ULOMCI IZ KNJIGE

Što prvo Papa radi nakon buđenja? (Bartosz, Krakov, Poljska)

Razbuđuje se jer je prvih pola sata poput pravoga zombija! Nakon toga se moli. Nekih dana slavi misu. Drugih je dana misa malo kasnije. Obično misa počinje u 4.45, ali ponekad se održava i u bazilici svetoga Petra, pa onda započinje kasnije.

Koja vam je omiljena knjiga ili pjesma? (Wivine, Bruxelles, Belgija)

Omiljena pjesma... Znate, ja imam i melankoličnu stranu. Jako si volim ponavljati jednu francusku pjesmu koja odlično opisuje moje srce kada sam melankoličan. To je Verlaineova pjesma: „Ječaja puna / Jesenskih struna / Svirka duga / Ide do srca /1 ono grca / S gluhih tuga.”

A omiljena knjiga? Ne znam, volim puno knjiga... Volim klasike. Od njih mi je sigurno najdraža Eneida. Ali čitao sam i mnogo modernih autora. Ali najviše su me oblikovali klasici. Jako volim još jednoga francuskog pjesnika, Baudelairea, i njegove Cvjetove zla. Ali ima ih još stvarno puno.

Koliko zarađujete? Kolika vam je plaća? (Chandni, Calcutta, Indija)

Ne zarađujem ništa. Apsolutno ništa! Hrane me, a ako mi zatreba nešto drugo, zamolim. A oni svaki put pristanu. Jer s papom se ne svađa! Ako mi trebaju cipele, kažem da mi trebaju cipele. To je lijepo jer, kada si tako „pokriven” kao u mome slučaju, možeš si dopustiti imati prazne džepove. S druge strane, onaj tko nije pokriven, mora imati nešto u džepovima jer je to uvjet njegova dostojanstva.

Moje je siromaštvo fiktivno jer mi ništa ne manjka. Ali ipak je pomalo apsurdno morati za sve moliti. Iako to nije isto kao prositi, svejedno znači da moram reći: „Treba mi taj lijek ili to i to.” Takav me položaj čini manje samostalnim.

Što najviše cijenite na ljudima? (Jessica, Salvador de Bahia, Brazil)

Jednostavnost i transparentnost. Kada se predstavljaju onakvima kakvi uistinu jesu i kada su jednostavni. Takav bih i ja volio biti, no nekada moram previše paziti na diplomaciju, pa ne mogu biti jednostavan. Jednostavnost me osvaja i volim vidjeti kada su ljudi jednostavni i transparentni.

Što radite u trenucima u kojima niste sigurni što učiniti? (lan, Manila, Filipini)

Obično smo svi u takvim trenucima u napasti da se samo što prije izvučemo iz situacije. No ja se najčešće iskontroliram i zaustavim ili barem pokušam. Katkada mi se uistinu dogodi da se nađem u neizvjesnoj situaciji iz koje se samo želim izvući. Takvi slučajevi obično loše završe. Zato se radije nastojim zaustaviti i uzeti si vremena kako bih mogao o svemu razmisliti, savjetovati se s drugima, pomoliti se, pričekati nekoliko dana i potom vidjeti što ću... Naprimjer, pročitati neki dokument i tek idućega dana o njemu razmisliti. Polagano. Poput kokoši kada nese jaja pa ih svakoga dana preokreće dok na njima sjedi.

Kada smo oko nečega nesigurni i moramo donijeti odluku, treba u mislima preokretati sve opcije dok se naposljetku ne odlučimo.

Koje su vaše mane? (Marie, Angers, Francuska)

Imam stvarno kratak fitilj. Kako da se izrazim? Nestrpljiv sam... Nekada prebrzo odgovaram. Ponekad sam se smatrao boljim od drugih. Ponekad nisam imao strpljenja pričekati. Sve te mane proizlaze iz osjećaja samodostatnosti. Njihov je korijen, dakle, prilično ozbiljan, riječ je o ružnoj osobini nad kojom moram neprestano bdjeti.

