Good bye Mr. Gojković

Prije nekoliko dana stigla je tužna vijest da je u Münchenu umro trubač, krilničar i skladatelj Duško Gojković (Jajce, BiH, 1931). I to napose zbog činjenice što sam prije kraćeg vremena telefonom razgovarao s tim umjetnikom jazz-trube i krilnog roga i skladateljem, koji je tom prilikom zvučao svježe zanimajući se između ostalog i za neke od naših starijih džezista. Rekao mi je i to da je u 92. prestao svirati. Ugasila se tako međunarodna karijera jazz-glazbenika svjetskog glasa, koji je još davno, početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, nakon nekoliko godina provedenih u big bandu Radiotelevizije Beograd, nezadovoljan stanjem u zemlji i osobnim tragedijama, ukrcao se u vlak sa skromnom prtljagom, starinskom kožnatom torbom u jednoj i izlizanim kovčegom u kojem je bila truba u drugoj ruci. Skrasio se u Münchenu – gradu u kojem će započeti njegova svjetska karijera i u kojem će nedavno i okončati svoj bogati život međunarodno poznata i priznata jazz-glazbenika, kojeg u svojim natuknicama spominje cjelokupna svjetska literatura.

Foto OhWeh Izvor Wikipedia

Stigavši u tadašnju Zapadnu Njemačku, koja će mu uskoro dati i državljanstvo, Gojković postaje ubrzo članom frankfurtskog All Star Ensemblea (1956), čime započinje njegova blistava karijera. Gojković nastavlja studij glazbene edukacije na slavnoj jazz-školi Berklee u Bostonu, gdje s poznatim njemačkim trombonistom Albertom Mangelsdorffom biva otkriven i angažiran u međunarodni big band mladih, koji je tada vodio dirigent Marshalll Brown, i s kojim je nastupio na glasovitom festivalu jazza u Newportu. Po povratku u Njemačku, Duško Gojković biva angažiran u trubačke sekcije najpoznatijih njemačkih big bandova; 1957. kod Maxa Gregera, 1958. kod Kurta Edelhagena, u kojem će provesti dvije godine. No sve je to vrijeme provodio svirajući i u malim jazz-sastavima. Potvrdivši se i kao izvrstan suradnik trubačkih sekcija u big bandovima, bio je pozvan da bude član velikih jazz-korpusa Maynarde Fergusona 1963, big banda Woodyja Hermana 1966. te jazz-orkestra koji su zajednički vodili američki bubnjar Kenny Clarke i belgijski pijanist Francy Boland. Sa zadnja je dva nastupio i na koncertima u Zagrebu.

Duško Gojković bio je poznat i kao jedan od prvih interpreta koji je posegnuo za narodnom glazbenom ostavštinom domovine. Uz ostale prisjećamo se njegove izvrsne interpretacije s krilnim rogom narodne pjesme Kad ja pođoh na Bembašu i snimanja 1979. sa sastavom Trumpets And Rhythm Unit u Sarajevu 1979, kada su nastupili i zagrebački džezisti: trubač Ladislav Fidri i kontrabasist Krešimir Remeta. Gojković je posjećivao i zagrebačke jazz-pozornice. Tako je primjerice gostovao u nekadašnjem zagrebačkom jazz-klubu B. P. Club, a još se živo sjećamo njegova nastupa u Lisinskom s međunarodnim kvartetom, nedvojbeno jednog od najboljih jazz-nastupa u toj dvorani.

Što god svirao Duško Gojković pretvarao je u savršenu jazz-interpretaciju improvizacijama i sviranjem s obiljem izvornosti i swinga, što mu je i donijelo zavidnu međunarodnu afirmaciju. Izdao je enorman broj jazz-ploča, što znači da je surađivao i s nekim od najvećih svjetskih imena jazza poput Dizzyja Gillespieja, Gerryja Mulligana, Milesa Davisa, Catherine Valente, Woodyja Hermana i nekih drugih jazz-veličina. I to naravno nije sve.

Gubitak Duška Gojkovića, svjetskoga jazz-glazbenika, s kojim nas osim prijateljstva vežu i neka druga stručna sjećanja, možemo zaključiti samo s naslovom ovog teksta – Good bye Duško.