Duboka površnost kao poveznica

U Splitu su od 21. do 28. travnja održani 33. Marulićevi dani, na kojima je ove godine prikazano ukupno dvanaest drama. Pri svršetku svake festivalske manifestacije, pa tako i ovog Festivala hrvatske drame, kazališna kritičarka mora si nužno postaviti nelagodno pitanje o smislu vlastitog angažmana u kontekstu jednoga kazališnog festivala.

Zaista, koja je uloga kazališnog kritičara ili angažiranoga gledatelja u manifestaciji festivala? Njihove su riječi lanjski snijeg čim završi ceremonija dodjele nagrada. Čak i predstave kojima će ukazati na nedostatke nemaju potrebu voditi dijalog s publikom; ako su se domogle neke nagrade, to ušutka svaku kritiku, a ako nisu, priča je već stara vijest i uvijek postoji neki novi festival na kojem se može nastaviti okušavati sreća.

Moj sin samo malo sporije hoda Sarajevskog ratnog teatra izdvojila se kao predstava koja transformira stereotipe / Snimila Jelena Janković

Smisao, svrha i namjera festivala

Veselko Tenžera još je potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća kulturne festivale izjednačio s izumrlim dinosaurima (Ples dinosaura ili dokle festivali, 1977), oštro podvlačeći stav da su upravo ovakve manifestacije odgovorne za shvaćanje kulture kao „Rezervata, Reprezentacije, Datuma, Ukrasa i Propagande“. Gdje je nestala koncepcija kulture kao „svakodnevne, demokratske, antireprezentativne, sudbinske djelatnosti“, pitao se Tenžera, a pitam se i ja dok pišem ovaj tekst, svjesna da je očito svršeno vrijeme kada su Marulićevi dani pružali priliku za iskorak iz lokalnog repertoara, koji nas svake godine sve manje iznenađuje.

Promišljanje o jedanaest predstava u službenom programu festivala (predstava U malu je uša đava prikazana je izvan konkurencije) nudi mogućnost različitih pristupa pisanju o Festivalu, ali svako sa sobom nužno nosi pitanje namjere.

Komu pišem? Autorima, publici, kritici, žirijima, selektorima, organizatorima? Komu da uputim pitanja koja me prate od prve gledane predstave u ovogodišnjoj konkurenciji: kada je kazalište postalo nepopravljivo mlako? Tko je istjerao život iz kazališta? Komu se današnje kazalište obraća?

U svakom izvlačenju zaključaka iz bazena heterogenog sadržaja nužno povlačim usporedbe. Što je to što smo, dakle, imali priliku gledati i promišljati tijekom ovogodišnjih Marulićevih dana? Nesretne, svima nam poznate, obitelji i višegeneracijske suživote (55 kvadrata; Moj sin samo malo sporije hoda), otuđenost suvremenog pojedinca, identitetska preispitivanja i ono vječno pitanje: tko sam ja? (Na dnu oceana postoje neki svjetovi; Krijesnice; Kabaret Kaspar), odnos religije i morala (Tako nam Bog pomogao; Franz)... Već nakon nekoliko na silu izvučenih poveznica, uviđam jednu od boljki ovogodišnjeg programa Festivala koju mogu opisati oksimoronom „duboka površnost“. Plošno, lijeno pristupanje temama izostalo je tek u nekolicini predstava, a najuočljivije je bilo u, paradoksalno, onima čija je namjera bila od početka jasna.

Život zanimljiviji od reprezentacije

Smatram stoga da je u ovom trenutku mudro zadržati se na jednoj predstavi, onoj u kojoj se namjera može iščitati i prije podizanja zastora i time vas natjerati da pomislite da unaprijed znate što će vas predstava pokušati „naučiti“. Predstava Moj sin samo malo sporije hoda, iako je ostala bez priznanja, ističe se kao najuspješnija izvedba ovogodišnjih Marulićevih dana. Usporedba ostatka Festivala s njom može nam pružiti uvid u slabosti koje se, lakše nego pitanja i teme koje predstave otvaraju, otkrivaju kao prave poveznice. U predstavi Sarajevskog ratnog teatra SARTR sve je sjelo na svoje mjesto dramaturški, režijski i na planu izvedbe, ali i u otvaranju i tretiranju tema koje stavlja pred publiku. Moj sin... jest priča o tome kako je biti drukčiji, o nemogućnosti komunikacije s onima koji su nam najbliži, o društveno uvjetovanim parametrima sreće i ispunjena života, o obiteljskim potresima i čvrstim temeljima. O svim onim temama koje su ljudske, vječne i prepunjene dramaturškim potencijalom da vam se čini, ako su dobro tretirane i transformirane, da svjedočite životu, a ne predstavi.

