Mati Lovraku u pohode

Ovaj ću tekst napisati u epistolarnoj formi, dakle kao poslanicu. I to prijateljici iz djetinjstva, u spomen na naša negdašnja maštanja uz Lovrakove dječje knjige, što nam je nekoć bila vrhunska zabava. Jurile smo tetama bibliotekama (tako smo zvale knjižničarke) u knjižnicu na Krvavom mostu i raspitivale se je li knjiga koju želimo posuditi, a trenutačno je nema u knjižnici, već vraćena. Za neke se moralo čekati i u repu, a ljubazne knjižničarke javile bi nam čim je knjiga stigla, znajući koliko je čitača nestrpljivo čeka. Možete vjerovati? Dakle:

Draga Mirjana! Dugo sam gnjavila Vladu da me odveze u Veliki Grđevac, rodno mjesto Mate Lovraka, kao da ću ondje u živom kipu naći i Peru, i Milo Dijete, i Ljubana, i Dragu i svu onu djecu s kojom smo nas dvije živjele u našoj Tkalči godinama. Jednoga dana konačno me odvezao u Veliki Grđevac, udaljen od Bjelovara 25 km. Koliko god u Bjelovaru bila relativno često (imala sam ondje više predavanja), do Grđevca nisam bila potegnula. Nakon predavanja uvijek smo se što brže vraćali kući, jer kako god okrenuli, na povratku u Zagreb čekala bi nas noćna vožnja, koju Vlado ne voli, pa ga nakon Bjelovara nisam htjela gnjaviti još i tim Grđevcem. No jednom se ipak dogodilo da smo išli ciljano samo u Veliki Grđevac, bez predavanja, pa smo mogli hodati samo po Lovrakovim tragovima. Tebi ne moram objašnjavati zašto se iz Velikoga Grđevca javljam baš tebi. Našu generaciju (70+) obilježile su knjige, a s Lovrakovima smo živjele dugo (i lijepo). Naravno, popis su predvodila dva djela: Vlak u snijegu (1931) i Družba Pere Kvržice (1933). Smatrale smo izvrsnim što su se seoska djeca primila obnavljanja staroga mlina da pokažu i dokažu starijima kako se to može i kako mlin zbog njihove nesloge ne treba propasti, pa smo zjakale po Tkalči da vidimo što bismo to mi mogle napraviti na nekim ulaznim vratima, kako bismo sve letve na starinskim drvenim balkonima mogle zamijeniti novima, koji bi to prozori podnijeli farbanje, ukratko: tražile smo sva ona mjesta gdje bi složne male ruke mogle nešto popraviti (kad već velike neće).

Naravno, škola u Velikom Grđevcu nosi ime Mate Lovraka. Na jednom vanjskom zidu kao da će na tebe jurnuti s murala kompozicija starinskoga parnog vlaka, no iz vlaka nije izletio nitko od Lovrakovih uzbuđenih malih đaka koji putuju na izlet (Ljuban, Pero, Draga). Ušla sam u školu, pokazali su mi Lovrakovu spomen-sobu, fotografije su bile pomalo zbrkane, a tako mi je nekako izgledala i sama soba. Zaposlenica škole ponosno je govorila o Lovrakovim danima kulture, tjednoj manifestaciji koja ovdje traje još od 1988. godine, a obuhvaća i odrasle i djecu. Na njoj se dijele nagrade Lovrakova imena književnicima za najbolji dječji roman u lanjskoj godini, a djeci za njihova literarno-likovna ostvarenja. U školi se nisam dugo zadržavala, ipak je moj dolazak osoblju pao kao remetilački faktor u njihovim dnevnim dužnostima. Predložila sam da njihova škola bude ta koja će povezati sve škole Lovrakova imena u Hrvatskoj, jer se toga začudo još nitko nije sjetio. Zbrzano sam pogledala Lovrakovu sobu (da se zaposlenica koja mi ju je pokazivala što prije vrati svojim poslovima), a onda su me u obilasku preuzele ljubazne domaćice iz Kulturnoga centra Mato Lovrak, koje su mi htjele pokazati nešto od onoga što najviše pamtimo iz Lovrakovih knjiga za djecu, npr. mlin oko kojega se trudila Perina družba i vlak koji je zapeo u snijegu. Prototipovi Lovrakovih književnih likova bili su njegovi učenici, jer Lovrak je cijeli život radio kao učitelj. Kad se 1970. pojavio film Vladimira Tadeja Družba Pere Kvržice, mi smo bile već odrasle, no našoj mašti nije trebalo nikakvo uprizorenje. U tom centru nalazi se i vlak koji je redatelju Mati Relji poslužio kao model u filmu Vlak u snijegu (1976), no taj vlak bolje da nisam vidjela, jer ono što sam vidjela rastužilo me. Vidjela sam razbijene prozore, vrata koja drže zatvorenima hrđavi lanci, tri vagona mjestimično ulubljena kao da su ih napadale zaraćene navijačke skupine – ukratko, sve se doima zapušteno i jadno, pa bi bilo bolje da taj nesretni vlak nisam ni vidjela. I unutrašnjost negdašnje seoske kuće djeluje pomalo zapušteno, koliko god se organizatori trudili skupiti što više autentičnih predmeta iz Lovrakova vremena. Da nisam vidjela mnogo uređenije takve etnografske zbirke, još bih i povjerovala da se nije moglo bolje i više, no vidjela sam ih, pa mislim da se i ovdje moglo i trebalo bolje. No te predmete valja i održavati, brisati prašinu sa svakoga od njih itd. Žao mi je ako ove moje riječi povrijede vrijedne žene koje su se oko mene trudile (uz ugodno ćaskanje u samom Centru i gablec od fileka, na koje sam svojski navalila), no to je samo zato što me boli duša ako nešto izgleda jadno, a moglo bi i trebalo biti reprezentativno. Riječi nove ravnateljice Centra, Zvjezdane Galkowski, ulijevaju nadu da će se nešto doista i poboljšati.

Kao gimnazijalke s Rooseveltova trga svaki smo dan prolazile pokraj HNK-a, a nismo znale da na istom tom trgu u Učiteljskom domu (danas Hrvatski školski muzej) od kraja Drugoga svjetskog rata živi naš suvremenik Lovrak i da je ondje živio do smrti (1974). Nisam znala ni da je skoro dvadeset godina učiteljevao u školi na Selskoj cesti, mojoj susjedi. U Školskom muzeju uređena je i spomen-soba s njegovim osobnim predmetima (dar kćeri i unuke) i bogatom rukopisnom građom (koju je nekoć tipkala Draga Belić, mama moje prijateljice Spomenke). Zašto u nju nikad nismo zašle? Ili je možda bolje da nam Lovrak zauvijek ostane kako smo ga zamišljale u našoj nekoć siromaškoj Tkalči?! Što kažeš?