I utočište i mjesto tjeskobe

Arthur C. Clarke spominje je u svom romanu 2001. – Odiseja u svemiru jer visi na zidu „elegantnog i bezličnog hotelskog apartmana“, zajedno s Van Goghovim Mostom u Arlesu, gdje se našao astronaut David Bowman nakon što je prošao kroz Zvjezdana vrata. U Kubrickovoj filmskoj adaptaciji je nema, ali se zato može vidjeti u stalnom postavu Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku, odakle se gotovo nikada ne posuđuje. Kupio ju je njegov prvi ravnatelj Alfred Barr, za smiješnih 1800 dolara, primijetivši je 1948. u galeriji Macbeth na Manhattanu, promaknuvši je otad u jednu od najvažnijih američkih slika. Naslikao ju je te godine 31-godišnji Andrew Wyeth, povučen čovjek, koji se zbog loša zdravlja obrazovao kod kuće, a jedini mu je učitelj bio otac, energični i samouvjereni Newell Convers Wyeth, jedan od najuspješnijih američkih ilustratora. Od njega je Andrew dobio i jedinu slikarsku pouku u životu, nadopunivši je studijem povijesti umjetnosti. Dobio je još nešto: budući da je otac bio financijski uspješan, mogao si je priuštiti i ljetnikovac u Cushingu u Maineu, gdje su provodili ljeta.

Dok je otac težio poznatim i bombastičnim motivima, Andrew Wyeth lutao je zabačenim seoskim prostranstvima, tražeći ljude i predjele koji su odgovarali njegovu regionalističkom i realističnom duhu. Usput se i zaljubio u mladu Betsy James. Na prvi sastanak s njom pošao je 12. srpnja 1939. njenoj kući, gdje ga je dočekala s tek stečenom vještinom vožnje pa ga je odvezla do imanja Olsonovih u obližnji Hathorne’s Point, bez nekog određenog cilja, tek da se nekamo provozaju. S bratom Alvarom ondje je živjela Christine, tada u dobi od 46 godina. Wyethov prijatelj Brian O’Doherty poslije ju je opisao ovako: „Prvo ste kod nje uočili glas. To je čvrst i lucidan, praktičan glas seoske žene, koji odmah izbriše mit o njoj, tu romantičnu auru o duhu zarobljenu u luđačkoj košulji nepokretnosti. Glas joj je neposredan, bez samosažaljenja, a sve što govori sporo prati svojim pronicavim smeđim očima.“

Olsonova kuća koja je bila cijeli Christinin svijet  / Izvor Pixabay

Christine Olson 22-godišnjeg Wyetha nije se dojmila pri prvom susretu, ali jest njihova kućerina koju je kapetan Samuel Hathorne II. izgradio u kasnom 18. stoljeću i u kojoj su otad njegovi potomci obitavali; s Betsy se Andrew vjenčao sljedeće godine, a na drugom katu kod Olsonovih uredio si je atelijer. Christine Olson, za koju je slikar rekao da vlada kućom kao kraljica, bolovala je, pretpostavlja se, od Charcot-Marie-Toothove bolesti, nasljedne motorne i senzorne neuropatije perifernoga živčanog sustava, zbog kojeg dolazi do progresivnog gubitka mišićnog tkiva i osjeta dodira u različitim dijelovima tijela; bolest je nasljedna, pogađa otprilike jednu od 2500 osoba, a u američkoj provinciji nije bilo nikoga tko bi je dijagnosticirao. Christine Olson nije nikad sjela u invalidska kolica nego se kretala sama, makar i puzeći; Wyeth ju je tako jednog dana 1948. promatrao kako puže poljem prema kući i odlučio je naslikati. Dugo mu je trebalo da izradi krajolik i načini skice Christinine kose, tijela i ruke, dok mu je supruga pozirala u neugodnom položaju kako bi mogao naslikati tijelo. „Radio sam na brdu mjesecima“, rekao je Wyeth, „na toj požutjeloj travi, i stalno sam razmišljao o njoj u njezinoj haljini ružičastoj poput izblijedjele ljuske jastoga, kakvu bih mogao slomljenu pronaći na plaži.“

Rezultat je dramatičan: farma, daleka i prijeteća na vrhu brda, do koje se puzeći mora doći kroz sasušeno sijeno; visoki horizont koji ostavlja sasvim malo prostora za plavo nebo; na prvi se pogled čini da je Christine bezbrižno zavaljena u travi, na taj vedri ljetni dan, no onda shvatite da su joj ruke neprirodno tanke, a tijelo zgrčeno u neprirodnom pokretu. Njezin je dom i utočište i mjesto tjeskobe, njezina su polja prostrana i prevelika, njezina nada blijedi poput haljine, ono što vidimo doista je samo ljuska bića, nasukana na tuđem svijetu. Christinin svijet, kako je slika nazvana, polako je počeo svraćati pozornost umjetničkog svijeta na slikara. Iako ju je mnogo puta nacrtao i naslikao, ta joj je slika ostala najdraža; Alvaro Olson umro je na Badnjak 1967, a Christine mjesec dana poslije; pokopani su na svom imanju na obiteljskom groblju, gdje im se 2009. pridružio i Andrew Wyeth.

Iako je i prije Christinina svijeta bilo slika ljudi s invaliditetom, ova je na velika vrata uvela novi pogled: Christine Olson nije prikazana kao netko s manjkom onoga što imaju zdravi, nego netko s viškom nečega što mu je vlastito, i što treba upoznati i cijeniti. Do danas smo prešli dug put, pa ne samo da se ranjive skupine pokazuju objektivnije i bogatije nego nekad nego i neurorazličiti umjetnici stvaraju legitimne karijere na različitim poljima, od slikarstva do plesa. Tjelesna različitost više nije nešto na što se troši novac, nego nešto što postaje i izvor zarade, pa je ovih dana Mattel objavio da prima narudžbe za Barbie s Downovim sindromom. U toj su istoj seriji i Barbie s protetskom nogom, Barbie koja koristi invalidska kolica te muške lutke koje su tanje i manje mišićave od Kena – riječju lutke koje konačno normalno izgledaju. Neobičan obrat: moda, kozmetika, operacije, filteri i društvene mreže, a Mattel s njegovim nemogućim ženskim proporcijama da i ne spominjemo, toliko su izopačili sliku ljudskog tijela da se prepoznajemo tek u tijelima koja su još nedavno bila zanemarivana i odbacivana.

 a