Kako se protiv toga borite? (Pierre, Francuska)

Malo samokontrole, malo askeze, molitve. I unutarnje propitivanje, jer u tom osjećaju samodostatnosti donosim odluke na brzinu umjesto da se konzultiram s drugima, pitam za savjet...

Je li vam itko ikada rekao nešto što vas je posebno ganulo i obilježilo vam život? (Emma, Veliki zaljev, otok Mauricijus)

Da, mnogo mi je toga obilježilo život. Različite stvari u različitim periodima. Posebice priče o ljudskosti i velikodušnosti... Jedna je od njih prizor žena u redu pred zatvorom koje su došle posjetiti muževe i sinove. Taj me je prizor svaki put jako ganuo. Vozio bih se busom pored zatvora kada bi ondje stajale. Vidio sam njihovu vjernost. Uspjele su prevladati vlastiti sram. Stajale su ondje na vratima, a svi koji su prolazili znali su da su im muževi i sinovi kriminalci. No to im nije smetalo. Bio je to pravi prizor vjernosti. To me je ganulo duboko u nutrini i jako mi je pomoglo. Uistinu mnogo.

A što mislite o osobama koje tvrde da vjeruju u Boga, ali ne i u Crkvu? (Loic)

To je vjerovanje vrlo rašireno, a krivicu za to, nažalost, snose i neki svećenici i biskupi. Ponekad i sam papa loše svjedoči svoju vjeru i na taj način ljude udaljava od Crkve. U takvim se slučajevima zbog izostanka suosjećanja gubi odnos bliskosti. Svi smo grešnici, a manjak bliskosti, suosjećanja i blagosti je grijeh.

Ispričat ću vam što se prije nekoliko mjeseci dogodilo jednomu svećeniku koji je vodio sprovod jedne žene. Pokojničin sin bio je bogat i uspješan poduzetnik. Nakon sprovoda prišao je svećeniku i pitao ga: „Koliko sam dužan?” Svećenik nije ništa odgovorio. Muškarac je ponovio pitanje, ali svećenik mu i dalje nije odgovarao. Potom je poduzetnik otvorio novčanik, izvadio jednu veliku novčanicu i dobacio: „Aha, shvaćam, želite da prvo kažem: ‘Držite, ovo je za siromahe.’” Svećenik je napokon prekinuo šutnju i rekao: „Hvala vam, uistinu, ali biste li mi učinili uslugu? Danas sam vrlo zaposlen. Potražite sami nekoga kome je potrebno pa mu vi dajte novac.” Poduzetnik je bio potpuno iznenađen: „Nevjerojatno! Morat ću vas ponovno posjetiti.”

Taj je muškarac možda imao loša iskustva sa svećenicima koja su dodatno pojačana utjecajem ateističke ideologije. Ovakvo ga je svjedočanstvo vjere stoga zapanjilo. Svjedočenje je ključ za kršćane. Bez svjedočenja nema ni ljubavi prema Bogu. I vi ste sami ovdje donijeli svjedočanstvo. Svjedočite o tome da nekolicina „čudaka” može papu ispitivati o tome što misli i provjeriti kako razgovara sa siromasima. Želim vam zahvaliti jer ste, ako smijem tako reći, i vi meni posvjedočili. Uporni ste! To je dobro.

Papa Franjo u Domu svete Marte tijekom razgovora sa siromašnima

Kako izgleda budućnost Crkve? (Michael, Lyon, Francuska)

Crkva mora živjeti u sadašnjosti oslanjajući se na prošlost i na tradiciju. Živjeti u sadašnjosti znači rasti, nadograđivati kršćansku tradiciju.

Neki pojedinci tradiciju shvaćaju kao muzej. No tradicija nije sredstvo za konzerviranje staroga, već jamstvo budućnosti. Bez tradicije Crkva nema budućnost jer životni sokovi dolaze iz korijenja. Netko je napisao: „Tradicija je živuća vjera mrtvih, a tradicionalizam mrtva vjera živih.”

