Dvije Legende

Legenda, drama u četiri (u drugoj verziji tri) slike, prvi je tiskani (dramski) tekst Miroslava Krleže, a bavi se jednom od temeljnih priča zapadne civilizacije, evanđeljem. U središtu je dijalog Isusa i njegove Sjene, koja stalno propituje njegovu mesijansku ulogu, svrhu propovijedanja i žrtve na križu. Svi ostali likovi suputnici su tog središnjeg, borbenog, retorikom nabijena odnosa, u kojem je jasno da je autorski glas pridan Sjeni, dok je Isus prikazan kao slabašan, gotovo izgubljen sanjar.

Dvije produkcije imaju vrlo različite izvedbene naglaske – Franjo Dijak i Nikola Baće (lijevo) Snimio Mak Vejzović, Nikša i Filip Eldan (desno) / Snimio Damir Chytil

Prvi je put Legenda objavljena 1914, a poslije je Krleža intervenirao, mijenjajući, ispravljajući i dopisujući tekst. Najveća promjena u slučaju Legende objelodanjena je 1933, kada je tiskana druga, znatno izmijenjena verzija. Izmjene se nisu odnosile samo na tehničke aspekte. Dvadeset godina stariji Krleža uvelike mijenja intonaciju i značenja drame, upisujući u nju mnogo izravniju kritiku likova, a kroz njih i kritiku društva i institucija. Za verziju iz 1914, kako piše Boris Senker u Krležijani „moglo bi se reći da Krleža tada zabacuje praksu, ali ne i ideju“, dok je u verziji iz 1933. kritika „mnogo radikalnija“. Puna tipične krležijanske retorike, Legenda je dugo čekala na praizvedbu. Ona se zbila 1978. u Zenici, a prvu hrvatsku produkciju dočekala je tek 2015, u režiji Georgija Para na Krležinu Gvozdu, u sklopu Festivala Miroslav Krleža. Ta je predstava bila postavljena u vrlo simboličkom ključu i ostala je u sjećanju više kao teatrografska, a manje ikonička činjenica. S obzirom na rijetko izvođenje, neobično je i zanimljivo da su Legendu gotovo istovremeno, 13. i 14. travnja, postavila dva kazališta u dva ne tako udaljena grada. U Zagrebu, GDK Gavella svoju produkciju smješta u Tunel Grič, gdje to kazalište već drugi put (nakon Obaveznog smjera) pronalazi utočište zbog otegnute obnove zgrade. HNK u Varaždinu postavilo je pak svoju verziju dan poslije na obnovljenoj podrumskoj Sceni Zvonimir Rogoz.

Zagrebačka Legenda započinje pozivom Jude (Domagoj Janković) publici da ga slijedi te je, logično s obzirom na tunelske uvjete, organizirana procesijski. Tu su kor žena (Tara Rosandić, Antonija Stanišić Šperanda, Ana Kvrgić, Ivana Bolanča) i svirači (Ivan Grčić, Filip Šovagović, Sven Medvešek), koji izvode repetitivnu glazbu autora Nikše Marinovića, zazivajući neku vrstu karnevalske duhovnosti. Nikola Baće je melankolično oblikovan lik Isusa donio slabo naglašeno. Stoga prizorima potpuno dominira njegova Sjena, u izvedbi Franje Dijaka, koji je uspio izbjeći retoričnost, a ostati snažan i time kreirao uvjerljiv karakter. Nataša Janjić Medančić nijansirala je Marijin lik, dok je Sven Medvešek u skladu s tekstom donio Lazara. Vrlo uspjeli rad ostvario je Ivan Lušičić Liik, osobito u segmentu svjetla (autor je i scenografije), potpuno iskoristivši potencijale tunelskog ambijenta. Oslanjajući se na kombinaciju obiju verzija teksta i nekoliko pridodanih Krležinih pjesama, tunelska Legenda kao da uglavnom zadržava duh prve verzije. Predstava je organizirana kao niz pseudoevanđeoskih epizoda, društvena kritika koja izvire iz teksta nije izravno kontekstualizirana. Likovi Isusa i Sjene dvojica su protagonista u intelektualnoj debati. Kada u završnom prizoru Isus nosi križ, Sjena se nalazi na povišenom i govori svoj monolog. U kulminaciji dotad odigrane drame, koja je znala skrenuti i u komičnu karnevalesknost, zainteresiranom gledatelju ništa nije ponuđeno, ali je sve jasno.

Jasnoća je temeljna karakteristika varaždinske Legende, gledane dan poslije. Oslanjajući se na drugu, prerađenu verziju predloška iz 1933, Vesna Kosec-Torjanac, Nikša Eldan i Filip Eldan stvaraju predstavu u kojoj nema zadrške. Kritika je ovdje potpuno kondenzirana i jasno usmjerena. Filip (Isus) i Nikša (Sjena) Eldan jednako su odjeveni (kostimografkinja Žarka Krpan) i sami su na sceni. U stalnom nadmetanju, gdje Isus često završava odgurnut i ponižen od Sjene, redaju se referencije u obliku videa (Damir Chytil) na kojima se vide tenkovi, vojske i vojskovođe, a ne ostaje pošteđena ni religija, primjerice u prizoru proštenja. Glazbenu podlogu, uz autorske skladbe Vida Novaka Kralja, čine dvije tematski uklopljene pjesme slovenske skupine Laibach. Osobito su, logično s obzirom na lutkarsko obrazovanje glumaca, uspjeli prizori u kojima se razgovor židovskih starješina animira s pomoću divovskih lutaka. Glasovi se rugaju iz pozadine, a na snimci se pojavljuje Marija u bijelom (Dea Presečki), koja u konačnici završava na križu. U ovoj je predstavi također sve jasno, ali i izravno. Krivci na poziciji moći jasno su imenovani i prokazani, a Isus je razočaran i ponižen od Sjeninih udaraca, što verbalnih, što fizičkih.

 Obje su produkcije, vrlo različitih izvedbenih naglasaka, pokazale da je Krležina Legenda, u najmanju ruku, pogrešno proglašavana nepoticajnom za scenu. Naprotiv, sve je u rukama interpreta i njihove vještine.