Ta predstava educira ne docirajući (slabosti predstava Semafor i Franz), ne koristi se trikovima nostalgije (Sloboština Barbie) ni prečesto površna humora da bi nelagodnu situaciju transformirala u zabavno kazališno iskustvo (Semafor, Tako nam Bog pomogao). Moj sin samo malo sporije hoda transformira priču o tjelesnom invaliditetu i obračunava se s ustaljenim stereotipima i društveno prihvaćenim postulatima sreće ukazujući nam da je sažaljenje koje iskazujemo prema drukčijima nerijetko tek puko lijeno odbijanje komunikacije. Svjetla reflektora disperzirana su u tom uprizorenju na svaki lik na sceni pa se onaj najočitiji, tjelesni invaliditet otkriva tek kao okidač za brojne, vječne teme.

A ako se prisjetimo da je riječ o tekstu nastalu sada već i davne 2011, uviđamo da je i dramski tekst, polazišna točka od koje kreće svaka dobra predstava, očito u krizi.

Krize dramskog teksta

Porazno je da dvanaest godina star tekst uspijeva biti u mnogočemu suvremeniji od komada koji su još „vrući“. Staviti pametne telefone u ruke glumaca na sceni i time prekrižiti stavku „suvremeno“ kao obavljenu, lijen je autorski postupak koji nije izostao u dijelu predstava. Ni drugim suvremenim općim mjestima poput podcasta, reality showa i plitkog korištenja referencija suvremene pop-kulture, nisu odoljele predstave Kabaret Kaspar, 55 kvadrata, Na dnu oceana postoje neki svjetovi, Tako nam Bog pomogao i Sloboština Barbie. S druge strane, čini se nemogućim uočiti sve propuštene prilike progovaranja o temama bliskim suvremenom čovjeku pa se tako dvije drame Tene Štivičić (Kabaret Kaspar, Krijesnice) otkrivaju kao propuštene prilike za priču o otuđenosti, izoliranosti i izmještenosti. Plodna voda i Tako nam Bog pomogao padaju u zamke rodnih stereotipa koje su propustile britko adresirati pa ostavljaju dojam „festivalskih predstava“, onih koje će ili tematski odgovoriti zahtjevu suvremenoga vremena ili se osloniti na karikaturu i ne odveć plodan humor, potaknuti željom da se „kupe“ ili žiri ili publika.

Vratimo se za kraj još jednom na pitanje namjere, koje izbija na površinu nakon mukotrpna izvlačenja poveznica kao nužnog nusprodukta refleksije o kazališnim festivalima. Nabrajanjem predstava s ovogodišnjeg Festivala moram se upitati pišem li o uspješnim kazališnim ostvarenjima ili tek o autorskoj namjeri da se o određenim temama progovori? Ipak, „posao kritičara nije slijediti namjere autora niti ih tretirati kao sadržaj djela“ (Nataša Govedić, Oscar Wilde izlazi iz zatvora ili vaša omiljena umjetnost zove se kritika). Izjednačavamo li namjeru s uspješnom izvedbom, zapadamo u udobnu zamku letargije, koja dugoročno rezultira ravnodušnošću pred nekim budućim predstavama i festivalima. Htjeli vi to ili ne, ako se dovoljno izložite kazalištu danas, retrospektivno ćete uvidjeti koliko ste žmirili na nedostatke, koliko ti nedostaci s godinama mutiraju i koliko vam je, naposljetku, odlazak u kazalište postao dosadan i neprivlačan. A onda i kazališni festivali prestaju biti svjedoci „neobično bogatih gibanja u kulturi“ i postaju „jedino što se u pojedinim kulturnim vukojebinama zbilo i zbiva, poslije kojih opet nastupa jednogodišnji potop“ (Tenžera).