Hrvatska akademija Amerike – kažiput nacionalnoj integraciji i emancipaciji

Nedavno, 19. travnja, navršila se 70. obljetnica osnutka The Croatian Academy of America – Hrvatske akademije Amerike.

U svibnju 1945. s područja NDH nisu se na Zapad izvlačili samo vojska i političko vodstvo već i deseci tisuća civila, među kojima brojni intelektualci: novinari, umjetnici, znanstvenici, sveučilišni profesori. Oni koji su imali sreću ne biti ubijeni od partizana pred nekom jamom ili rovom raspršiše se po Europi, najviše Italiji, Austriji, Francuskoj, Češkoj, Španjolskoj, da bi zatim većina utočište našla u Južnoj Americi, gdje će Buenos Aires postati glavnim sijelom intelektualnog života, dok će dio izbjeglica završiti u Sjedinjenim Državama i Kanadi. U toj jezgri osnovana je 1953. Hrvatska akademija Amerike, okupivši elitu hrvatske inteligencije u Sjevernoj Americi. Iako nije bila prvi kulturni pothvat u „novom svijetu“, osobitu važnost dao joj je cilj: prodrijeti u američku znanost i kulturu i na taj način pokušati učiniti hrvatsko pitanje dijelom američkog akademskog života, a u konačnici i političkog.

Amblem
Hrvatske
akademije
Amerike

U Preambuli se ističe: „Nadahnuti ustrajnom željom hrvatskog naroda za njegovim pravim dostojanstvom pred svim ljudima, shvaćajući da niti jedan narod ne može dati odgovoran doprinos mirnom i demokratskom svijetu, a da nije slobodno samoodređen, tj. obdaren pravom izbora vlastite suverene države, prisjećajući se da je hrvatska sloboda stoljećima bila suzbijana tiranijom izvana i iznutra, svjesni da uskraćivanje slobode kod kuće zahtijeva očuvanje nacionalnog genija u inozemstvu, svjesni da je prijateljsko skrbništvo nad pravednim težnjama ljudi uvijek bilo nadahnućem američkog gostoprimstva, ovime osnivamo i konstituiramo Hrvatsku akademiju Amerike.“ Najkraće, HAA je nastala na ispravnom shvaćanju da Hrvatsku i hrvatski narod treba emancipirati u svijetu jezikom i načinom koji on razumije.

Bilo je to vrijeme kada se Jugoslavija već posve međunarodno učvrstila, upravo i uz izdašnu materijalnu pomoć SAD-a, pa se takav potez mogao činiti pucnjem u prazno. Ipak, vrijeme će pokazati da je njezin osnutak, kao i mnogih drugih emigrantskih kulturnih, znanstvenih i političkih organizacija, imao anticipacijsko značenje za buduću hrvatsku pomirbu i neovisnost, koja mora doći prije ili poslije, u što je, unatoč svakovrsnim razlikama, gotovo sva poratna hrvatska emigracija jedinstveno i nepokolebljivo vjerovala. Samim time bio je osnutak HAA izraz njihove odgovornosti i duga prema Hrvatskoj i hrvatskom narodu.

Među utemeljiteljima i vodećim ljudima najčešće se navode novinar Karlo Mirth, koji je još 1947. u Rimu bio pokrenuo bilten Croatia Press, dominikanac Hijacint Eterović, povjesničar Jere Jareb, književnik Antun Nizeteo, sociolog Clement S. Mihanovich, filozof i publicist Stanko Vujica, književnik i filolog Vinko Grubišić, pravnik Fedor Cicak. Na čelu HAA je, kako stoji na mrežnoj stranici, predsjednik John P. Kraljic, a udruga ima redovite, dopisne, počasne i prinosne članove.

Glavni njezin projekt odličan je znanstveni časopis Journal of Croatian Studies (Časopis hrvatskih studija), pokrenut 1960. (kao i Studia Croatica na španjolskome jeziku) težnjom, rekosmo, da hrvatsko pitanje dođe na stol akademskim zajednicama engleskoga jezika, ali i političkim gremijima koji vedre i oblače sudbinama naroda i svijeta.

No sada dolazi poslovično „ali“. Pošteno je priznati da sam poticaj za članak našao u tekstu Vesne Kukavica Sedamdeseta obljetnica Hrvatske akademije Amerike, objavljenu u Matici Hrvatske matice iseljenika. Krenuvši tim tragom, potražio sam na mrežnim stranicama potanje podatke o CAA i JCS-u, ali sam vrlo brzo zapeo. Nešto sam podataka našao u Leksikonu hrvatskoga iseljeništva i manjina, no sve što napisah zapravo pabirčenjem iskamčih.

Neizbježno se stoga ponovno nameće misao: nužno je centralizirati i ažurirati sve podatke u vezi s izvangraničnom Hrvatskom. Sadržajno i svrhom, zadaća evidencije, centralizacije i ažuriranja podataka preduvjet je povezivanja, samim time dinamizacije domovinsko-izvangraničnih kontakata te zajedničkih akata i projekata radi svakovrsnog jačanja Hrvatske i hrvatskog naroda u cjelini. Tko će se pak time baviti, u uređenoj je državi stvar dogovora, o čemu bi zacijelo svoje mogao reći i Savjet Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

Nedavno je na uglednom svjetskom natjecanju pasa pobijedio hrvatski. To može zvučati bizarno, ali na mapi svijeta svaki takav uspjeh znači promociju hrvatskoga imena. A Hrvatska je danas po mnogočemu svjetska tema: njezini sportaši, hrana, vina, priroda, sigurnost i mnogošto već su brend, a mogli bismo hrvatski kazati oznak. To nas itekako ohrabruje da se sada kada smo, kako se često ističe, ispunili svoje strateške vanjskopolitičke ciljeve, posvetimo, „najstrateškijem“ cilju: cjelovitoj integraciji (tautološki rečeno) i revitalizaciji nacije. Relativno malena brojnost, a velika raspršenost, može nam, kako je prije mnogo godina pisao umni naš emigrant Mirko Meheš, biti prednost, jer praktički možemo znati što je sa svakim našim čovjekom, gdje je i kako je, što daje domovini, a što domovina njemu može i treba dati. Uzajamnost zemlje i ljudi najveća je naša glavnica. Gledano u tom svjetlu, ako svoju raseljenost ne bismo ustrajno pretvarali u prednost, tada bi nam bila prokletstvo. A to ne može biti jer hrvatski duh nikada nije bio kapitulantski, nego emancipatorski. Uz suvremene tehnološke mogućnosti Hrvatskoj ništa (osim nas samih) ne stoji na putu da postane „neograničenom“. Uostalom, HAA tomu je cilju bila jedan od dobrih kažiputa.