I danas rado previđamo rubne skupine

-

Nagrađivana njemačka književnica Anja Kampmann (Hamburg, 1983) posjetila je nedavno Zagreb kako bi predstavila hrvatsko izdanje romana Duboke se vode dižu u prijevodu Patricije Horvat i u nakladi Hene com. Romaneskni prvijenac priznate pjesnikinje ušao je u uži izbor za ugledne nagrade Alfred Döblin, nagradu Leipziškog sajma, širi izbor za nagradu Njemačke zajednice nakladnika i knjižara Deutscher Buchpreis te osvojio nagrade Mara-Cassens i nagradu Slobodne Države Saske Lessing, a zahvaljujući romanu dobila je i nagradu grada Bergen-Enkheima, u obrazloženju koje piše: „Ne radi se samo o romanu, nego o jednoj velikoj pjesmi. S jedne strane odigrava se u blještavoj sadašnjosti, a s druge u dalekoj bezvremenosti koju je teško definirati.“ Engleski prijevod romana ušao je u uži izbor za američku nagradu National Book Awards.

Protagonist romana Waclaw radi na naftnoj platformi gdje u olujnoj noći smrtno strada njegov bliski prijatelj Mátyás. Slomljeni Waclaw otiskuje se na put, a autorica ispisuje impresionistički i atmosferičan roman za književne sladokusce koji, kako je na predstavljanju istaknula prevoditeljica Patricija Horvat, ne igra na prvu loptu i ne dodvorava se čitatelju. Osim što progovara o teškim uvjetima rada na naftnim bušotinama i o preispitivanju životnih odluka usred egzistencijalne nesigurnosti, roman govori i o patrijarhatu, i to ne tematizirajući ženu kao žrtvu, već osjećajnoga muškarca koji ne pristaje uz patrijarhalno viđenje muževnosti.

Snimila Juliane Henrich

Protagonist vašeg romana Waclaw radi na naftnoj platformi. Kako ste došli u doticaj s tim udaljenim svijetom i što vas je k njemu privuklo?

Približiti se naftnim platformama bio je najteži dio pripreme, nije bilo lako istraživati. Tri-četiri godine sam komunicirala s odjelom odnosa s javnošću naftne kompanije i bezuspješno pokušavala dogovoriti posjet. Fascinirala me činjenica da je riječ o svijetu povezanu sa svakodnevicom svih nas, a istodobno posve nevidljivu. Nekoliko sam mjeseci boravila u Sjedinjenim Državama i u to se vrijeme dogodila nesreća na platformi Deepwater Horizon u Meksičkom zaljevu. Svakodnevno sam o tome slušala u vijestima, a kad sam se vratila u Europu, nije bilo ni spomena o nesreći. Inače, Waclaw je bio lik u jednoj mojoj ranijoj priči i nije me puštao. Pitala sam se tko je on, zašto se raspada, što očekuje tamo vani. Kakav je to život koji vodi? Pitala sam se o slobodi, oceanu, o tome od čega sve pojedinac odustaje ako se uputi na platformu.

Što nam nemili uvjeti na naftnoj platformi govore o našem vremenu?

Možda nam govore da ne pazimo jedni na druge. Na prvi pogled sve djeluje jako napredno, ali rado ćemo previdjeti rubne društvene skupine i još ljude prilično iskorištavamo. Govore nam da san o fleksibilnosti i slobodi može postati kapitalistička noćna mora. Radnici koje prikazujem na naftnoj platformi na različite se načine nose s tim uvjetima, nekima to uspijeva jako dobro, no ipak postoji neki bezdan. U trenutku kad se dogodi nesreća, a Waclaw je upućen na tuđu pomoć, sve mu je zanijekano kao da je odjednom postao samo broj u sustavu. Dok on promatra kako se za njega dogodila najgora nesreća, pogon ide dalje uobičajenim tempom. To je nešto kao Charles Dickens naših dana.

Waclaw je dvanaest godina radio na platformi, potom putuje svijetom, svoju domovinu je izgubio. Može li se to iskustvo promatrati kao karakteristično migrantsko iskustvo našeg vremena?

Mislim da to ovisi odakle čovjek gleda, gdje je rođen i kojeg je podrijetla. I dalje postoje velike klasne razlike. Naravno da je čovjeku poljskih korijena, odraslu u rudarskom naselju i osuđenu na život u skučenim uvjetima, privlačna ideja izvući se iz toga, zaraditi mnogo i krenuti za snovima koje s tim povezujemo. To je migracija kakvu mnogi od nas poduzimaju kako bi poboljšali život i osvojili prostore slobode. No Waclaw se u toj potrazi potpuno izgubio, a nitko na njega ne obraća pozornost. U njegovu sjećanju živi potpuno suprotan svijet: rudarska kolonija u kojoj je radio njegov otac, gdje se večeralo uvijek u isto vrijeme, a susjedi su se poznavali. U mladosti se tih uvjeta užasavao i htio je bezuvjetno pobjeći iz skučene, tjeskobne sredine, obilježene vjerskim tradicijama i teškim radom. No sada je dospio u drugu krajnost, u svijet u kojem je sve moguće, u kojem može otići kamo god poželi i sve može platiti, ali ga nitko ne poznaje. To međusobno nepoznavanje ili zamjenjivost ljudi koji ga okružuju stvara samoću koja ga posve obuzima.

