Od kritike kapitalizma do alchajmerovske ontologije

I u posljednjoj zbirci pjesama Alojz Majetić (Rijeka, 1938) potvrđuje Milanjinu davnu opasku o njemu kao poetičkom izmeđniku. Kameleonu stila, dodao bih, koji ni nakon blizu sedamdeset godina od pjesničkog prvijenca (Dijete s brkovima priča, 1956) ne gubi interes za istraživanje kartografski neobrađenih jezičnih pejzaža. Taj interes, za primjer mlađim generacijama autora, sadrži kvalitativne rizike koje je u knjizi moguće registrirati, ali koji istodobno upućuju na stvaralačku esenciju. Osobito kada je pjesništvo kao najuzvišenija forma jezika posrijedi. Kao mogući problem zbirke ističem problem selekcije tekstova (kojih je oko osamdeset), a zatim i pitanje koncepcijske strategije. Naime, ne mogu se oteti dojmu da se poneki od pet ciklusa (osobito uvodni) u zbirci našao tek toliko „da ne propadne“. Uvodni ciklus, Socijalna lirika, čine 22 uglavnom solidna ili čak vrlo dobra teksta, no koliko je smisleno bilo uklopiti ga s drugim ili recimo petim ciklusom, pravo je pitanje. Četiri se od pet ciklusa semantički manje ili više prožimaju. To upućuje na zrelu konceptualnost rukopisa koji je uvodnim, po sebi estetski korektnim ciklusom ugrožena.

Izd. VBZ, Zagreb, 2022.

Iz prvog ciklusa izdvajam uvodnu pjesmu Jesti mu je, koja čovjeka prikazuje kao biće novca: potrošačko i potrošivo. Pjesma Onaj koji će pitati upućuje na božansku narav tišine, a Miss ništica determinira ništavilo kao vezivno tkivo egzistencije. Domišljatost se teksta Tvoja će mi ušteda biti lijek očituje ironiziranjem po mnogočemu besmislene strategije materijalnog odricanja. Čovjek tako postaje rob vlastite ušteđevine, koja ga nadživljava. Tekst Ovrha obilježen je podjednako ironičnom personifikacijom. Subjekt se, suočen s iznevjerenošću tehnološkog napretka socijalnim propadanjem, ovrsi obraća kao bliskom biću, takoreći kao ljubavnici: „Što bih sa zdravljem, Ovrho, ljubavi moja?“ Sličnu situaciju nalazimo i u pjesmi Opsada. Večera u digitalnom dvorcu sublimira življenu matriksovsku zbilju ujedno kritizirajući zdravstveni sistem.

Ciklus Prostor i vrijeme drže se za ruke niz je sadržajno-semantički povezanih pjesama u prozi koje mogu funkcionirati bilo kao crtice ili kratke priče, bilo kao poglavlja pripovijesti lirskog senzibiliteta. Uvodni tekst, Na dlanovima nose pučinu, dotiče se ekološkog pitanja, uspostavlja provodni motiv ciklusa (odlaska/povratka), k tome opisno asocira na japanski anime. Zajedno, rekao bih, u sjećanje dovodi rad genija japanske animacije Hayaoa Miyazakija, možda ponajviše ekološki osviješten cjelovečernji animirani film Nausikaja iz vjetrovite doline (1984). Onaj koji je, siguran sam da je Majetić toga svjestan, zaslužan i za imenovanje jedne fikcijske vrste u Roddenberryjevim Zvjezdanim stazama (Nausikanci). Asocijacija na anime, uz ostalo, proizlazi iz opisa djevojčinih očiju „velikih kao teniske loptice“. Taj ciklus, pored navedenog, konstituira i provodni motiv mora kao središnjeg (ontološkog) pitanja ciklusa Riječ more ljeska se ponad mora. Trinaest tekstova u naslovu razlikuju se tek po rednom broju. Prvi tekst zove se More pomnoženo sa svim kapljama u sebi, drugi tekst Drugo more pomnoženo sa svim kapljama u sebi itd. Na tragu prethodno istaknuta ciklusa taj niz dotiče se supstancijalnosti riječi, stavljajući subjekt u neoplatonističku poziciju. More je pritom razmotreno kao spoznajni medij, ali i nesvjesno biće: ono koje, kao analfabetski entitet, nije sposobno sanjati.

Ciklusu prethodi niz naslovljen Empatijske čestice koji, pored ostalog, ukazuje na krhkost egzistencijalnog dualizma (Živi u tebi) i dopušta povremenu rodnu transpoziciju subjekta (Gradilište). Provodni su motivi ovaj put oni flore i faune, a u okviru često put metafizičkog lamentiranja (Privijene uz leoparda, npr.). Završni ciklus, Posjet mlade dame, posvećen je preminulom književniku Branimiru Bošnjaku (1943–2016), kojem je, kako piše, „emocije i um uništila nemilosrdna Alzheimerova bolest“. Motiv mlade dame čijeg se identiteta subjekt ne može prisjetiti (ili se prisjeća tek u natruhama), kao i subjektov patchwork kojim nastoji redefinirati vlastitu realnost, pritom podsjeća na defragmentaciju diska računala. Ujedno upućuje na dvostruku stvarnost suvremenog čovjeka. Pritom nije moguće sa sigurnošću ustvrditi postoji li unutar dvostruke stvarnosti aspekt koji bismo mogli kvalificirati kao primarni. Zaborav se dakle nameće kao biološki, ali i društveno-tehnološki produkt. Pokušaj literarnog defragmentiranja sjećanja nekoć bismo ležernije nazvali inventurom. Zatim bismo se, potpuno logično, zapitali je li to autorovo stvaralačko finale i slijedi li zaron u more kao deponij dezintegriranih sadržaja te neobnovljivih, potrošenih značenja. Redni brojevi kojim su naslovljeni pjesmoprozni tekstovi završnog ciklusa ujedno aludiraju na biološku linearnost kojoj se, sve da programere prekvalificiramo u alkemičare, naposljetku ne možemo oduprijeti.