Komorna glazba 20. stoljeća u Matici

Koncertom održanim 3. travnja u Dvorani Jure Petričevića nastavljen je niz nastupa komornih sastava u ovogodišnjoj sezoni ciklusa Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj. Nastupio je jednostavno nazvan i tek u ožujku 2022. godine osnovan Trio NEO u sastavu Emma Štern (klarinet), Marija Bašić (violina) i Hana Novoselec (glasovir). Riječ je o neobičnom spoju nastavnice klarineta, članice Zagrebačke filharmonije i studentice glasovira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Kako same glazbenice kažu, glavni im je cilj klasičnim, suvremenim i novonastalim djelima mladih kompozitora što više približiti publici zvuk ansambla koji nije toliko zastupljen na hrvatskoj glazbenoj sceni.

Ansambl Trio Neo u Matici hrvatskoj / Snimio MIRKO CVJETKO

Za nastup u Matici odabrale su tri djela 20. stoljeća: Suitu za violinu, klarinet i glasovir, op. 157b Dariusa Milhauda, Trio za klarinet, violinu i glasovir Arama Hačaturjana i Suitu iz Priče o vojniku za klarinet, violinu i glasovir Igora Stravinskog. Sva tri odabrana djela pripadaju onome što pojedini pisci o glazbi nazivaju historicistički mainstream, a radi se zapravo o djelima koja nastavljaju tradiciju klasične glazbe unutar institucionalnih okvira uspostavljenih tijekom 19. stoljeća. Stoji li s druge strane avangarda, eksperimentalna glazba ili nešto treće, teško je reći, no većina djela historicističkog mainstreama može se pohvaliti mnogo većom zastupljenošću na repertoaru raznih ansambala. Sva tri djela jednako tako počivaju na kontrastiranju najrazličitijih glazbenih izvora, od folklora, popularnih žanrova, klasicističkih konvencija, sve do pripitomljenih zvukova Nove glazbe. Takvo nešto logično proizlazi i iz činjenice da Milhaudova suita donosi prilagodbu glazbe napravljene za vrlo uspješnu dramu Putnik bez prtljage (Le Voyageur sans bagage, 1932) francuskog dramatičara Jeana Anouilha, dok suita Stravinskog dolazi iz glazbe za neobičnu predstavu Priča o vojniku namijenjenu „za čitanje, sviranje i plesanje“.

Članice ansambla svim stilskim i karakternim zahtjevima odgovorile su suvereno i točno do svake pojedinosti. Iako smo samo preko naziva stavaka prošli kroz petnaestak stilsko-žanrovskih promjena, u svakom od njih skriveno je još mnoštvo drugih s pomoću kojih su trojica skladatelja gradila nadrealne zvučne slike. Piazzollin popularni Libertango odsviran za bis potvrdio je samo dodatno odličnu svirku, a izvanredna koloristička stapanja tog neobičnog trija mogla su se još lakše pratiti kroz poznato Piazzollino glazbeno tkivo. Šteta je samo što nismo imali priliku slušati praizvedbu nekog djela naših ili inozemnih mladih skladatelja kao što članice najavljuju da će činiti, no ne treba sumnjati da će izvrstan novoosnovani ansambl uspjeti privući pozornost mnogih od njih.