Alegorija paranoje svijeta

Godine 1997, dok je u Tokiju postavljao operu Chūshingura, „najjapanskiju od svih japanskih priča“, njemačkom je umjetniku Werneru Herzogu ukazana najviša čast – njegov mu je domaćin uzbuđeno nagovijestio kako ga car namjerava pozvati u privatnu audijenciju. Unatoč pripremljenoj odstupnici, jer primanje će se odigrati ostane li za nj vremena uoči premijere, redatelj se na ponudi gotovo instinktivno zahvalio, retorički se zapitavši o čemu bi on, izuzme li se prigodna razmjena floskula i formalnosti, razgovarao s japanskim carem. Da razbije nelagodu nastale tišine, nekoga je od prisutnih zanimalo a koga bi onda Herzog volio upoznati. Onodu, odgovorio je kao iz topa.

Hiroo Onoda imenom možda i jest razmjerno nepoznat, no njegova je priča nadrasla lokalne, regionalne pa čak i geografske ili kulturološke granice kontinenta i postala jednim od suvremenih svjetskih mitova. Njegova se zemlja predala još 1945, ali Onoda je, kao vjeran pas čuvar ognjišta na kojem više nikoga nema, oružje položio tek 29 godina poslije. „Što god se dogodilo, doći ćemo po tebe.“ Tako su mu rekli. Ma što se dogodilo, čekao ih je.

S njemačkoga preveo Milan Soklić

Je li nepokolebljiva upornost ono što Onodu na umjetnikovoj listi prioriteta postavlja ispred cara? Ili odnos čovjeka i prirode, napose prašume, što se u središtu Herzogova redateljskog interesa nalazi od prvog filma, a oko njega se fabuliraju i dva najpoznatija, Awuirra, gnjev Božji i Fitzcarraldo? Herzog nedvojbeno i u japanskom vojniku nalazi fragmente osebujnog, ambicioznog pojedinca opsjednuta neostvarivim težnjama kakvi čine najveći dio njegovih filmskih protagonista, no postavlja se pitanje zašto prekaljeni filmaš, ponajprije redatelj, ali i scenarist i glumac, nakon gotovo šest desetljeća duge uronjenosti u svijet na celuloidnoj vrpci i sedamdesetak filmskih ostvarenja, tu priču prenosi u drugi medij? Nije opsegom neveliko djelo naslovljeno Snoviđenje svijeta Herzogovo prvo prozno ostvarenje, ali premijerno je autorovo predstavljanje u formi koju bismo barem rubno mogli povezati s romanom. Kako bi posložio i prikazao Onodinu priču, koristi se dokumentarnim okvirima, dok njegova unutarnja stanja naznačuje dijalozima i introspekcijskim tehnikama, što navodi na zaključak da Herzog, prelaskom u novi medij, osim ispitivanja granica zone vlastitog umjetničkog komfora, pokušava uloviti ono „neuhvatljivo“ što pri svojem prvom susretu s Hiroom Onodom spominje.

A to bi se moglo sažeti u nekoliko ogranaka; odnos čovjeka i prirode, poimanje čovjekove prirode te odnos čovjeka prema dužnosti i vremenu. Doista, u povijesti književnosti pustolovni roman nije nepoznanica, kao što to nije ni naturalistički ili egzistencijalni roman. Dok suvremeni autori za kulisu lirske meditacije o svijetu i smislu vlastita postojanja biraju planinu, Onoda je, ne svojom željom, smješten u džunglu filipinskog otoka Lubang. Po surovosti slična, dva se prirodna okoliša razlikuju (i) po mjestu u kolektivnom imaginariju – dok je planina prostor slobode, džungla je mjesto sapinjanja i sputanosti. Za glavnog junaka i trojicu njegovih slučajnih ratnih drugova, ona je i prostor sigurnosti – malo će ih tko slijediti u njezine gustiše, pogotovo padnu li prve kiše. Time, ona je i prostor slobode, najveći saveznik, ali i utopija. U prašumi, na više to mjesta ističe autor, vrijeme stoji ili se zgušnjava, ne protječe normalno i tako stvara prostorno-vremensku iluziju kojom se posve lako (samo)zavarati. Džungla, naravno, nije hraniteljica, ali, ponovno, može biti skrovište u vanjskom svijetu stečenih dobara.

U smislu ovog djela, džungla je i depo ideja, iluzija. Onodina bi, optikom vanjskog svijeta promatrana, bizarna zamisao o neprekinutom tridesetogodišnjem ratu bila neodrživa izvan njezinih gustih granica, a njegovo bi se malo vojno carstvo raspalo mnogo ranije. Stoga je naslov Snoviđenje svijeta, prijevod Milana Soklića, zapravo pažljivo odabrano nijansiranje kojim nakladnik, Fraktura, već na omotu intonira roman. „Snoviđenje“ iz naslova vrlo je lako, izborom drugog sinonima, moglo postati „utvarom“ što bi možda i bilo bliže naslovu izvornika Das Dämmern der Welt ili engleskom prijevodu Twilight World.

Jer svijetom Hirooa Onode doista vladaju opsjene. I on je sam gotovo utvara, refleksija svijeta kakva više nema. No i dobro da je tako jer Onoda ne zastupa nikakve humanističke ideale, čak ni patriotizam u nekoj izraženijoj mjeri. On je vojnik, izdanak japanskoga vojnog imperijalizma, poslušnik koji dužnost postavlja ispred svega. U tom je smislu Snoviđenje svijeta, ili priča Hirooa Onode, ma kako se zvala, a ne opera s početka ovog teksta, najjapanskija od svih japanskih priča. Može se, nedvojbeno, promatrati kao nasljednik priče o sljedbenicima koji osvećuju svojeg feudalca, a onda počine ritualno samoubojstvo, no sudar tradicije i modernosti sabijen u jednu pripovjedačku figuru čini je aktualnijom, suvremenijom, na jednoj razini i strašnijom.

Jer nije to priča o nemoćnom pojedincu i okrutnosti prirode ili (ne)mogućnosti preživljavanja u neljudskim uvjetima. Snoviđenje svijeta reflektira o ljudskoj naravi, o praznini unutar obvezom oblikovane ljušture. Vjerojatno je to, a ne nedostatak karakterizacijskog umijeća, razlog što Herzog protagonista ostavlja očišćena od dubljih ili popratnih osobina. On je čovjek dužnosti, no ujedno je vrlo zanimljiv komentator svijeta. Naime, tako udaljen, boljeg je uvida od aktera s druge strane, utjelovljenih u mladiću koji ga 1974. pronalazi pa, čuvši koji se sve ratovi na azijskom tlu vode, postavlja lucidno pitanje je li rat doista završio ili je samo promijenio ime. I završava li ikad, s obzirom na količinu naoružanja u mirnom razdoblju. Uz takav mir, komu treba rat, pita se Onoda i kroz te komadiće pripovjedne slagalice Herzog vrlo dobro poentira kao alegoričar svijeta. Gotovo jednako uspješno kao kad u Onodu, nesklona vjerovati da su informacije koje do njega dopiru stvarne, upisuje svu paranoju (pa i) suvremenog svijeta teoretičara zavjera. Naposljetku, Snoviđenje svijeta u sebi, iako to nije glavni cilj, nosi i snažnu antiratnu poruku, ukazuje na njegove dalekosežne posljedice i pokazuje da su, čak i u ovakvoj igrariji od rata, žrtve nepovratno stvarne.