IDEOLOGIJA PUTINOVE RUSIJE

Ne može se reći da je Putinov režim proizvod ideološkog fanatizma kakav se može vidjeti u Sjevernoj Koreji, niti je takvo što postojalo na cijelom postsovjetskom prostoru. No koliko god da je Putin pragmatičan, njegov režim ipak gaji sebi svojstvenu ideologiju. Ona je eklektična. Miješa ­različite i oprečne ideološke obrasce. ­Ideologija njegova režima može se lakše svrstati u okvire pragmatizma nego fanatizma. Prije možemo govoriti o postmodernom ideološkom fluidu nego o nekoj čvrsto strukturiranoj modernoj ideologiji kakve su prodefilirale 19. i 20. stoljećem. Putinov režim nema masovnu aklamaciju kakvu su imali komunistički i fašistički režimi 20. stoljeća, niti on za sobom vuče masovni pokret. Njegova stranka Jedinstvena Rusija nema ništa od takvih afilijacija. Putinizam je zapravo elitistički nastrojen, a legitimitet mu daje pasivna potpora depolitizirane većine ruskog društva. Putin je vlast osigurao time što je konsolidirao društveni kaos u ruskom društvu anarhičnih 1990-ih, kada je uspostavio ravnotežu odnosa među ruskim oligarsima i tako uspio razriješiti unutarnju krizu ruskih postkomunističkih elita.

Stanley Payne, američki povjesničar i stručnjak za fašizam, opovrgava bilo kakvu vezu Putinova režima s oblicima neofašizma. U tome izražava neslaganje s Timothyjem Snyderom, povjesničarom Istočne Europe s Yalea, koji govori da je ruska država fašistička etiketirajući je pojmom rašizam (rushism). Payne u nastavku razmišljanja o Rusiji kaže da je „putinizam desničarski fenomen 21. stoljeća“). Rašomon oko pitanja definicije putinizma pokušava okončati ovaj tekst. On pokazuje da Payne i Snyder površno gledaju na ideologiju i infrastrukturu Putinove Rusije, zaobilazeći ukazati na sovjetske i komunističke korijene Putinova režima. Vrag je u detaljima. Važno pitanje za Payneove i Snyderove suprotstavljene opaske jest zašto ruska vojska nemilice pretvara ukrajinsku zemlju u prah i pepeo vijoreći masovno na svojim tenkovima crvene zastave Sovjetskog Saveza?

Izvor Pixabay

Države s oligarhijskim elitama

Nigdje u bivšim komunističkim zemljama kao što je uspjelo u Rusiji i postsovjetskim državama nije u takvim razmjerima uspostavljena institucionalizirana vladavina „crvene buržoazije“ nad resursima od strane bivše sovjetske državne strukture. Naime, oligarhijske elite nastale su iz sovjetskog vladajućeg establišmenta. Novi ruski kapitalizam nastao je pod izravnom kontrolom povijesno jake države, što je bilo obilježje ruske stoljetne tradicije „samodržavlja“. Ona nije poznavala posredničke institucije između središnje države i zajednice (kakvima je obilovao Zapad), koje ne bi bile pod izravnom kontrolom svemoćne države. Riječ je o „političkom kapitalizmu“ koji nije nastao na jeftinoj radnoj snazi i poduzetničkoj ingenioznosti ili pak tehnološkim inovacijama, nego su državni resursi pretvoreni u privatne resurse, državni u privatne monopole, sve pod strogo nadziranim direktivama duboke sovjetske države. Iz tog razloga ruski kapitalizam je po postanku ostao trajno prikopčan uz režim, neodvojiv od postsovjetske političke vlasti. Zato Putin ima toliku moć nad ruskim oligarsima. Njegov osobni režim i oligarsi čine organsku cjelinu, vladajuću nomenklaturu koja ima apsolutnu vlast nad Rusijom. Oni zapravo nisu biznismeni u klasičnom smislu riječi, već državni službenici koji se bave ekonomskim poslovima, čiji takav položaj osnažuje i rusko zakonodavstvo na način da veoma lako dopušta ugrožavanje njihove tobože privatne imovine u korist države jer se Rusija pridržava načela po kojem homo politicus mora biti pretpostavljen homo economicusu. 

