Kaotičan prikaz budućnosti

Nakon preuzimanja ravnateljstva nad zagrebačkim Muzejom suvremene umjetnosti, ugledna slovenska kustosica Zdenka Badovinac odlučila se za drukčiji – mnogi će reći znatno propulzivniji i vremenu primjereniji – koncept izlaganja muzejske zbirke od onoga dosadašnjeg. O čemu je točno riječ? Umjesto osmišljavanja jedinstvena postava koji bi odabrana djela iz zbirke uzajamno usuglašavao po principu kronoloških i/ili tematskih odrednica, nova se ravnateljica odlučila muzejski fundus prezentirati posredovanjem niza opsegom nešto manjih problemskih izložbi. Cjelokupnu ideju objedinjuje naslov Zbirka kao glagol, a dosad su realizirane tri takve izložbe koje trenutno koegzistiraju na obama katovima glomazna prekosavskog zdanja. Kao prva u nizu bila je otvorena izložba Tužne pjesme rata, a njezin naslov i koncept nastali su kao reakcija na barbarsku invaziju Rusije protiv Ukrajine. Nakon toga uslijedila je izložba Drugarstvo, koja se usredotočuje kako na stvaralaštvo različitih umjetničkih skupina tako i na aktivno društveno djelovanje pojedinaca povezanih s ovim prostorima u razdoblju od sredine prošloga stoljeća pa sve do suvremenosti. Najnovija u nizu takvih izložbi naslovljena je Budućnosti, a po riječima kustoskog tima koji je na njoj radio ona „preispituje kakve su se ideje i vizije budućnosti razvijale u umjetnosti od 60-ih godina do danas“.

Prostorna slika Vjenceslava Richtera jedan je od najatraktivnijih eksponata / Izvor MSU

Različiti umjetnički mentaliteti

Ali prije kratka osvrta na Budućnosti, možda nije zgorega prokomentirati cjelokupan projekt Zbirka kao glagol. Najprije nešto o njegovu vizualnom identitetu, uratku našega međunarodno vidljiva aktivističkog i društveno angažirana umjetnika Igora Grubića. On je, dakle, osmislio svojevrsni logotip s prikazom stilizirana građevinskog krana koji naizmjence podiže jedan od elemenata znamenite suprematističke trijade – crni krug, crni križ i crni kvadrat – kultnoga predstavnika ruske odnosno sovjetske avangarde Kazimira Maljeviča, pridodavši ispod toga patetično-mobilizatorski intoniranu parolu „Mi gradimo muzej, muzej gradi nas“, u kojoj će oni nešto obavješteniji lako prepoznati parafrazu stare socrealističke parole „Mi gradimo prugu, pruga gradi nas.“ Mora se priznati da sve to zajedno posjeduje stanovitu dozu lucidnosti, iako Grubićevo pozivanje na Maljeviča djeluje neprirodno, štoviše pomalo eksploatatorski, ali nipošto na način kako je to naspram povijesnih avangardi prije nekoliko desetljeća znalački učinio Mladen Stilinović svojom znamenitom slikarskom instalacijom Eksploatacija mrtvih. Grubić i Maljevič, naime, umjetnici su gotovo dijametralno suprotnih mentalnih sklopova. Cjelokupni Grubićev opus emanira pragmatizam, karijernu osviještenost, trendovski aktivizam te neprijepornu socijalnu inteligenciju; riječ je o autoru koji redovito stoji s objema nogama na zemlji. Maljevič je, naprotiv, posve neprilagodljiv, konfliktan, do krajnosti predan, a njegove genijalne umjetničke vizije i eventualni društveni angažmani uvijek bi bivali zaogrnuti u mistično-metafizičko ruho. Ukratko, da su kojim slučajem suvremenici – kako prije stotinjak godina tako i u današnje vrijeme – odnosno da Grubić nije u mogućnosti Maljevičevo stvaralaštvo doživljavati posredovanjem znatnoga povijesnog odmaka, njihovi pogledi na umjetnost zacijelo bi se uzajamno drastično razlikovali. Sudbine također.

Što reći o izložbi Tužne pjesme rata? Muzej je u njezinu slučaju na tragičan razvoj događaja u Ukrajini reagirao doista promptno te se stoga s punim pravom mogao podičiti svojim osjećajem za aktualna i globalno znakovita zbivanja. Aktualnost je, međutim, imala i svoju cijenu, pa tako ne možemo zatomiti dojam stanovite ishitrenosti u koncipiranju Tužnih pjesama rata. Kao da se prilikom zahuktala forsiranja preko noći nametnute ratne tematike posve zapostavio stari dobri muzeološki zanat te stoga izložba ostavlja dojam stanovite kaotičnosti, mjestimično čak zapadajući i u nepotrebnu patetiku. Osim toga, evidentno je da radovi koji korespondiraju s različitim manifestacijama nasilja znatnim dijelom ipak nisu forte kolekcije Muzeja suvremene umjetnosti.

