Demon s Vučjeg brda

-

1

Otac je govorio na Vučjem brdu je oduvijek tako kako je bilo njemu tako je i nama. Sada znam da je zauvijek gotovo. Na Vučjem brdu sam odrastao i o tome ću vam pričati. Priča možda nije lijepa ali je moja i što je tu je.

Inače ne volim govoriti o Vučjem brdu. Tamo se rodio Demon i tamo me zarobio. Ali da sve to moram prešutjeti, bilo bi kao da mi je zauvijek ukrao dušu, a još više kao da mi je oteo priču. Nadam se da ćete znati pokazati milost ili barem nešto tome slično jer ovo je moj govor i te moje riječi su cijelo ovo vrijeme bile moj način da ja budem ja, a ne netko drugi. A kako zbog oca, zbog Demona, zbog majke i zbog svih ostalih dugo nisam išao u školu, u mojem shvaćanju svijeta fale neke kućice.

Ne znam kome pišem ovaj dnevnik. Možda samom sebi i onom što sam bio prije Demona.

2

Ljudi nemaju prvo sjećanje. Ni Fridge koji spava tu kraj mene u ćeliji nema prvo sjećanje. On veli nemam pojma koji je to klinac i gladi si gornju usnu ko da ima brkove, a nema ni jednu živu dlaku. Fridge je sa mnom u ćeliji koliko sam i ja s njim i ostalo mu je još deset-dvanaest godina, ali veli da neće guliti toliko jer mu je odvjetnik rekao da neće. Fridge se sjeća svačega ali nema pojma koje mu je prvo sjećanje. Ko da bi itko bio tako lud da pamti kad mu je prva misao pala na pamet, a i koga briga zašto ju ne pamtimo, a onda opet tko zna možda je bolje sve zaboraviti da nam se ne bi previše stvari vrtjelo po glavi.

Dok Fridge spava, ja pišem, jer on inače stalno nešto melje i hoće mi čitati preko ramena. Jednom sam mu pljunuo u uho. Pitao sam šefa za knjige iz knjižnice i dobio dozvolu da ih uzimam i čuvam kod sebe pa sada imam i rječnik i gramatiku za strance. Psihijatri su mi stalno govorili da pišem jer da je to terapija, a ja nisam znao pravo ni držati olovku u ruci a sad čak imam i pisaći stroj i ne moram se žuriti jer je direktor rekao da imam još taman toliko vremena.

Nisam uznemiren jer sam već osjetio nešto slično vječnosti kad sam se susreo s Demonom. Bio je to pad u ponor za koji znaš da nema dna čim si zakoračio u njega i znao sam da je dio mene već krenuo odavde i da više nije na zemlji barem ne onako kako se to misli za obične ljude. Neću reći da ja nisam običan čovjek, samo hoću reći da u krvi nosim Demona i da je to isto kao kad bogovi siđu među nas samo što ovo nije bog nego vrag. Ne znam od čega je građen, ali već sam čuo oca kako ga zove, on nije imao pojma što radi, a ja još nisam znao govoriti da mu to kažem. Sjećam se da sam jednom dok sam bio mali kada su me pustili van udahnuti prirodu vidio kukuljicu iz koje će izići leptir pa sam osjetio da sam i ja takva kukuljica ali da će iz mene izletjeti jedna prljava i odurna priča i nisam se baš previše prevario.

Dok pišem, ne jedem baš puno pa Fridge uzme i moj tanjur a ja pišem i to mi je dosta ne volim zamastiti stroj, moram ga vratiti čista, tako mi je rekao direktor.

Ne znam koliko sam spreman iznova proživjeti Vučje brdo makar sam ga napustio ili je ono napustilo mene ja sam poput truloga stabla s korijenjem duboko usađenim u močvari djetinjstva. Psihijatar mi je rekao da se moram vraćati vraćati i vraćati baš tako je ponovio tri puta da se moram vraćati u prošlost dok ne pronađem sve što u meni stvara blokade. Baš sam se dobro nasmijao. Blokade. Ja se vraćam na ono što sam ja napravio. Blokade. Ali poslije toga sam malo razmislio i pomislio da ne znam koga ću u trenutku smrti zateći s druge strane pa možda moram početi sanjati možda ne baš o pravom oprostu to bi bilo previše ali psihijatar je spominjao iskupljenje. Kako se piše iskupljenje, Fridge, a on mi odgovara odjebi. S Fridgeom ne možeš razgovarati.