Crkvene se istine tijekom povijesti ne mijenjaju, već dozrijevaju. Naprimjer, danas možemo reći da je smrtna kazna nemoralna, a prije samo dva stoljeća bilo je normalno ljudima odrubljivati glave, zar ne? Pritom se čak govorilo da se to čini na Božju slavu! Danas možemo reći da je posjedovanje atomskoga oružja nemoralno, a još se prije pedesetak godina to nije govorilo jer nismo tu problematiku u potpunosti shvaćali. Dakle, kao što vidite, neprestano rastemo.

Jedan redovnik s juga Francuske u 5. je stoljeću napisao da crkvena tradicija „dozrijeva s godinama i učvršćuje se s vremenom, a njezin se smisao postupno obogaćuje”.

Ipak, ona se uvijek temelji na istoj istini. Naš je zadatak da se krećemo putom kojim nas ona usmjerava. Budućnost Crkve bit će rast njezine tradicije.

Ima li u takvoj budućnosti Crkve mjesta za laike? (Loïc)

Ima.

Kako vidite Crkvu za dvadeset ili pedeset godina? (Pierre)

Ne znam, a ni nije moj zadatak da je pokušam zamisliti. Vidim je sličnom i drukčijom. Sličnu u onome temeljnom, ali i različitu jer će se, kao što sam rekao, tradicija nastaviti razvijati u skladu s novim modalitetima. No u ključnim će dijelovima Crkva ostati ista. Grijeh tradicionalizma svodi se na želju sprečavanja njezina rasta. Grijeh progresivizma svodi se pak na želju za rastom bez tradicije, bez korijenja.

Vi ste ovozemaljski nasljednik apostola Petra. Osjećate li svakodnevno Kristovu prisutnost? Kako o tome govorite drugima? (Artin, Teheran, Iran)

Isus je vrlo često „velika odsutnost”. Ne osjećam ga. No u najtežim situacijama, on je ovdje. Tada osjećam neku vrstu nutarnje sigurnosti, imam osjećaj da ne može ne biti tu. Naprimjer, u trenucima grijeha s kojima sam se susreo tijekom svojega svećeničkog života. Pitao sam se: „Kako će mi Gospodin oprostiti?” Njegova je ruka uvijek bila prisutna. U tim sam trenucima naučio da se oprost nikada nikome ne smije uskratiti.

Ovdje se malo odmičem od teme, ali želim reći da se uvijek bojimo suočavanja s grijehom. Svi govorimo: „Ja sam grešnik”, ali kada osjećamo da smo počinili velik grijeh i da smo stoga uistinu grešni, pojavljuje se sram. Upravo u takvim trenucima treba imati povjerenja u Isusovo milosrđe i prepustiti se Gospodinu da nas podigne. Takav mi je stav u trenucima grijeha mnogo pomogao.

Sveti Oče, kako definirate siromaštvo? Tko su za vas siromasi? (Dolh/, Aintoura, Libanon)

Siromasi su svi ljudi koji žive na marginama društva koje smo stvorili. Svi oni koji su na marginama ljubavi i afektivnosti, oni koji se osjećaju isključenima iz afektivne zajednice. Oni koje su njihove obitelji smjestile u domove jer su im bili na smetnju, jer su bili stari ili bez prihoda. Ukratko, svaka osoba koja je na ovaj ili onaj način afektivno isključena iz društva. Ne kažem „efektivno”, u materijalnome smislu, već „afektivno”, u osjećajnome smislu.

Kako definiram siromaštvo? Definicije su suviše apstraktne. Za osobu koju smatram siromašnom znat ću da je siromašna kada je vidim. No ipak možemo siromaštvo definirati kao općeniti manjak — manjak dobara, manjak ljubavi, manjak uključenosti, manjak poštovanja... Nisu li, naposljetku, siromasi zapravo žrtveni jarci?

No ne mislite li da su upravo oni koji imaju najviše ujedno i najsiromašniji? (Ricardo, Španjolska)

Dakako, jer je onaj koji ima najviše ujedno i najviše vezan uz ono što ima. Ipak, među ljudima koji imaju mnogo novca postoje i pojedinci koji se svojim bogatstvom koriste za pomoć drugima. Možda ih nema mnogo, ali ipak postoje. Ima i onih koji su siromasi u načinu na koji se odnose prema novcu, ne rasipaju ga. Moglo bi se reći da su oni svojevrsni upravitelji dobrotvornih banaka. Ipak, očito je da oni koji raspolažu s mnogo novca i troše ga samo na sebe nisu siromasi. Za takve muškarce i žene možemo reći da su siromašni u jednome drugom smislu.

