Kreativna iskušenja pjesme

Uvijek tražim, kad pišem o pjesmama odabranih pjesnika, poveznicu svakodnevnog života i lirike. O tome kako se život ulijeva u intimnosti prostora u srazu realnog i imaginarnog. Otvaram pitanje može li nam pjesma pružiti spokoj usred sveopće mahnitosti svijeta. Može li dovesti dušu u ravnotežu? Unijeti neke nove svjetlosti: „Treba zauzeti prazan prostor, / ili biti trava na livadi, nepokošena. Ili se jednostavno useliti u praznu / školjku u pijesku, na obali.“ (Biti i od tišine tiši).

Izd. MH,
Zagreb, 2022.

Tako poezija diše vlastitim svemirom, poetski entuzijazam stvara svoj svijet. Pjesme Tiha staništa ukomponirane u tri imaginativna ciklusa sublimiraju prozaičnost života. Pjesma osvaja samu sebe i komunicira intelektualnim strpljenjem: „Svaka zemlja ima svoje pjesnike / one značajne i one beznačajne.“ (Sve je pjesma). Lirika obnavlja svakodnevni život, meditira jednostavnost, smjernost. Bdije nad svijetom. Priziva mučnu katarzu obnavljajući zavičajne mirise: „lipe u cvatu“, oblake, kišu, lijepo „počešljanu“ travu, spokojnu, nenadmašnu ustrajnost zavičajne zemlje. Pjesnik diše svojom poezijom i ništa ne zaboravlja. Diskretan ironijski odmak u traženju duhovne ravnoteže uz krhkost Vremena koje uporno troši, donoseći uznemirenost, pjesnikova kreativna iskušenja pjesme: „Glas pjesme: / Ne tražite od mene / da budem krilata i da vodu / pretvorim u vino. / To je mogao samo jedan pjesnik / s trnovom krunom, ali njega ovdje / više nema i ne misli na povratak / još mnogo, mnogo godina.“ (Utroje, kasnije, noću). Pjesnik ne uzmiče pred nemirima bitka. On promiče svoje poetsko Ja samosvojnom organizacijom stiha nenametljivo nazočan u vlastitoj poetskoj tjeskobi i tako postiže kreativni uspon pjesme: „Trudi se i ostani budan u svakoj riječi“ (Lipanj, srpanj).

Dok prvi ciklus započinje tegobnom pjesmom Tamne noći, tamni dani i donosi antologijski probrane pjesme: Ako sam, Otok, Kad se upali lampica u vrtu, On kistom, ja perom, Delirij pirike, Ptica na dlanu, Biti od tišine tiši, Puž na putu, Krov na kući, Male iskre u čahuri, Svemu dalek i sam, drugi ciklus pjesmom Sve je pjesma priziva sublimiranu prozaičnost života koja oživljava svjesno nespokojstvo u traženju novih svjetlosti u poetskoj čistoći stiha. Izvrsne pjesme poput Utroje, kasnije, noću, Ploviti rijekom, Osamljeno zrno, Navečer uz svjetlo lampe, Sužen na krug sve uži, Zapis iz paukove mreže, Neka pjesma bude samo pjesma, intenziviraju spone Vremena i tankoćutnost pjesnika koji se kreativno suprotstavlja neizmjernim obzorima samoće, nalazeći u pjesmi izvor i smisao bivstvovanja: „za ono malo svjetlo / u oku najmanje ptice / visoko u zraku“. Ta jedinstvena sintagma duhovnosti u suglasju sa simboličnim „tihim staništem“ neosporno je skrovište pjesniku koji vlada svojim sjećanjima i svojim emocijama. Tu nema opsjena, nema sanjarskog „dodvoravanja“ i granica između realnog i imaginarnog vidljiva je. U toj arheologiji osjetilnog vlastitost egzistencije pridonosi kreativnom iskušenju pjesme.

U trećem ciklusu usprkos tamnim rezonancama i tjeskobnim primislima neminovnog odlaženja pjesnik bdije nad svijetom i nad samim sobom. Iako se paradoksalnom čini sintagma „Tko bi rekao / da se ovdje tako lijepo / živi i umire“ (Psunj, Papuk, Krndija), autor se uz specifičan ironijski odmak utječe poeziji, evocira poeziju: „O, tiha liriko / svuci svoje prnje / i pomozi“ (Bilo je lijepo), svjestan iskušenja koja donosi i odnosi lirika.

Ako se oslonimo na riječi koje imaju na kraju prepoznatljiv izam, onda će nam izraz tradicionalizam (i pjesnikov!), ukazati na „naklonost i sklonost“ tradiciji, dok će svenazočna riječ ekspresionizam asocirati na kontrapunkt konvencionalnog i subjektivnog u poetskoj frazi. Pjesnik Željko Knežević stvara i osvaja pjesmu kao poetsko određenje bitka. Kao bitak sam: „To su oni koji ljube i svojim dahom / mogu pretvoriti crno u bijelo / neplodno u plodno i loš u dobar život / Oni su već ovdje i imaju lijep / osmijeh na licu i jako vješte ruke / U njih se uzdamo“ (Travko, suha travko).

Ističem oduhovljen i znanstveno utemeljen pogovor pjesnikinje Božice Pažur.