Danas nisam išao van u šetnju jer ne moram svaki dan udisati svježi zrak. Kako god okreneš ništa se neće promijeniti ako ovdje umrem od samoće ionako sam već na popisu za umiranje

Glupo je reći ali za Vučje brdo ispočetka nisam ni znao da je Vučje brdo jer sam živio u kući na njemu i jer još nikad nisam bio vani. Bili smo u kući i nismo znali da smo u njoj. Kažem mi jer ću vam morati pričati o braći i sestrama a to e to mi neće biti lako neće mi biti lako pričati o njima jer ne znam gdje su oni danas i jer me peče tu duboko unutra ništa na svijetu ne peče tako jako. Rodio sam se poslije dvoje starijih i prije troje mlađih i uvijek sam govorio da nas je pet jer mi je lakše računati kad sebe izostavim iz računice i u školi sam dok sam išao u školu imao kalkulator ali nisam računao nego samo pritiskao tipke danas se konačno znam njime služiti. Više nemam u čemu računati na obitelj to je prednost samoće.

Svima će vam se to činiti čudnim ali na početku nismo imali imena. Čemu? Nismo imali potrebe dozivati jedni druge pa se nismo nikako ni zvali. Očito smo znali naći jedni druge.

Silno sam se trudio iskopati prva sjećanja i u nos mi se vraća jer nos je najvažniji od svega u nos mi se vraća jedino sjećanje na toplinu koju sam osjećao dok sam bio malen. Bilo je toplo jer se nikad nismo micali jedni od drugih bili smo cijelo vrijeme zalijepljeni jedni uz druge i šćućureni kao puhovi ili poljski miševi i još osjećam miris svakoga od braće i sestara jer sam po nosu znao tko se stišće uz mene. U mojim slikama iz djetinjstva nema ničega osim pokrivača bačena na pločice na podu u nekoj prostoriji u kojoj ležimo zbijeni jedni uz druge i u koju tu i tamo netko uđe ili se možda nešto dogodi ili nam možda netko nekad donese jesti ali sad se više ne sjećam što. Sve se uvijek vraća na tu toplinu. Tako je bilo i bilo nam je vruće ali nitko se nije žalio olakšati smo se išli u jedan kut prostorije tako je bilo na samom početku. Ne znam kada sam shvatio kako funkcioniraju vrata i ostatak kuće jer ako želim biti iskren prema samom sebi i stvarno zaroniti što dublje vidim svijet ograničen na to klupko koje činimo svi mi zajedno i mislim da nikad nisam čuo nijednu jedinu riječ nikad nikome nije pobjegla ni jedna riječ možda od straha. Ali veliki a ja sad ne mogu točno reći ali mislim da su neki od nas već bili veliki veliki su već prošli kroz vrata i išli srati i pišati negdje drugdje samo što ja nemam pojma gdje.

Nekad su sjene u prostoriji rasle i stvarale muklu buku a nekad su urlale o nečemu što je imalo veze s pišalinom ili skoro uvijek s posljedicama koje bi donosila naša utroba. Trebalo mi je vremena da počnem razlikovati te sjene i pohvatam njihove obrise i još više vremena da shvatim da su to ljudi i da su neki od njih moji roditelji.

Poslije sam u životu sretao ljude koji su od samog početka imali oca i majku koji su ih voljeli i slično čitao sam to u novinama pa sam mogao pokušati usporediti. Ali ja vam velim da se ne sjećam da sam na početku viđao ljude. I nemam pojma kako su nas hranili ti likovi koji su se pojavljivali u našem gnijezdu a valjda sam nešto tu i tamo ipak progutao jer bih inače umro ali znam da ne bih mogao prepoznati hranu ili reći što smo jeli jer je sve bila jedna zbrka.