Prije nekoliko godina u Buenos Airesu živio je jedan predsjednik velikoga udruženja moćnih bankarskih i industrijskih institucija. Taj je muškarac plivao u novcu. Saznavši da boluje od raka i da mu se bliži kraj, počeo se pripremati za vlastitu smrt. Kada su mu nakon tjedan dana isplaćene velike dividende kojima se njegovo golemo bogatstvo još povećalo, odlučio je kupiti vilu u Švicarskoj, samo kako bi je posjedovao. Uistinu je žalosno tako završiti život.

Evo još jedne anegdote. Imao sam jednoga rođaka koji je bio škrtac, pravi škrtac! Moguće je biti bogataš čak i bez velikoga bogatstva. Takvi su ljudi previše sitničavi u raspolaganju novcem i sve čuvaju za sebe. (Papa gestom opisuje takve ljude.) Taj je moj rođak bio toliko škrt da je njegova vlastita majka imala pravo na samo jedan jogurt ujutro i jedan navečer. Bio je oženjen, ali žena i on živjeli su zajedno s njegovom majkom. Za nju se brinula jedna druga žena koja je pak, zamislite, imala pravo na pola jogurta ujutro i pola navečer! Bio sam s njime u kontaktu jer mi je bio rođak. No kada je umro, nisam otišao na bdjenje. Nisam mogao. Idućega sam dana nazvao jednu sestričnu i pitao je: „Jesi li ti bila na bdjenju?” Rekla je da jest, a onda je nadodala (citiram): ,,U zadnji su se tren pojavile poteškoće. Nisu mogli zatvoriti lijes.” „Da? Zašto?” upitao sam. „Jer je htio sve ponijeti sa sobom!” Kakva ironija, zar ne?! Mrtvački pokrov nema džepove... I nikada nisam vidio da za pogrebnom povorkom ide kamion za selidbe.

Ukratko, postoje bogataši koji su istinski siromašni. S druge strane, postoje i oni koji znaju da im bogatstvo ne pripada te djeluju kao Božji bankari, kako ih ja volim zvati. Bog samo dopušta da bogatstvo kroz njih prolazi. Mogli bismo se također pitati što uopće znači novac po sebi. Jedan od prvih crkvenih otaca rekao je da je novac „đavolji izmet”. No, oprostite, skrenuo sam s teme...

Zašto su velike avenije koje vode u glavni grad osvijetljene tijekom cijele noći iako nema prometa, a naša djeca navečer nemaju dovoljno svjetla čak ni da napišu zadaće? Mnoge osobe u velikome siromaštvu i teškim problemima rekle su nam koliko su ljute zbog nepravedne raspodjele bogatstva. Što im možete odgovoriti? (Camille, Mae Sot, Tajland)

Da su potpuno u pravu! Da je nepravedna raspodjela bogatstva veliki društveni grijeh svijeta. Prije nekoliko dana održao sam u Međunarodnoj organizaciji rada četrdesetominutno predavanje koje se emitiralo na televiziji. Tada sam o bogatima rekao: „Pravo na privatno vlasništvo sekundarno je pravo koje proizlazi iz prava na opću raspodjelu dobara.” Mnogi su se sablaznili: „Kako može reći tako nešto?”

Moj je odgovor jasan, sasvim jasan. To su rekli Pavao VI., Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., a sada kažem i ja. Ta je ideja sastavni dio društvenoga nauka Crkve. Društvena nepravda manifestira se kada bogatstvo dosegne razmjere u kojima ga više ne prati univerzalna raspodjela dobara. U takvim slučajevima privatno vlasništvo dolazi na prvo mjesto. No, ponavljam, ono nije primarno pravo, već pravo izvedeno iz prava na opću raspodjelu dobara. Rekao bih da te dvije stavke moraju biti u skladu. Bez toga sklada sve gubi vrijednost. To je ključna točka.