Isti model kapitalizma implementiran je i u drugim postsovjetskim državama, pa onda slijedom toga i u Ukrajini. Uoči invazije Krima 2014. gotovo 80 posto bogatstva zemlje bilo je u rukama stotinu oligarhijskih obitelji. Moskva je preko oligarha, koji su posebno kontrolirali industriju Donbasa, nekoć najvećeg industrijskog bazena Sovjetskog Saveza, htjeli upravljati političkim procesima u demokratskoj Ukrajini. Konačan cilj moskovskih nastojanja bio je pokušaj da se u Ukrajini uvede autokratski model vladanja po putinovskom uzoru. Takav bi najbolje zaštitio interese Moskve i njezinih oligarha. To su ostaci moskovske duboke države u Ukrajini neuspješno pokušali uraditi za vladavine Kučme i Janukoviča. Ukrajina je imala jake povijesne regionalizme i prilično složenu religijsku sliku. U njoj nije postojala dominacija nijedne pravoslavne crkve (ni emigrantske ukrajinske crkve, ali ni autonomne ukrajinske pravoslavne crkve, sada autokefalne, ali isto tako ni one ukrajinske crkve pod moskovskim patrijarhatom, a posebno ne grkokatoličke manjine). Imala je i nezanemarive zapadne utjecaje, posebno u zapadnim dijelovima zemlje, da bi se tek tako mogla urušiti njezina demokracija.

Putin je vlast osigurao time što je konsolidirao društveni kaos u ruskom društvu anarhičnih 1990-ih, kada je uspostavio ravnotežu odnosa među ruskim oligarsima i tako uspio razriješiti unutarnju krizu ruskih postkomunističkih elita

Za Ukrajinu je majdanska revolucija od 2014. popraćena proeuropskim  raspoloženjem proizvela raskid s oligarhizacijom zemlje i autokratskim nastojanjima. Dovela je do konačnog raskida s ruskim i sovjetskim povijesnim nasljeđem. Ukrajina se odlučila za zapadni put većih političkih i ekonomskih sloboda, kakve su duboko okljaštrene u ostatku postsovjetskog prostora. Ukrajina se tako u ovom ratu i previranju našla u političkoj i socijalnoj revoluciji kojoj je konačan cilj prekid svih spona s Putinovom Rusijom. No nisu svi bili tvrd orah za Putinovu ekspanzionističku politiku poput Ukrajine. Današnjoj agresiji je tako prethodio dugogodišnji hibridni rat Moskve protiv Kijeva. Tek kad on nije polučio rezultate, Putin se okrenuo otvorenoj sili. Koliko je Kremlj umiješan u očuvanje oligarhijskog tipa kapitalizma u drugim državama i svojeg popratnog utjecaja kroz takav ekonomski model, najbolje pokazuje slučaj intervencije Putinova režima u Bjelorusiji 2020. i Kazahstanu početkom 2022. U njima se demokratizacija odozdo sasjekla u korijenu uz pomoć ruskih elitnih jedinica.

Konzervativni carizam i revolucionarni sovjetizam

Putinova Rusija gradi svoju ideologiju na proturječan način od oprečnih artefakata sakupljenih iz dvaju rezervoara kakav su konzervativni ruski carizam i revolucionarni sovjetizam. Služi se sredstvima tih velikih epoha ruske povijesti kako bi postigla ciljeve putinizma na domaćoj i svjetskoj pozornici. Ta dvostrukost ruske ideologije, njezina dvosmislena povezivanja konzervativnih i revolucionarnih etapa ruske prošlosti, Putinovoj vlasti omogućavala je uspješno manevriranje u širenju utjecaja u svijetu i na desne i lijeve, nacionalističke, konzervativne, ali ništa manje i na lijeve i prokomunističke pokrete u proteklom desetljeću. Tako je vješto pripremano rusofilno raspoloženje za današnji rat u mnogim zemljama svijeta.

Ekspanzionizam je prepoznatljiva ideološka crta Putinove Rusije, uz koju zdušno pristaje i ruska elita. Za vlastodršca Putina i oporbenjaka Navalnog podjednako vrijedi deviza da je Ukrajina ruska zemlja. Priroda Putinova režima toliko je prožeta idejom ekspanzije da će Rusija neminovno zapasti u unutarnje nemire ukoliko ne osigura teritorijalnu ekspanziju, jer je Ukrajina važna karika ne samo zbog ekonomskih nego i radi identitetskih razloga za budućnost Rusije. Putin je sam progovorio o ekspanzionističkoj naravi svoje vladavine u govoru u povodu godinu dana „specijalne vojne operacije“. Tada je izjavio da se dovodi u pitanje sam opstanak Rusije, ako ne zadovolji svoje apetite u Ukrajini.