Postoji trenutak u djetinjstvu kada svatko od nas progleda malo bolje pa su tako i moje oči malo po malo počele razlikovati bića u našem gnijezdu i prepoznavati koje tijelo kome pripada. I bio sam tada sretan što mi više nije sve mutno i u isto vrijeme sam žalio za tim svijetom neraspoznatljivoga jedinstva u kojemu sam jedino mogao osjećati da mi je toplo i da mi je hladno i da sam se opet ugrijao. Jednoga dana ugledao sam lice to je bila moja sestra i toga se dana sjećam makar to nije moje prvo sjećanje jer je to bilo prekrasno lice sa svijetlim očima i ružičastim usnicama.

Kada sam tako malo po malo upoznao braću i sestre otkrio sam da je smotuljak koji mi stišće trbuh neko biće još puno slabije od mene a da je biće koje ide po vodu moj najstariji brat.

Kada su se sjene pretvorile u moje roditelje već sam sve bolje razlikovao stvari i zvukove i krikove. Pa sam se počeo približavati vratima.

Približavanje vratima bio je instinktivni izazov koji sam osjećao u želucu pa sam posjeo Smotuljak pokraj sebe i ostavio ga tako da se malo isplače onda sam ga dragao po glavi tako se opraštajući od njega i polako krenuo dalje. Bilo je mračno i tek sam poslije shvatio da je to zato što roditelji nikad nisu otvarali kapke na prozorima i još mi je puno godina trebalo da mi do kraja u glavu sjedne ideja da postoje dan i noć.

Ne pričam po redu. Ne bi ni znao. Svijest je čudna biljka i za mene je ona bila to postupno buđenje u kojemu je soba postajala sve manja i manja. Ne znam kako bi to drukčije rekao bez obzira na sve što sam poslije pročitao. Nije bilo ni ograda ni granica ničeg. I odjednom sam u glavi malog dečka vidio strop iznad zidova. Sjena i urlici postajali su sve jasniji i jasniji sve dok na kraju nisam prepoznao čovjeka koji mi je rekao mene ćeš zvati otac. I kada sam se potpuno približio vratima, prvi prvcati put, ona su se otvorila i netko mi je rekao evo sad ćeš vidjeti mamu.

Ne mogu se praviti da je bilo drukčije ali ništa nisam razumio i mislim da sam zaurlao a ako se prisilim zatvoriti oči skoro pa mogu vidjeti tu ogromnu priprostu ženu u bjelkastoj spavaćici kose raspletene poput lijana i s osmijehom kojemu je nedostajao pokoji zub. Želio sam ponovno pronaći sestrino lice pa sam se otrgnuo a majka se izderala izvikujući neke riječi i zvukove koje nisam razumio a ja sam samo želio pobjeći natrag u gnijezdo da se nikad više ne približim vratima.

3

Danas nisam išao van u šetnju jer ne moram svaki dan udisati svježi zrak. Kako god okreneš ništa se neće promijeniti ako ovdje umrem od samoće ionako sam već na popisu za umiranje. Fridge ide van ali mora čuvati guzicu zbog onoga sranja s Eliottom koji je baš gadan kad malo popije a lijepo sam rekao Fridgeu da se ne petlja s njim. Fridge baš nije najbistriji a ne zna ni razgovorom prikratiti vrijeme ali ja znam da je on dobar u duši kad ga noću ne opsjedaju tajne ili ružne slike. Kad ga u snu progone ružne slike ujutro je drukčiji vidim mu to u očima i bojim se da mu se ne dogodi neko zlo. Nije da mi je baš jako stalo do njega ali nije ni da mi se živo jebe. Poslije takvih napadaja Fridge zna biti svadljiv pa zuji oko drugih ko muha. Eliott mu je rekao prestani kružiti oko mene jebote. Ali Fridge je nastavio cirkusirati i pričati gluposti i onda je u jednom trenutku izvalio nešto što bi za nekoga moglo biti nepristojno. Eliott se raspalio ali je pazio da ne plane jer je već bio u samici a nitko ne voli samicu čak ni kad više nemaš što mrziti. Bojim se da su ostali zatvorenici protiv njega skovali neki plan jer Fridge nikad ne pazi. Rekao sam mu da mora paziti ali Fridge nikad ništa ne doživi ozbiljno.

