Naše, a svjetsko?

Staro pravilo da su upornost i ambicioznost temelj svakog uspjeha – uključujući onog na hirovitom glazbenom polju – postaje još važnije u zemlji poput naše, odmaknutoj od globalnih diskografskih centara moći.

Dosadašnji pojedinačni pokušaji proboja prema stranoj publici mogli bi postati prošlost nakon organizirane akcije hrvatskog Ureda za izvoz glazbe (We move music Croatia) i Ministarstva kulture i medija. Zajednički napori simbolički su potvrđeni 18. travnja na prigodnoj konferenciji za medije potpisivanjem ugovora između ministrice Nine Obuljen Koržinek i Dražena Baljka, predsjednika Ureda za izvoz glazbe Hrvatska i predsjednika Hrvatske glazbene unije. Potvrđeno je da će Ministarstvo u toj kampanji sudjelovati vrlo konkretno, „s više od 50 tisuća eura. Od toga 35 tisuća odlazi za potpore našim glazbenicima za inozemne turneje i nastupe na showcase festivalima, dok 16 tisuća otpada na promociju samog Ureda i organizaciju njihova ovogodišnjeg showcasea SHIP, koji će se od 14. do 17. rujna održati u Šibeniku.“

Vizual akcije hrvatskog Ureda za izvoz glazbe (We move music Croatia) i Ministarstva kulture i medija

Ministrica kulture Obuljen Koržinek izrazila je zadovoljstvo potpisanim ugovorom, napomenuvši da je nakon uspješno prebrođene krize (koja je u okolnostima pandemije COVID-a osobito snažno pogodila izvedbene umjetnosti) „Ministarstvo uspjelo ponovno pokrenuti našu glazbenu industriju i započeti nove projekte.“

Dakako, We move music nije hrvatska inovacija. Slične platforme za promociju mladih talenata kojima je potrebna svakovrsna pomoć na putu do međunarodne afirmacije djeluju i u drugim europskim zemljama. Ova je, kako ističu, tek prilagođena našim uvjetima, uz isti cilj: „pozicionirati hrvatske talente globalno“, glazbenicima pružiti ne samo financijsku nego i „pravnu i savjetodavnu pomoć“, jer su dosadašnja istraživanja pokazala da jako mali broj glazbenika uopće zna što činiti i kako se u pravnom smislu ponašati na glazbenom tržištu.

Ukratko, riječ je o pomoći svim darovitim umjetnicima kojima je „domaće tržište premalo“, pri čemu je manje bitan žanr, a više kvaliteta. To mogu biti pop- ili rock-izvođači, ali i klasični i jazz-glazbenici, oni s elektroničke scene, kao i pripadnici svih drugih stilskih rukavaca.

Odgovor na pitanje kako ta lijepa zamisao funkcionira u praksi imat ćemo prigodu provjeriti na predstojećem rujanskom showcaseu, SHIP. Riječ je o domaćem odgovoru na slične europske i svjetske „izloge“ svježih talenata. O smotri kojoj će, prema riječima glavnog tajnika UNISON-a Davora Drezge, prisustvovati petstotinjak insajdera iz glazbene industrije. Već je sada mnogo prijavljenih imena, a glavna atrakcija, Nu Genea Live Band, stiže iz Italije, što će, dakako, potaknuti proces dotoka stranih izvođača u Hrvatsku.

Valja se ponadati da će We move music, kao platforma koja se ne bavi boljom prošlošću nego svjetlijom budućnošću domaće glazbe, uskoro potaknuti veće i zapažene „pokrete“ prema europskom tržištu, možda i dalje. U neka davna, pretpovijesna, analogna vremena, svatko s globalnom ambicijom bio je prepušten vlastitim sposobnostima i vještinama. Prvi je primjer koji nam pada na pamet Parni valjak, koji je još potkraj 1970-ih snimio album City Kids; bila je to engleska, ponešto modificirana inačica njihova trećeg ostvarenja Gradske priče, namijenjena zapadnoeuropskom tržištu. Stigla je potom i ponuda Warner Brothersa, no Husein Hasanefendić Hus procijenio je da je Valjku (tada već veoma uspješnu na domaćem terenu) besmisleno rasipati energiju i u „međunarodnim utakmicama“, priznajući da se on kao autor i Aki kao pjevač nisu osjećali dovoljno opušteno u engleskom jeziku.

Istovremeno etnički obojenu glazbu Darka Rundeka, koja je gotovo uvijek izvedena na materinskom jeziku, treba iščitavati u svjetskom ključu. Stoga je logičan korak bilo izmještanje u Pariz, odakle je poslije raspada Haustora Rundek gradio ugled kantautora europskog ugleda čije albume na sva usta hvale kritičari iz britanskih medija s najvećom publikom, od BBC-a do uglednog The Observera.

„Slušajući album Sonic Bullets (sastava The Bambi Molesters, op. a.), pitam se ima li u Hrvatskoj još neistraženog talenta?“, napisao je svojevremeno kritičar utjecajnog američkog online magazina Pitchfork. Sisački surf-prvaci danas više nisu na okupu, ali za vrijeme 23-godišnje karijere redali su pohvale i priznanja na svim razinama. Njihovi su „zvučni meci“ (po logici žanra uobličeni univerzalnim, instrumentalnim jezikom) emitirani na najboljim svjetskim radijskim postajama. Bambiji su surađivali i nastupali s R.E.M.-om, a albume su im pohvaljivali svjetski glazbeni magazini. I napokon, filmičnost njihove glazbe potvrđena je uvrštavanjem skladbe Chaotica u finalnu epizodu popularne televizijske serije Breaking Bad.

Dakako, sve je to teško usporedivo s meteorskim komercijalnim uspjehom tandema 2Cellos, koji u privatnim imenicima imaju pospremljene kontakte Eltona Johna i grupe U2. Stjepanu Hauseru i Luki Šuliću pomoć kakvu nudi We move music doista nije potrebna. Doprijeti do udaljenih kutaka globalne scene u doba društvenih medija i digitalne kulture tehnički je mnogo lakše, ali po mnogočemu izazovnije. Mladi domaći jazz-glazbenici, klasičari ili indie-kantautori mogli bi itekako profitirati od organiziranog sustava koji im upravo pruža ruku. Uostalom, mnogi od njih kao da odmah žele preskočiti prvu fazu (uspjeh kod kuće), pa od prvoga dana počinju skladati, razmišljati i izražavati se na engleskom jeziku nadajući se da će ih prepoznati strani slušatelj. Jedna od takvih je Dunja Ercegović, splitska glazbenica koja je (u fazi Lovely Quinces) prije devet godina u Austinu, Teksas, uspješno nastupila na enormno utjecajnu „sajmu“ novih talenata SXSW (South by Southwest) – ondje gdje su začete karijere mnogih kasnijih svjetskih zvijezda. Srećom, današnje Dunjine nasljednice i nasljednici ne trebaju putovati tako daleko. Za početak, dovoljno se za koji mjesec pojaviti u Šibeniku.