Roman je vrlo poetičan i atmosferičan, što ne čudi jer ste ponajprije pjesnikinja. Kako ste pronašli jezik za ovaj roman i što je pritom bilo važno?

To je uistinu nešto na čemu sam dugo radila. Htjela sam da jezik bude poetičan, ali da istodobno može oslikati tvrdoću svijeta o kojem pišem. Nisam htjela idealiziranu formu. Čitajući o tom svijetu bušotina, uvijek nailazimo na nekakve junačke priče: o radnicima koji izlaze na obalu, mnogo piju, posjećuju bordele. Moj junak je antijunak koji ne odgovara stereotipnoj slici muškarca. Waclaw se dugo opire promišljanju o tome gdje se nalazi, što je ostavio iza sebe, što je izgubio. Ali posredovanjem njegovih opažanja, načina kako vidi krajolike, kako vidi ljude, koga zapaža, mogla sam o njemu jako mnogo ispripovijedati. On uočava rubne likove poput maskiranih anđela koji nastupaju pred turistima na Malti. To su ponekad samo male scene, ali mislim da se kroz percepciju lika može podosta saznati o njemu samu. Jezik nudi mnogo prostora, omogućuje da slobodno zaplivamo, da oživimo mnoge elemente protagonistova svijeta koje on sam možda uopće ne može izraziti.

Možete li usporediti stvaranje pjesme i romana? Što su izazovi jedne, a što druge književne vrste?

Poezija je intuitivnija, manje ukroćena u svojim vremenskim skokovima i načinom kako se povezuju motivi, a sve to na jednoj jedinoj stranici ili malo više. Švedski nobelovac Tomas Tranströmer rekao je da je pjesma poput ribe u vodi koju moramo ugrabiti. Roman nastaje mnogo duže, motivi se zgušnjavaju, ali za mene su i poezija i pripovjedna proza na neki način intuitivne, pišem prema osjećaju, slijedim likove, raspoloženja i motive, to mi je vrlo važno. Istovremeno postoji radnja koja se razvija, i likovi u nekom trenutku počnu razgovarati pa steknem osjećaj za stil pojedinog lika, što ne znači da prema svakom liku moram gajiti simpatije. U jednoj epizodi romana Waclaw daje skrojiti muško odijelo po mjeri, tjedan dana boravi u Budimpešti kod krojača i čudi se kako svi ti dijelovi polako srastaju u cjelinu. Tako je nekako i s pisanjem, dugo ste uz pojedine likove i situacije, i morate imati povjerenja da će sve to izrasti u cjelinu, makar je isprva ne nazirete.

Studirali ste na Njemačkom književnom institutu u Leipzigu. U Hrvatskoj postoje mnoge radionice kreativnog pisanja, ali ne postoji sveučilišni program za pisce. Što vam je donio taj studij?

Donio mi je jako mnogo. Bila sam vrlo mlada, počela sam studirati kao devetnaestogodišnjakinja, a s obzirom da ne dolazim iz akademskog miljea, tek sam na studiju upoznala široku panoramu književnosti, imala vremena za pisanje i iskušavanje, a bilo je tu i eksperimentalnih književnih formi. Uslijedila je književna stipendija u SAD-u. U srednjim dvadesetima shvatila sam da moram pronaći vlastiti glas, razviti vlastitu književnost, jer kad u kratku vremenu mnogo upijemo i intenzivno pišemo, prijeti nam konfuzija. Usporila sam kako bih pronašla glas, radila sam pomalo za radio, pomalo na sveučilištu, uz to sam pisala i polako se razvijala.

Živite u Leipzigu, gdje ovih dana počinje Sajam knjiga. Što taj sajam znači za grad, a što za vas kao književnicu?

Riječ je o intenzivnu susretu knjiga i njihovih stvaralaca, grad vrvi piscima i izdavačima, domaćim i stranim. U doba korone vidjelo se koliko ljudima nedostaje Sajam, iako su se inače redovito žalili jer bi nakon Sajma svi bili bolesni i iscrpljeni. Lijepo je u kratku vremenu vidjeti toliko ljudi iz branše. Prije romana objavila sam pjesničku zbirku u jako dobroj izdavačkoj kući. S tom sam zbirkom nastupila na sajmu i bilo je to vrlo vrijedno iskustvo, ali kada je izašao roman te bio nominiran za uglednu sajamsku nagradu, izazvao je neusporedivo veću medijsku pozornost. Odmah po izlasku iz tiska, u istome tjednu, roman je nominiran za nagradu. Na takav razvoj događaja ne možete se pripremiti. Mislim da bih danas u tome mnogo više uživala, no tada sam bila pregažena. Ove godine nastupila sam sa skupinom autora iz središnje Azije jer sam lani posjetila Uzbekistan i pjesme su mi objavljene u šest srednjoazijskih država. Potreslo me pitanje ženskih prava u Uzbekistanu i susjednim državama: manjak slobode, prisilni brakovi, nedostatak utočišta ako se više ne uklapaš u sustav. Upoznala sam vrlo zanimljive i obrazovane žene, ali sputane dominantnim muževima; silno se veselim što su neke od njih, autorice i prevoditeljice, uspjele doputovati u Lepzig, to veliko susretište knjiga i njihovih stvaralaca.