Neuvjerljiva robinzonijada

Šesti cjelovečernji igrani film Šveđanina Rubena Östlunda Trokut tuge (Triangle of Sadness) prometnuo se u jedan od slikopisa što obilježiše kinematografsku godinu i sezonu, a time i razdoblje, ponajprije osvajanjem i konkuriranjem za najuglednija svjetska priznanja. Na 75. Filmskom festivalu u Cannesu ovjenčan je Zlatnom palmom, čime je Östlund postao jedan od malobrojnih redatelja dvaput nagrađenih tom nagradom – Zlatna palma dodijeljena je i njegovu prethodnu filmu, također visoko cijenjenu Kvadratu (The Square, 2017), smještenu u svijet umjetnosti. Potom je osvojio četiri Europske filmske nagrade (za film, režiju, scenarij i najboljeg glumca – Zlatko Burić) te šest najvažnijih švedskih filmskih nagrada, Guldbagge (Zlatna mara), među inim za film i režiju – i opet Zlatko Burić, za sporednu mušku ulogu. Uz brojne druge lovorike, nominiran je i za tri Oscara (film, režija i scenarij), no nije osvojio ni jednoga.

Östlund imućne izvrgava poruzi, no nije nas upoznao s razlozima zbog kojih su zaslužili takvu osudu / Izvor IMDB

Trokut tuge stekao je ugled zabavne i oštre crnohumorne satire koja kritički sagledava i ruglu izvrgava klasne i rodne odnose u suvremenom društvu, osobito se usmjerivši na ismijavanje bogatih, koji se, lišeni moći novca, pokazuju posve nesposobnima za život. Predstavljen u tri poglavlja, označena naslovima – Carl i Yaya, Jahta i Otok – Trokut tuge doima se izlagačkim konstruktom osmišljenim i oblikovanim primarno autorovim nakanama iznošenja određenih teza, bez osobite pozornosti posvećene onomu što se katkad opisuje osluškivanjem priče i prilagođavanjem zahtjevima građe, svojstvima što nerijetko neočekivano, nepredvidljivo iskrsavaju niotkuda tijekom sama stvaralačkog postupka, u srazu umjetnika i njegova djela. Dojam je da se sve unaprijed kruto osmislilo i potom inzistiralo da ostane baš tako i nikako drukčije. Nije to, samo po sebi, mana. Film teze punopravan je oblik kinematografskog izražavanja, ništa manje vrijedan od drugih, i može biti itekako filmski i umjetnički uzbudljiv i privlačan, što je, primjerice, mnogo puta predočio Jean-Luc Godard. U Trokutu tuge, međutim, čini se kao da je autor htio ostvariti djelo uobičajena stupnja pripovjedne logike i uvjerljivosti – potvrdu toga nalazimo u popratnim razgovorima u kojima Östlund govori da mu je uvjerljivost važna – no da je u tomu nerijetko zakazao.

Početno upoznavanje s mladim parom, manekenima Carlom (Harris Dickinson) i Yayom (Charlbi Dean) u znaku je oduljeg, odlično ispisana i izvedena dijaloga neugode, vezana uz osobne financije te odnos ljubavi i novca, što će u sjećanje moguće prizvati glasoviti razgovor o konobarskim napojnicama iz Pasa iz rezervoara (Reservoir Dogs, 1992) Quentina Tarantina ili, pak, do tančina raslojene rasprave u najboljim filmovima Iranca Asghara Farhadija (Nader i Simin se rastaju / Jodaeiye Nader az Simin, 2011; Prošlost / Le passé, 2013), koji je, usputice, i bio član kanskog žirija koji je nagradio Trokut tuge. U tom će duhu djelomično kročiti i sljedeća epizoda, smještena na otmjenu jahtu (u zbilji, plovilo Christina O, nekoć u floti grčkog brodovlasnika Aristotelesa Onassisa) kojom Mediteranom turistički, odmarajući se, krstari šačica bogataša, a kamo su Carl i Yaya dospjeli besplatno, zahvaljujući njezinoj influenserskoj popularnosti. Östlund vješto ironizira koncept opuštenog uživanja u kojem svi sudjeluju uvelike usiljeno, kao da ispunjavaju zadatak kojim, i sebi i drugima, pokazuju visine vlastitih životnih dometa. Tobože im je sjajno, jer platili su da im tako bude, pa će s tim u skladu i odglumiti zadovoljstvo, makar se pritom zapravo smrtno dosađivali. Oštrica je posebice usmjerena na podbadanje bogataške dokonosti, no pravo rečeno, malo kojem od nazočnih pripisana je ikoja vidljiva nevaljala osobina. Zar je posjedovanje mnogo novca loše kao takvo? Štoviše, jedva da ikoga od te elite imalo i upoznamo. Ponajbolje – zato što je najčešće u kadru, a ne time što bi se o njemu nešto posebno doznalo – balkanski šarmantno vulgarna Rusa Dimitrija (Burić), koji uspješno posluje gnojivom, a sebe veselo naziva Kraljem govana. Bismo li već samim time što se obogatio i snašao u tranziciji trebali smatrati da je zlikovac? Jer tijekom filma nema baš nikakve sugestije o tomu da bi bio kriminalac ili zločinac, pa ni da je, primjerice, umišljen ili osoran. Östlund imućne izvrgava poruzi, no nije nas upoznao s razlozima zbog kojih su zaslužili takvu osudu.

Ritam i usredotočenost dvoipolsatnog ostvarenja osobito padaju u trećem, završnom dijelu, kada se, nakon gusarskog napada, desetak brodolomaca spasi na naizgled pustu otoku. Preokret u kojemu brodska čistačica Abigail (Dolly De Leon) preuzima autoritet i vodstvo nad grupom zanimljiv je i pobudan, no razrada događaja i aktivnosti preživjelih u situaciji koja bi trebala biti borba za opstanak, makar i u ključu karikaturalne satire, mlako je nezainteresirana i ovlaš razrađena, a robinzoni se, bez ikakva pojašnjenja, kao da su slaboumni, tjednima (Dimitrijeva brada raste barem mjesec dana) ne sjete maknuti s plaže na koju ih je nanijelo more ne bi li provjerili ima li gdje nade za spas. Možda u tome i jest poenta, autorova poruka. U redu. Ali neće baš biti da su se bogati obogatili nesnalažljivošću, nepoduzetnošću i glupošću.