Ja sam loše spavao jer su me mučile moje ružne slike sanjao sam majku a to nije dobro. Prvi put kada sam je vidio reagirao sam kako sam mogao. Danima nisam htio prići vratima ali sam se ipak prisilio. Ne znam je li živjela tamo iza njih ili se dogodilo slučajno ali opet me zaskočila na pragu u istoj onoj spavaćici. Uspio sam vidjeti dnevnu svjetlost u toj nekakvoj prostoriji sličnoj hodniku i iz daljine je dopirala neka buka ali ja nisam znao što je to. Bila je ogromna i rekla mi je e sad ćeš opet drečati pizdo mala a ja sam ju gledao onako kako čovjek gleda u čudo i onda me odalamila bez ikakva upozorenja. Ostao na nogama mislim da sam primijetio da se u meni budi nešto novo nešto što uopće nije bilo ugodno ali u to vrijeme ja to nisam tako zvao. Suze su potekle same a mene je uhvatila panika od toga jer sam mislio da to ne smijem raditi u tom dijelu gnijezda. Majka je prasnula u smijeh i rekla pogledajte kako izgleda živahno ovaj mali divljak.

Okrenuo sam se prema čoporu i stisnuo Smotuljak uz svoj trbuh ali on je već jako narastao pa je bio težak i htio je otići proviriti kroz vrata ali sam ga zaustavio. Radili smo sve to bez ijedne riječi jer mislim da smo u to vrijeme znali samo mrmljati.

Bilo je toplo jer se nikad nismo micali jedni od drugih bili smo cijelo vrijeme zalijepljeni jedni uz druge i šćućureni kao puhovi ili poljski miševi i još osjećam miris svakoga od braće i sestara jer sam po nosu znao tko se stišće uz mene

Poslije toga je sigurno prošlo puno vremena jer je gnijezdo više ili manje nestalo i netko je otvorio kapke na prozorima koji se više nikad nisu zatvorili. Ja sam stalno bio u toj prostoriji ali dvoje najvećih su nestali tu i tamo bi se znali vratiti i onda bi opet nestali. Ja sam često gledao lice svoje sestre i držao ga među rukama ona nije ništa govorila a ja sam ju samo gledao.

Češće sam sretao majku izlazio sam iz prostorije i ona me nekad znala zveknuti i grohotom se smijati. Cijelo je vrijeme imala istu haljinu i derala se da bi joj otac nekad mogao donijeti i neki dar.

Često se motala oko njega i govorila moj čovjek ovo moj čovjek ono. Jedan dan bi jecala bez suza a drugi bi ga opet hvatala za međunožje govoreći ovo je moj trofej ovo je moj trofej.

Oca dugo nije bilo a kad se vratio ja sam već imao dosta godina da mogu fino razlikovati stvari pa sam tako mogao vidjeti sve crte njegova lica a pogotovo oči. Oblačio se u crno i nosio je traperice a na nogama je imao bijele čarape i natikače. Kosa mu je bila crna i sjajna i imao je brčiće baš kao i majka.

 Trebalo mi je vremena da otkrijem hodnik i blagovaonicu i kuhinju, prvi put kad sam otišao predaleko prepao sam se da ću se izgubiti i da više nikad neću vidjeti sestrino lice. Jedan dan nas je otac došao pogledati donio je mačku bila je to mala mačka ali poslije toga kuća je bila prepuna mačaka pa je na kraju svatko od nas imao malo klupko na trbuhu jer smo već svi bili preveliki da bi nosili jedni druge a mačke su čuvale toplinu među nama makar su smrdjele.

Majka se nekad znala baviti mojim sestrama pa im je češljala kosu govoreći da su princeze a onda bi im štipkala bradavice govoreći brzo će to narasti. Mene nije češljala ali jedan dan mi je rekla da smrdim ko tvor i pokazala mi mjesto na kojemu je iz neke cijevi tekla voda onda sam morao stati ispod te cijevi i nasapunati se onda sam otišao do sestre da mi veli da li lijepo mirišem a ona je rekla da da. Ne znam da li je majka često boravila u toj prostoriji ali otac je stalno govorio da ničemu ne služi i da je njemu dosta češalj u džepu pa bi onda pljunuo na njega i zalizao kosu. Mislio sam da ću poslije i ja tako.