Vladimir Putin je na vrhu elitnog oligarhijskog lanca koji vlada Rusijom, ali i susjednim zemljama / Izvor  Kremlin Pool / UPI / PIXSELL

Moskovski režim zasniva svoju moć primarno na prirodnim resursima, a ne na tehnologiji i inovaciji. Osvajanje teritorija i popratni ekspanzionizam logičan je derivat tako zacrtana smjera ruske politike i ekonomije bez obzira što je riječ o zemlji koja ima daleko najveći teritorij na svijetu, petnaestak posto ukupne kopnene mase. Takvo usmjerenje dobrano je određeno ruskom prošlošću. Uz osvajanje teritorija jak je naglasak, sasvim razumljivo, i na militarizmu. To vrijedi do današnjih dana. Na to je davno ukazivao Milan Šufflay povodeći se za nekim ruskim emigrantskim povjesničarima poput Ključevskog da je „bit ruske povijesti“ sažeta u „kolonizaciji golemih teritorija“. Iz toga je odmah proizašao Šufflayev zaključak da je zbog tog iskustva njezina povijest „u širokom smislu većma vojnička nego ona drugih zemalja“ (Milan Šufflay, Izabrani politički spisi, Zagreb, 2001).

Sam pregled masovno popraćenih domoljubnih manifestacija u Rusiji u posljednjem desetljeću pokazuje da su obični Rusi dosljedno indoktrinirani pjesmama o kozacima koji pobjedonosno jašu na konjima kroz Berlin, do granica Poljske i s onu stranu Dunava. Jedino naivni i slabo upućeni zapadnjaci te su pjesme mogli shvatiti benigno. U smislu da su pjevale samo o slavnoj rusko-sovjetskoj prošlosti. Naravno, one su odašiljale i drugu, suptilniju poruku crtanjem imaginarija građanima Rusije o budućem smjeru pokretanja ruske ekspanzije prema zapadnim stranama. To je bila dobro osmišljena taktička priprema stanovništva za ukrajinski rat u režiji Putinova režima.

Ruski ekspanzionizam

Zaista su rijetki zapadni i hrvatski mediji i pojedinci u njima izvještavali otvoreno o tome da je Putinova Rusija ekspanzionistička prijetnja ne samo Ukrajini nego i Europi. To nam sve govori o dubini opsežnog prodora ruskog utjecaja u tim medijima, ali i o devijacijama političke korektnosti. Šturo se govorilo o ruskoj konjunkturi pod Putinovim vodstvom. Spominjao se povratak ruske snage u međunarodnoj politici. Ali se jedva spominjala druga strana medalje. To da Rusija nije samo čimbenik stabilnosti nego i potencijalni dinamit u temeljima svjetskog poretka.

Prilično neuvjerljivo zvuče i ocjene u današnjim zapadnim medijima da ruska vojska nema visok moral, iako ona s velikom dozom fanatizma i neumornom ustrajnošću pokušava slomiti ukrajinsku obranu u strateški važnom Donbasu. Na istoj crti su i zaključci raznih analitičara da je Bahmut operativno nebitan za daljnji tijek rata. Golema koncentracija ruskih napada na crti Bahmhut – Avdijivka – Vuhledar nije slučajna. Probojem te najtvrđe crte ukrajinske obrane, koja se ondje utvrđuje već devet godina podzemnim bunkerima, ruskom bi ekspanzionizmu bio otvoren lakši put napredovanja na ukrajinskom ozemlju. Uostalom, ukrajinsko odbijanje američkog zahtjeva za povlačenjem iz poluokruženog Bahmuta nije motivirano samo time da bi Bahmut dobio mitski status za ratnu propagandu ukrajinske strane, nego je ono najbolji pokazatelj njegove važnosti za ukupni razvoj rata i položaj ukrajinske obrane.  

Ekspanzionistički rat što ga već više od godinu dana s nesmanjenom žestinom vodi Putinova Rusija u Ukrajini krunski je dokaz da je riječ o zavjeri protiv svjetskog mira i da bilo kakvo postizanje kompromisa Zapada s Moskvom neće otkloniti trajnu opasnost probuđenoga moskovskog neoimperijalizma za blagostanje Europe i svijeta u 21. stoljeću. Prošla tri desetljeća pokazala su stalnu volju Zapada da zadovolji Rusiju na račun ukrajinskih interesa, tako da je vrlo izgledan nastavak vođenja takve zapadne politike u nekom budućem zasad vrlo izglednu mirovnom sporazumijevanju dviju zaraćenih strana. Takva politika popuštanja obilježje je zapadne posthladnoratovske strategije prema Rusiji, jer su Zapadu oduvijek materijalni i poslovni interesi bili visoko na ljestvici prioriteta.

