Članstvo treba jače povezati

Na izvanrednoj skupštini Društva hrvatskih književnika 20. svibnja u Zagrebu birat će se upravna tijela DHK-a. Razgovaramo s kandidatima za predsjednika DHK-a, aktualnim predsjednikom književnikom Zlatkom Krilićem i Hrvojkom Mihanović-Salopek, znanstvenom savjetnicom u trajnom zvanju pri Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU.

Snimio Duško Jaramaz / PIXSELL

Zašto je sazvana izvanredna skupština Društva hrvatskih književnika?

Razloge za sazivanje izvanredne skupštine iznijet će članovi sadašnjeg upravnog odbora DHK-a na predstojećoj skupštini. Nekoliko uglednih književnika napomenulo mi je da je više puta prekršen statut DHK-a, da se radilo na svoju ruku… ali budući da nisam članica upravnog odbora, ne mogu govoriti o tome jer nemam cjelovit uvid u činjenice. Uopće, unutarnja informiranost članova DHK-a na niskim je granama, pa većina članova često i ne zna što se događa. Kao i ostali članovi, tako ću i ja biti upoznata s argumentima u vezi s nastalim stanjem na predstojećoj izvanrednoj skupštini. Kako su u UO ozbiljni i stručni ljudi kojima je stalo do DHK-a i kako se izvanredna skupština ne pokreće na nečiji hir, vjerujem da ćemo čuti opravdane razloge za taj korak.

Zašto ste se odlučili kandidirati za predsjednicu DHK-a?

Odlučila sam se kandidirati za predsjednicu DHK-a zbog toga što mi je niz istaknutih hrvatskih književnika, u samome DHK-u, ali i izvan njega, reklo kako smatraju da bih svojim stručnim i ljudskim pristupom usmjerenim prema književnosti i književnicima, kao i organizacijskim sposobnostima, unaprijedila rad DHK-a. Kolege tvrde da me obilježava strpljivost i tolerancija, pa vjerujem da zbog toga u dosad ostvarenim projektima nikad nisam doživljavala sukobe, rekla bih da dobro funkcioniram u timskom radu. Uvijek se zalažem za pristup problemima utemeljen na jasnim protokolima i dogovorima. Uostalom, biti predsjednicom DHK-a velika je čast i to vas mora ispunjavati odgovornošću.

Opišite ukratko svoj dosadašnji rad u DHK-u i drugim ustanovama.

Bila sam mnogo puta promotorica brojnih novih knjiga u DHK-u, u Matici hrvatskoj, u knjižnicama diljem zemlje i inozemstva, stručno govorila na mnogim obljetnicama hrvatske književnosti. Kao dugogodišnja voditeljica bilateralnog projekta između Bugarske akademije i HAZU razvila sam izvrsne odnose s nizom bugarskih književnika, znanstvenika i prevoditelja. Priredila sam brojna izabrana djela hrvatskih književnika, među kojima su Drago Ivanišević, Dragutin Tadijanović, Jure Kaštelan, Nikola Milićević, Luko Paljetak, Ivan Aralica, Miroslav S. Mađer, Zlatko Tomičić, Dubravko Horvatić, Jakša Fiamengo, Višnja Stahuljak, Zdenka Marković, Vesna Parun, Nikola Pulić, Ernest Fišer, Olinko Delorko, Ivan Golub, Mato Lovrak, Grigor Vitez, Božidar Prosenjak, Josip Cvenić, Sunčana Škrinjarić, Nada Mihoković Kumrić, Sanja Pilić i dr. Tu je i moj afinitet prema književnicima iz povijesti hrvatske književnosti o kojima sam pisala: Petar Kanavelić, Jaketa Palmotić Dionorić, Juraj Mulih… Bavila sam se intenzivno i starim kajkavskim baroknim književnicima, a potom velikanima 19. i 20. stoljeća kakvi su bili S. S. Kranjčević, Milan Begović, Ante Kovačić, Fran Mažuranić, August Harambašić, Ivan Kukuljević Sakcinski, Đuro Arnold, Velimir Deželić, Ivan Trnski (kao član utemeljitelj i prvi predsjednik DHK-a). Više od 200 mojih književnokritičkih radova posvećeno je hrvatskim književnicima, većinom članovima DHK-a. U svojoj ustanovi, Hrvatskoj akademiji, postigla sam najviše znanstveno zvanje, a pored toga sam i dopisna i počasna članica Mariološke međunarodne akademije u Rimu. Uživljavanje u pjesničke i prozne svjetove naših autora nije samo moja struka, to je moja strast! Pored toga, pokazala sam korisne organizatorske osobine kao voditeljica ili sudionica u projektima HAZU, također i u filmskim produkcijama (kao scenaristica i redateljica), gdje pored znanja treba pokazati i toleranciju i mogućnost usklađivanja s drugima. Mislim da je to za početak dovoljno, ali doista računam na pomoć dragih kolegica i kolega u DHK-u.

Koji su glavni naglasci vašega programa?