Slikarstvo Željka Kipkea uvijek izaziva zanimanje posjetitelja

Afirmacija pozitivnih međuljudskih odnosa

A nakon tematiziranja čovjekova tragičnoga razornog djelovanja ukazala se, dakako, logična potreba za afirmacijom nekih pozitivnih međuljudskih odnosa. Rezultat takvih nastojanja bila je izložba Drugarstvo. Postavljena je klinički precizno, uz inzistiranje na informativnosti. U tome je možda i uspjela, ali pritom pati od barem dviju boljki. Prva od njih ugođajnog je karaktera. Pojam drugarstvo trebao bi, naime, podrazumijevati stanovitu toplinu i prisnost, dok na ovoj izložbi dominira hladan, distanciran, odveć dokumentaristički i – već je rečeno – klinički ugođaj. S obzirom na vladajuće trendove, Drugarstvo je ziheraška izložba. Ali njezina druga boljka mnogo je ozbiljnija. Na izložbi su, naime, zastupljene grupe Gorgona i Irwin. Prva je u svojoj briljantnoj samozatajnosti više egzistirala nego djelovala, dok se umjetnička strategija druge zasnivala na manifestima, konferencijama za tisak, intervjuima te ne bježanju od iznošenja stavova o svemu i svačemu, pa tako i politici. Ukratko, Gorgona i Irwin po mnogočemu su antipodi, a to se na izložbi naprosto nedovoljno ili uopće ne osjeti! Gotovo sa sigurnošću možemo pretpostaviti da bi pripadnici Gorgone – u svojim artističkim pisanim korespondencijama oslovljavali su se s „gospodine“, a ne s „druže“ – zauzeli uglavnom negativan stav, ali ga nipošto ne bi saopćili posredovanjem konferencije za tisak.

I sada dolazimo do izložbe Budućnosti. Plural u nazivu jasno sugerira da je u umjetnosti fenomen usmjerenosti na budućnost nadasve raznorodan te da itekako odražava duh vremena u kojem se manifestira. Za razliku od Tužnih pjesama rata, na toj su izložbi mogli doći do izražaja radovi koji su svojevrsni zaštitni znakovi Muzeja suvremene umjetnosti. Ovdje ponajprije mislimo na radove protagonista pokreta (nove) tendencije kao što su Piero Dorazio, Otto Piene, Jesus Raphael Soto, Almir Mavignier, Getulio Alviani, Alberto Biasi, Piero Manzoni François Morellet, Heinz Mack, Ivan Picelj, Vjenceslav Richter, Aleksandar Srnec, Vlado Kristl, Juraj Dobrović, Vojin Bakić, Vladimir Bonačić. Nekako se samo po sebi podrazumijevalo da upravo dio fundusa povezan s (novim) tendencijama bude okosnica izložbe Budućnosti s obzirom da su umjetnici aktivni u tome pokretu velikom većinom nastojali anticipirati budućnost, štoviše na nju i utjecati, čineći to posredovanjem naglašeno racionalna i depersonalizirana pristupa stvaralačkom procesu.

Rastezanje osnovne teme

Radovi nastali pod okriljem (novih) tendencija nisu, dakako, jedino što je zanimljivo na ovoj izložbi. Nemoguće je zaobići začudan Crni ambijent 1 Ljerke Šibenik, zacijelo jedno od naših najvažnijih umjetničkih ostvarenja iz druge polovice prošloga stoljeća. Ili pak fascinantan transvremenski projekt Dalibora Martinisa indikativna naslova Dalibor Martinis razgovara s Daliborom Martinisom, koji je na određeni način premostio ne samo dva stoljeća već i dva milenija. Pažnju itekako zaslužuju i zagonetna slika Machina Precandi Željka Kipkea, apsurdom prožet Dvosmjerni bicikl Ivana Ladislava Galete, kao i skulptura/objekt The Thing Dube Sambolec. Izložba Budućnosti doista obiluje uzbudljivim radovima i bilo bi besmisleno sve ih nabrajati. Ali ona ima i ozbiljnih nedostataka. Njezin postav uvelike je, naime, nepregledan, na trenutke i kaotičan. Kustoskom timu koji stoji iza njega očito je nedostajalo koordinacije, pa smo suočeni s obiljem nedosljednosti i rješenja ad hoc. Čini se da se nastojao uskladiti kronološki princip s tematsko-ugođajnim aspektima pojedinih radova, ali to je učinjeno jako nezgrapno. Uvjerljivo najbolji dio izložbe u smislu njezina postava dislociran je u razizemlju muzeja, u prostoru nepostojeće Galerije MSU, gdje izvanredni radovi Prostorna slika Vjenceslava Richtera, Narančasta ekstenzija Jesúsa Raphaela Sota, Svjetlosni oblici Vojina Bakića i Passage (Passage d’enter) Ivana Picelja koegzistiraju na fascinantan način, predstavljajući doista moćan uvod u izložbu koja se nastavlja na drugome katu. Određeni problem predstavlja i činjenica da su izloženi neki neprijeporno zanimljivi radovi koje nije baš lako odmah povezati s budućnošću, ali „rastezanje“ osnovne teme u ovakvim i sličnim prigodama nije ništa neuobičajeno. Možemo zaključiti da izložba Budućnosti donosi obilje izvrsnih radova, kako utopijskog tako i distopijskog karaktera, ali po pitanju preglednosti odnosno prohodnosti ona je obilno podbacila.