Putinizam skladno spaja ruski carski konzervativizam i republikanski sovjetizam / Izvor Pixabay

Priroda zapadne potpore Rusiji

Ni instaliranje Putinova autokratskog režima u posljednjih dvadesetak godina nije spriječilo zapadne elite da s njim uspostave izvanredne političke i ekonomske poslove. Eklatantan je primjer post-Kohlova Njemačka, bez obzira koliko se zaklinjala u ideale slobode, ljudskih prava i demokracije u svojim unutarnjim kampanjama, svih onih vrednota dijametralno suprotnih onima Putinova diktatorskog režima koji je Rusku Federaciju iznutra pretvorio u doslovnom smislu u tamnicu naroda. Čak su mnogi pripadnici zapadne političke kaste, vjerojatno imajući kompleks inferiornosti, jer su o takvoj razini moći mogli samo sanjati u svojim državama, s neskrivenim divljenjem i fascinacijom hodočastili Putinu u Kremlj.

Rusko odbijanje provođenja demokratske tranzicije moglo je samo značiti da će se Moskva nastaviti vrtjeti u neosovjetskoj orbiti birajući iz arsenala već iskušanih sovjetskih navika ponašanja. Ruske elite prihvatile su zapadni standard življenja, ali ne i zapadne vrijednosti u punom smislu. Ipak, mentalni sovjetizam ruskih elita preživio je površni slom komunizma kao društvenog fenomena i politički raspad sovjetske imperije. Od totalne vlasti nad ruskim društvom nije se htjelo odustati preko noći samo tako. Ruske elite iskoristile su partnerstvo sa Zapadom za jačanje svoje vojne, političke i ekonomske moći u svijetu i dočekale su svoju priliku na ukrajinskom slučaju.

Energetska ovisnost Europe o Rusiji koju je nametnula Merkeličina Njemačka (2005–2021) dala je Putinovu režimu veliku ekonomsku snagu, koju je iskoristio da bi poveo ekspanzivnu politiku prema Ukrajini. Usporedbe se nameću same od sebe. Kao što je nekoć Poljska postala žrtvom Molotov–Ribbentroppova pakta u predvečerje Drugoga svjetskog rata, tako je u naše dane osovina Merkel–Putin prouzročila da Ukrajina postane kolateralnom žrtvom njemačko-ruskog paktiranja. Njemački energetski oslonac na Rusiju, kojim je cijelu Europsku Uniju učinila taocem takve energetske politike, sadržavao je u sebi tonove emancipatorske berlinske politike prema američkoj dominaciji zasnovanoj još nakon pada nacizma. Onkraj romansiranih biografija bivše njemačke kancelarke Merkel kakve su nam često bile servirane, s odmakom vremena može se shvatiti njezina konzistentna rusofilna politika, ako se poznaju njezine obiteljske i osobne veze s istočnonjemačkim komunističkim režimom Waltera Ulbrichta i Ericha Honeckera.

Sudbina je baš htjela da tamo obavještajnu karijeru započne i njezin dugogodišnji saveznik Putin u zadnjim godinama prije pada Berlinskog zida. Ništa manje relevantna nije ni njezina obiteljska pozadina. Njezin otac, luteranski pastor, odlazi iz kapitalističke Zapadne u Istočnu Njemačku, kada je ta zemlja bila možda jedina europska zemlja koja je zbog masovnih migracija na zapad 1950-ih i 1960-ih gubila stanovništvo. Njezina karijera znanstvenice iz polja prirodnih znanosti prikrila je njezina uvjerenja, ali ideološka kontrola u Istočnoj Njemačkoj bila je tolika da je jedva moguće da je netko mogao raditi u državnoj akademiji znanosti, a da nije dijelio ideologiju režima. Ona je dočekala epohalnu 1989. ponašajući se kao lojalist tvrdokornom Honeckerovu režimu, a da nigdje i nikada nisu zabilježene njezine disidentske aktivnosti kao što bi se očekivalo od buduće demokratske političarke. Merkelova je i u unutarnjoj njemačkoj politici nametnula lijeve agende konzervativnoj demokršćanskoj stranci provodeći tako cjelovitu transformaciju njemačke vanjske i unutarnje politike. Mutti kako je nazivana od milja, nije bila samo puki tehnokratski tip političara, nego više svjesni planer proruske njemačke politike koja je otvarala putove prodora ruskog utjecaja širom Europe.