Danas velike narodne mase — pojam je jasan iako se njime ne volim koristiti — ostaju na marginama bogatstva. Nemaju pristup vodi ni rasvjeti. U ovim pandemijskim vremenima ljudima se govori: „Perite se vodom i sapunom!” Kako će se prati ti ljudi koji nemaju ni vode ni sapuna? Ovo je moje osobno mišljenje, ali socijalno rješenje danas može krenuti samo iz narodnih pokreta, odnosno ako se marginalizirane narodne mase organiziraju i počnu zahtijevati nešto novo, uvoditi nove oblike rada.

No u pravu si — stvarnost je uistinu takva! Stvarnost siromaštva i nepravde koja vapi u nebo. Ta je stvarnost grijeh, uistinu težak grijeh.

Nisam kršten jer živim u Iranu, a ovdje je to nemoguće. Smatrate li me svejedno kršćaninom? Redovito se molim, čitam Bibliju gotovo svaki dan, molim krunicu, ali ne mogu ići u crkvu i nedjeljom prisustvovati na misi. Kako bih mogao produbiti svoju vjeru? (Sourosh, Teheran, Iran)

Budući da živiš u zemlji čija je politička i vjerska situacija toliko specifična, savršeno te razumijem. Kažeš mi da nisi kršten, ali želiš biti kršćanin. Ja ti odgovaram: „Dakle, kršten si!” Jer osim krštenja vodom postoji i krštenje krvlju i krštenje željom. Osoba koja nije krštena, a umre mučeničkom smrću, umire kao kršćanin. Sto se tiče krštenja željom, formulirat ću ga ovako: ako želiš biti kršćanin, već si kršćanin. Iako nisi primio sakrament, ti si kršćanin. Mnoge se osobe žele krstiti, no ne mogu... U nekim se zemljama preobraćenje na kršćanstvo kažnjava smrću.

Obraća li vam se Bog? I ako da, što vam govori? (Patrice-Laurent, Port-aux-Princes, Haiti)

Bog govori. Kojim jezikom? Ne znam... Francuskim, španjolskim, talijanskim?

Gospodin dopire do srca i govori srcu. To je moje iskustvo. Kada se ja obraćam Bogu i molim ga da me prosvijetli u vezi nekoga problema, nastupi tišina, a nakon nje mi najedanput sine ideja. Bog govori običnim jezikom. Nikada mi se nije ukazao. Nisam doživio takvo iskustvo, no doživio sam da mi — kada ga nešto upitam — prije ili poslije pokaže put. Bog mi uvijek odgovara na svoj način.

Sveti Oče, imam još jedno pitanje: možete li razlikovati psihički bolesnu osobu od začarane osobe koju su opsjeli demoni? (Christian)

Bit ću iskren — ne znam. No postoje svećenici koji se bave egzorcizmom, oni dobro znaju. Egzorcist nadbiskupije u Buenos Airesu koji je istodobno bio i moj ispovjednik bio je svet čovjek hrvatskoga podrijetla. Već je bio star kada sam ga upoznao. On mi je rekao da je od svih slučajeva s kojima se na poziv biskupa suočio samo dvaput vidio pravo opsjednuće vragom. U ostalim je slučajevima možda na djelu bio Sotonin utjecaj, no bila je riječ o psihičkim problemima ili opsesijama, ne o stvarnim opsjednućima.

Papa Franjo, kada biste mogli promijeniti samo jednu stvar na svijetu, koja bi to bila? (Javiera, četvrt Pincoya, Huechuraba, Čile)

Pala mi je na pamet smiješna ideja da vam odgovorim samo riječju „majka” ili „mama”. Da svatko na svijetu ima mamu! Da svi iskuse kako je to imati mamu. Boli me kada vidim svu tu djecu i mlade, te gauchitos, kako ih zovemo u mojoj zemlji, koji nemaju mamu. Jako me boli što postoji siročad. Isto mogu reći i za djecu koja nemaju oca, ali ovdje govorim o majkama jer mi se čini da one predstavljaju veći simbol.