Najvažnije je da se radi u skladu sa statutom, u skladu s dogovorenim programima i protokolima i da se cjelokupno članstvo jače poveže i korisnim idejama pridonosi radu Društva. Svjesna sam da dolazi velika obljetnica: 125 godina od osnutka DHK-a. Taj datum valja obilježiti na najvišoj kulturnoj, pa i državnoj razini preko resornog ministarstva i drugih srodnih tijela, od državne do lokalne razine. U planu mi je, u vezi s tim, započeti rad na novom leksikonu DHK-a kao klasičnoj referentnoj knjizi, ali onda i u elektronskom obliku. Također, DHK mora početi obilježavati obljetnice velikih književnika, ali i dati posebne tribine mladih autora. Treba pojačati suradnju sa srodnim kulturnim udrugama na osnovi recipročnosti, ali i intenzivirati veze s književnicima u inozemstvu. Svakako treba pojačati suradnju središnjice s ograncima, slušati što nam imaju poručiti te oformiti ogranke tamo gdje ih nema. Nastojala bih dobiti sredstva da se prigodom važnih jubileja naših članova snime kratke filmske reportaže koje bi tvorile trajni arhiv Društva, a ujedno poslužile i kao sredstvo promidžbe na televiziji i drugim elektroničkim medijima. Nedopustivo je da nam pojedini članovi preminu, a da nemamo njihove fotografije ni filmskog zapisa. Zatim, govori se da se DHK mora približiti mladima, da nam treba pomlađivanje članstva… To je dakako točno, ali DHK ne može nikoga vući za rukav. DHK ima svoj program koji se stalno nadopunjuje i svaki kvalitetan pisac, bio stariji ili mlađi, uistinu je dobrodošao. Sve brojne ideje koje imam iznijet ću detaljno na idućoj skupštini DHK-a.

Što smatrate najvećim izazovima s kojima se književnici u Hrvatskoj danas suočavaju i koja je u tome uloga Društva?

Svakako mislim da se književnici u statusu slobodnih umjetnika nalaze u najtežoj situaciji. Stoga se moramo boriti za poboljšanje njihovih prava, pokazati solidarnost, ako se nađu u nekoj nepredvidivoj životnoj teškoći. Danas se mnogo tiska, ali nije sve vrijedno što se tiska. Zbog toga DHK mora kvalitetno predstaviti svoje članove i njihova djela, pomoći im kvalitetnim i objektivnim recenzijama, zalagati se za njihovu medijsku vidljivost, ali i neprestano kontaktirati s gradskim i državnim ustanovama za kulturu da pruže potporu kvaliteti te da se zaslužnim preminulim članovima daju imena ulica, škola, knjižnica. Hrvatski književnici nisu neka boemska bića koja žive u svojim svjetovima, oni itekako razumiju trenutak u kojem žive i mislim da bi državna i lokalna vlast morale znati da bez dugoročna ulaganja u književni rad nema dugoročna napretka hrvatske kulture.

Kako komentirate prigovore na rad aktualnog vodstva DHK-a?

Nipošto ne želim komentirati prigovore na rad aktualnog vodstva dok na izvanrednoj sjednici DHK-a ne saslušam sve argumente. Mnogi prigovori dolaze od kolega kojima vjerujem i znam da ne bi okolo širili dezinformacije, no ja se u to ne mogu miješati, jer ne bi bilo korektno ni prema sadašnjem vodstvu ni prema ostalima. U radu Društva nisam nikada bila članica upravnog odbora, već sam radila u povjerenstvima za pojedine književne nagrade i u stručnim tribinama, vođenje udruge nije me zanimalo. Sada se situacija promijenila i spremna sam za nove izazove.

Zašto ste vi bolji izbor od protukandidata?

Neprilično je isticati svoje kvalitete, a obescjenjivati tuđe. To nije moj stil. No mislim da me u pozitivnom smislu obilježava staloženost i dugotrajno marljivo proučavanje književnosti. Svaki književnik, pa i sadašnji predsjednik DHK-a, mora misliti na vlastitu stvaralačku karijeru, ali moja karijera je 95 posto usmjerena na proučavanje drugih književnika, da ih što vjerodostojnije, potpunije i stručnije prezentiram. Predsjednik mora biti što više usmjeren na svekoliku dobrobit članova Društva. Pored književnosti završila sam i studij orgulja, svirala sam u mlađim danima solistički, ali i pratila brojne operne soliste. Upravo iz te pratnje solista naučila sam kako je važno ponekad zatomiti vlastitu taštinu i prilagoditi se umjetničkoj viziji solista da biste zajednički postigli optimalni umjetnički sklad. Čovjek je u životu onoliko jak koliko uspijeva biti otvoren prema vrijednostima drugog čovjeka, u našem slučaju književnika, i to je pravi put da razvijete odnos međusobnog uvažavanja i razumijevanja.

Jesu li po vama postojeća organizacijska struktura i statut DHK-a zadovoljavajući ili ih je potrebno mijenjati?

Desetljećima DHK je dobro funkcionirao sa svojim statutom i ustrojem, pa ne vidim razloga da tako ne bude i ubuduće. Dakako, uvijek ima mjesta za poboljšanja. Svaka je korisna i pametna inicijativa dobrodošla, ako se članstvo s njom složi. Svatko bi trebao znati, prema postojećim pravilima, gdje je i koliko je važno njegovo mjesto i što je prema statutu dopušteno, a što nije.

Kako gledate na budućnost DHK-a?

Na budućnost Društva gledam s optimizmom. Mnoštvo je vrijednih i kreativnih članova i mislim da će oni i nadalje nositi temelje razvoja hrvatske književnosti u cjelini. Na vodstvo DHK-a gledam kao na svojevrsni kultivirani servis koji je tu da pomogne književnicima u predstavljanju i valorizaciji njihovih djela, ali i da im pruži ruku solidarnosti u slučaju nepravde, obrane statusa i digniteta struke, ili neke nenadane bolesti. Mišljenja će se razlikovati, ali jedno je najvažnije: sačuvati dostojanstvo hrvatske književnosti, jer mi nismo samo njezini protagonisti, mi smo i njezine vjerne sluge, što nam svima treba služiti na čast. Hrvatska je književnost bogata izvrsnim piscima i djelima, sjajnim razdobljima i uvijek otvorenim mogućnostima. Trudit ću se da kao predsjednica Društva otvorim neke od tih dobrih mogućnosti.