Putinov iracionalizam spreman da zabaci sve dogovore i partnerstva, utjecaje i meku moć diljem Europe i dade prednost politici sile nad Ukrajinom dokraja je kompromitirao nasljeđe merkelovske Njemačke. Njezina proruska naklonost u bitnom je značila napuštanje hladnoratovske tradicije antisovjetske filijale kakva je bila Zapadna Njemačka. Ne čudi naposljetku u bilo kakvoj ozbiljnijoj analizi da je takvu sadržajnu promjenu u njemačku politiku 21. stoljeća unio upravo bivši istočnonjemački kadar u liku Angele Merkel. Suočena s Putinovim ekspanzionizmom postmerkelovska Njemačka ponovo je izgubila moralni ugled u europskoj politici, a njegova invazija došla je netom nakon Merkeličina umirovljenja. Iza njemačko-ruske energetske suradnje nisu stajali samo ekonomski razlozi nego i ranija ideološka premreženost Kremlja i Istočnog Berlina.

Agresivna vanjska politika postsovjetske Rusije bila je pritom glavni modus operandi, kako su već nagovijestili čečenski ratovi jasno upućujući na kontinuitet moskovske brutalne intervencionističke politike. Avanture u Gruziji i Siriji označile su prelijevanje takve metode sile preko ruskih granica, da bi invazijom na Ukrajinu ona dosegnula kulminacijsku točku gurajući svijet na prag Trećega svjetskog rata. Rusija se toliko poistovjetila s propalom sovjetskom državom i njezinom ideologijom kao glavna i najsnažnija sovjetska republika da je prevladavanje sovjetske tradicije bilo jedva moguće, pogotovo jer je ona trajala razmjerno dugo, više od sedamdeset godina (1917–1991). Najbolje tomu u prilog ide identitetski kaos koji vlada u ruskoj vojsci u sadašnjoj agresiji na Ukrajinu s istodobnom uporabom simbola i zastava Ruske Federacije i Sovjetskog Saveza.

Jako antizapadnjaštvo

Putinova ideologija kakva se forsira u suvremenoj Rusiji nema nikakve nakane obnoviti eurocentričnu Rusiju iz epohe dinastije Romanova, kako bi se prema vanjskoj fasadi režima naizgled činilo. Primjerice njegova režimska promocija pravoslavlja ostaje površna, dok je Ruska Federacija i vladajuća elita u velikoj mjeri ateistička. Ona je ipak ideologija rupture s obzirom na arhaični ruski tradicionalizam iz predsovjetske ere. Pozitivno valorizira sovjetsko razdoblje, posebno veliki doprinos pobjedi nad nacizmom, ali i sam komunistički sustav, kako je nedavno istaknuo Putinov govor u kojem je kritizirao i oligarhe te zagovarao komunizmu srodnu ekonomsku autarhiju. Rat je doveo do vraćanja verbalnog delikta u Rusiju i primjene stroge kontrole javne riječi, posebno o ruskom ratu u Ukrajini, a i sama je ruska ekonomija prešla na ratni model funkcioniranja, što se vidi po količini proizvodnje streljiva za rat koja nadmašuje vojne kapacitete u Europi.  

Putinizam u svojem izoštrenom antizapadnjaštvu, koje se posebno razmahalo u ruskoj javnosti nakon izbijanja rata u Ukrajini, znači diskontinuitet u odnosu na carističko razdoblje ruske povijesti, kada se Rusija približavala Zapadu i nastojala ga, uza sva svoja ograničenja, oponašati. U nostalgiji za Sovjetskim Savezom i žalu za sovjetskim razdobljem ideologija Putinova režima demonstrira da se njezini izvori i nadahnuća nalaze u sovjetskoj ideologiji i izolacionizmu Rusije od zapadnog svijeta kakav je postojao u vrijeme blokovskoga hladnoratovskog svijeta. Putinov osobni mentalni sklop pripadnika KGB-a iz Istočne Njemačke projicira takvo prosuđivanje današnje svjetske politike kroz naočale sovjetskoga svjetonazora i bipolarnog Hladnog rata. Po svemu sudeći putinizam je prije ideologija restauracije sovjetizma, prije svega u domeni teritorijalne obnove Sovjetskog Saveza, a manje u smislu obnove sovjetske ideologije. Svakako je zainteresiran povratiti stari sjaj moći iz Staljinovih vremena, kada je Sovjetski Savez kontrolirao pola europskog kontinenta, a kako više nema marksizma-lenjinizma vakuum je popunjen ruskim državnim pravoslavljem, koje je toliko čvrsto sraslo uz Putinov režim, da ne pokazuje nikakve znakove autonomnog života. Nema nedoumice oko toga da je putinizam sa svim rečenim razriješio i ideološku i svaku drugu krizu postkomunističke Rusije nakon stresnog iskustva iz 1991. Bez takve sveobuhvatne konsolidacije na svim poljima unutarnjeg bića Rusije ne bi bio moguć ni Putinov agresivni osvajački rat.