Ljudi i(li) životinje?

Kada je američki književnik Edward Rice Burroughs početkom drugog desetljeća 20. stoljeća objavio prvu knjigu o Tarzanu, sinu engleskih plemića odgojenu u prašumi, njezin se brzi uspjeh (i na njemu kreirani nastavci i brojne prerade) mogao protumačiti interesom za egzotično, pomaknuto, pa i bizarno, svojevrsnim eskapizmom i bijegom od svakodnevice. Stoljeće poslije slovenski dramatičar i pisac Rok Vilčnik rokgre, ispisujući svog Tarzana, svjestan (pop)kulturnog kanonskog statusa lika, sasvim postmodernistički pita – što je bilo poslije? Naime, što se događa u trenutku kada priča o Tarzanu, umnogome izgrađena poput, ako već ne bajke, onda sigurno melodrame, završi? Kako se kulminacijski odnos iz priče o Tarzanu, njegova zajednica s Jane, razvija, koji su im problemi i kako se nose sa zajedničkim životom usred džungle?

Po Vilčniku, ukratko – loše. Jane je vrlo nezadovoljna uvjetima u prašumi, nepostojanjem osnovnih ugodnosti modernog svijeta poput električne struje, kućanskih uređaja i ljudi s kojima bi mogla razgovarati o temama koje nadilaze džunglu. Tarzanu je, naprotiv, dobro, on se u džungli (naposljetku, njezin je „kralj“) snalazi odlično i nema potrebu bilo što mijenjati. Njihova dinamika stoga se uskoro pretvara u dobro poznatu realnost disfunkcionalnog para, potpuno različitu od egzotičnosti izvornog Tarzana. Vilčnikovi Jane i Tarzan tipični su par kod kojeg se zaljubljenost potrošila te na površinu izbijaju njihove razlike u pitanjima organizacije života. To nanjuši i iskoristi hijena Mike, životinja koja bi htjela postati čovjekom i stoga je naučio ljudske manire i jezik, tvoreći tako očitu opreku Tarzanu, koji je, iako čovjek, odgojem poprimio životinjske karakteristike. Jane, žudeći za svijetom ljudi koji je napustila, malo-pomalo zaljubljuje se u Mikea, Tarzan to shvaća, trokut se zapleće, da bi sve kobno završilo. Po putu, očekivano, Vilčnik pronalazi mjesta da u dramsku cjelinu uplete i poneko sasvim suvremeno i aktualno pitanje, poput odnosa prema obiteljskom nasilju, želje da se postane roditeljem, ili vjere u ekonomski i tehnološki napredak na štetu prirode.

Pozornost je usmjerena na odnose između likova i njihove karaktere / Snimio Luka Dubroja

Posrijedi je postmoderna, konceptualna gorka komedija, kojoj su najbolje karakteristike vještina dijaloga i pomaknuto kreiranje likova. Tako je i postavljena u Polukružnoj dvorani zagrebačkog Teatra &TD, u režiji Aleksandra Švabića i Dražena Šivaka (koji je ujedno prevoditelj). Scenografi i kostimografi Mia Popovska i David Morhan odlučili su se na apstraktni minimalizam, jedini je važni scenografski element golemi zastor koji slobodno visi i prostire se po prizorištu. Kostimi su riješeni slično, neutralni su, tek je hijena obilježena repom. Glatkoći prijelaza između prizora pridonose i glazba Mara Marketa te svjetlo Martina Šatovića. Režija i vizualni elementi predstave svedeni su tako na jednostavna, a funkcionalna rješenja. Ona ne zapadaju u ilustrativnu kontekstualizaciju, koja priči o Tarzanu, s obzirom na njezinu opću prepoznatljivost u kulturnoj memoriji, nije potrebna. Umjesto toga usmjeravaju pozornost dramske radnje na odnose između likova, koje Vilčnik gradi vješto, s jakim osjećajem za istovremeno nesmetano kretanje prizora i ubacivanje referencija.

Pristup je to koji se pokazuje uspjelim jer usmjerava pozornost na odnose između likova i njihove karaktere. Nadahnuto su ih i uspješno donijeli sve troje glumaca. Olga Pakalović kao Jane gradila je lik na malim, gotovo filigranskim pomacima između rezignacije i akcije, zapadanja u depresiju i odlučna djelovanja, što će i dovesti do tragičnoga kraja, koji se istovremeno, kao i ostatak predstave, može čitati i komično. Dražen Šivak hijenu je oblikovao očekivano prepredeno, uspješno ipak izbjegavši karikaturu. Postupno je otkrivao lik, poigravao se antropomorfizacijama, od početnog čuđenja Jane kako on „zna govoriti ljudski“, do kasnijeg pokazivanja mnogo „rafiniranijih“ ljudskih osobina. Marin Klišmanić kao Tarzan možda je i najviše ograničen plošnom karakterizacijom lika upisanom u tekst. Tarzan se najmanje mijenja kako predstava napreduje, ostajući sličan do kraja i bez mogućnosti nadvladavanja ograničenja koja su mu zadana dvojnim, ljudsko-životinjskim odgojem. Klišmanić je, međutim, i takva Tarzana uspio na premijeri izvesti uvjerljivo, bez pojednostavnjivanja i pretjerivanja, čak i u postupcima koji gotovo navode glumca na korištenje prečaca (Tarzanov specifičan hod, udaranje u prsa).

Za razliku od ranije hrvatske izvedbe teksta (produkcija HNK-a u Zadru, režija Matjaž Latin) Tarzan Teatra &TD posve je minimalistička predstava, u kojoj kao da se sve odvija postupno i neodvojivo od karaktera likova. U njoj je sve točno posloženo, ali i pogodno za gledateljska propitivanja. Ukratko, uspjeli minuciozni rad, ponajprije glumačkog zanata. Bilo bi dobro kada bi ovakve predstave činile standard trenutne kazališne produkcije. Nažalost, češće se do njih treba probijati kao kroz džunglu.