smije?“ Odgovori su jasni, a Hrvatima je vrijeme da se prestanu plašiti i postave svoj jezik na prvo mjesto.

Hrvatski velikan smatra da je odnos prema materinskom jeziku dužnost Hrvata, dug prema vlastitoj povijesti, „onih predjah, koji su u staro vrieme materinski jezik svoj toliko ljubili, da su ga već u 9. stoletju izpovjednici u crkvu uveli“. Kukuljević nekoliko puta ističe prevladavanje straha i borbu za hrvatski jezik „do zadnje kaplje karvi“ kako bismo ostali slobodan narod. Kao predvodnike te borbe vidi slavne stališe i redove „kraljevinah naših“ koji mudrom i polaganom politikom moraju zamijeniti latinski hrvatskim. Ako to ne učinimo, ostat ćemo „sjena od naroda, zapušteni mali otok na moru i umrieti ćemo prije ili poslije s mrtvim jezikom kao onaj čovjek, koj u cielom svom življenju za uzdržavanje svoga života baš ništa radio nije“.

Potreba za zaštitom
hrvatskoga jezika 2023.

Govor Ivana Kukuljevića Sakcinskog toliko je bremenit i izvanvremenski! Iako je održan u određenom razdoblju i s određenom političkom klimom, poruke varaždinskog ilirca pouka su za svako vrijeme, a povijest 20. i 21. stoljeća pokazala je zašto. Stalna borba za hrvatski jezik ima upravo razloge očuvanja nacije. Dužnost je to „stališa i redova“ odnosno donositelja odluka u političkoj i društvenoj javnosti. Ponajviše se to vidjelo u vrijeme snažnog zatiranja zasebnosti hrvatskoga jezika, izuma „hrvatsko-srpskog ili srpsko-hrvatskog“ jezika koji je vodio negiranju kako hrvatskoga tako i srpskoga specifikuma, sve u svrhu odnarođivanja i stvaranja neke organske jugoslavenske nacije.

Hrvatski „stališi i redovi“ ustali su protiv ove politike Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika 1967, što je najzad dovelo i do zabrane djelovanja Matice hrvatske. Zahtjevi i stavovi sadržani u Deklaraciji imaju snažan prizvuk Kukuljevića, posebno u dosljednosti provođenja odluka o korištenju hrvatskoga jezika te potrebi očuvanja jezične posebnosti i važnosti čuvanja te zasebnosti za nacionalni boljitak. Bilo je to previše za tadašnjega jugoslavenskog diktatora i pripadne mu partijske elite.

Kukuljević bi svakako bio sretan da vidi nezavisnu hrvatsku državu, no njegova bi upozorenja ostala. U vrijeme kada se provodi golema anglikanizacija svjetskoga jezičnog prostora, a posebno kada pojedini hrvatski jezikoslovci predlažu ponovno objedinjavanje hrvatskog, srpskog, bosanskog i crnogorskog jezika u zajednički idiom, velika je potreba za zaštitom hrvatskog jezika. Iako postoji svako pravo na zavičajni govor, neki dijelovi Hrvatske čak predlažu da se uvedu novi regionalni standardi govora, poput čakavskog. Sva ta jezična zavrzlama proizlazi iz temeljnog odnosa prema vlastitom jeziku. On je utvrđen Ustavom Republike Hrvatske, ali ne i posebnim zakonom. Stoga je hvale vrijedna odluka Hrvatske vlade o uvrštavanju prijedloga Matice hrvatske o Zakonu o hrvatskom jeziku na izglasavanje u Hrvatskom saboru, upravo onoj instituciji u kojoj je s poprilično sličnim stavovima nastupio Ivan Kukuljević Sakcinski.

Njegov je žar putanja kojom se hrvatski jezik doista mora utvrditi u svojim standardnim okvirima prije svega kao jezična politika, a ne samo kao književni jezik. Ilirci su pisali i prije na hrvatskom jeziku, obraćali se javnosti na njemu, ali bez zakonskoga okvira književnost nije mogla probiti mađarsko-njemačko-talijanske okvire. Ideja da nitko neće ugroziti naš jezik kada imamo nacionalnu državu povijesno je dokazano lažna, a kao primjere možemo vidjeti kako su Maltežani i Irci spasili svoje jezike od izumiranja mudrim politikama.

Bit će veliki podvig da se Zakon o hrvatskom jeziku donese u Hrvatskom saboru ove 2023. godine, upravo 180 godina nakon začetka hrvatskoga kao političkoga jezika nacije. To će pokazati jasan kontinuitet nacionalne jezične ideje koju nam je u nasljeđe ostavio Ivan Kukuljević Sakcinski.