 Oba starija brata sve su češće odlazila od kuće a kada bi se vratili otac je kukao tko će ih sad hraniti i lokao crno vino iz flaša bez etikete. Bili su stariji ali ne previše i shvatio sam da se jedan od njih zove Michael a drugi Jonas jedan dan su se svađali i Jonas je Michaelu razbio nos pa im je otac obojici opalio šamar. Poslije se više nikad nisu vratili a meni još nije jasno zašto.

Najvažnije razdoblje za sve nas kažem to a da nisam pitao braću i sestre ali slutim njihov odgovor bilo je kada smo otkrili stražnja vrata – ona koja su se otvarala prema vrtu. Sigurno zvuči nevjerojatno ali ja još osjećam grubu travu pod bosim nogama i nevidljive kamenčiće koji mi bockaju nježnu kožu. Tamo nije bilo ničega neprijateljskog i ja sam gledao gore pa dolje, sunce i nebo i boje i oblike i činilo mi se kao da i tamo postoji toplina gnijezda i da i mi potječemo iz te iskonske topline u kojoj je sve nastalo. Izišao sam jednoga proljetnoga dana otac je rekao da je proljeće i tako sam to zapamtio. Stablo je bilo puno cvjetova i tada sam se prvi put našao oči u oči s nečim tako lijepim i bojama koje su mi krale pogled. Vani sam se osjećao dobro jer sam stajao na raspršenoj toplini u veličanstvenoj i ludoj maštariji – među stablima, biljem, kamenjem. Skupljao sam ih i gurao u džepove i gužvao i mislio da je to pjesma svijeta. Svaki je taj kamen za mene bio dragulj i satima sam zurio u potrazi za najslabašnijim sjajem i onda bi našao glatki oblutak koji nijedan čovjek na ovom svijetu ne bi mogao s namjerom tako lijepo oblikovati.

Teren oko kuće nije bio velik ali se spuštao prema dolini i nisi mogao vidjeti ništa drugo osim stabala i proplanka i otac je rekao da je to Vučje brdo i ja sam to prihvatio makar nisam znao što su to vukovi.

Kad smo izlazili majka se derala da se ne približavamo stablima i govorila da bi mogli nestati jer tamo kruži neka pedofilska pederčina a ja nisam shvaćao oko čega on to kruži ali sam mislio da je sigurno strašno kad se ona tako boji. Otac je govorio da pretjeruje i jednom ju je polio vodom od glave do pete i rekao baš se prava našla koja će o tome govoriti.

Tek sam puno godina poslije shvatio o čemu se tu radi jer se jednoga dana prvi put pojavila neka odrasla osoba s kapom na glavi imao je sitne sjajne oči i izgledao je staro jer su mu ruke drhtale a otac mu je ponudio crno vino. Majka se sakrila s nama u gnijezdu i govorila evo to je ta pedofilska pederčina i ne smije vas vidjeti.

Onda je po nju došao otac rekao joj je da je došao susjed što je tu je pa su se svađali a mislim da ju je sigurno premlatio jer je još danima imala crvene tragove na licu.

S francuskog prevela
Duška Gerić Koren

Dimitri Rouchon-Borie francuski je pisac, rođen 1977. godine u Nantesu.  Kao novinar u dnevnom listu Le Telegramme, bavi se temom procesuiranja zločina, a njegov je rad urodio i knjigom kronika pravnih slučajeva Au tribunal, chroniques judiciaries (2018.). Kao romanopisac, debitirao je 2021. godine romanom-ispoviješću jednoga ubojice, pod naslovom Demon s Vučjeg brda, koji mu je iste godine priskrbio mnogobrojne ugledne nagrade, među kojima treba istaknuti nagradu Belgijske radiotelevizije i finale Goncourtove nagrade za književnost. Roman u prijevodu Duške Gerić Koren uskoro izlazi u nakladi izdavača Hena.com.