„Tu smo mi!“ – o Hrvatima u Slovačkoj s lijepim povodom

Nedavno mi prispje u ruke Riečnik novosielskoga horvatskoga guovora – Slovnik devínsko-novoveského chorvátskeho dialektu, objavljen 2021. u izdanju Hrvatskoga kulturnoga saveza u Slovačkoj – Chorvátsky kultúrni zväz na Slovensku (Bratislava – Devinska Nova Ves), koji su sastavili i priredili Jozefina Daničová, Jozef Klačka i Viliam Pokorný, koji je prethodno već u časopisu Hrvata u Slovačkoj Hrvatskoj rosi 2004. objavio „mali usporedni rječnik hrvatskih govora u Slovačkoj“ Kako govorimo.

„U 16. stoljeću, prije više od 480 godina, naši su preci napustili svoju domovinu… (…) Danas, u 21. stoljeću, tu smo mi, potomci hrvatskih doseljenika.“ „Tu smo mi!“ Tim snažnim riječima prisutnosti i identiteta čuvanim pet stotina godina, često daleko od očiju prve domovine, ali ne daleko srcem od nje!, autori otvaraju svoje djelo, koje na četiristo četiri stranice predstavlja oko pet i pol tisuća riječi stanovnika Devinskoga Novog Sela, hrvatskoga jezika pretežito čakavskoikavske dijalektalne osnove. Rječniku je pridruženo Kazalo slovačko-novoselskog dijalekta, zemljovid Kotara Devinske Nove Vesi iz 1856, popis Izvornih kotarskih naziva salaša, polja, livada, vinograda, šuma te popis kratica i literature. Nedvojbeno je dakle riječ o jezikoslovnom pothvatu, koji će biti zanimljiv filolozima i drugim zainteresiranim strukama, svakako kroatolozima i povjesničarima.

Knjigu je objavio Hrvatski kulturni savez u Slovačkoj

No sada dolazimo k čuvenom „ali“. Upisao sam naime hrvatski naslov rječnika na općepoznatu tražilicu ne bih li našao više podataka ili recenziju, ali „ni mukajet“. Potom sam upisao slovački naslov, na što je čuveni međumrežni sveznadar izbacio devet poveznica, uglavnom s viješću da je 18. listopada 2021. u Devinskoj Novoj Vesi Rječnik predstavljen. Među nekoliko prigodnih fotografija i rečenica nalazi se i ona najvažnija, što ju je uputila suautorica i predsjednica tamošnje Hrvatske kulturne zajednice Jozefína Daničová: „Vjerujemo da ćemo ovim činom uspjeti sačuvati za buduće generacije jezik koji smo naslijedili od naših predaka, kojim, nažalost, govori sve manje Novoveštana.“

Tako vrijedna gòspa Daničová. A mi? Iz tzv. opće kulture znam da Hrvati u Slovačkoj imaju bogatu kulturnu baštinu i jake veze s Hrvatskom. S tom osnovnom spoznajom krenuo sam „kopati“ i brzo našao mnogo podataka, ali „na sto strana“, u duhu poslovične nam nadarenosti za improvizaciju. Slično sam prošao tražeći podatke o vezama između Hrvata i Slovaka, redovito se „vrteći“ oko Šuleka i Haulika, uz neizbježnog Šenou. Ipak sam pritom naletio i na vrijedan članak Zrinke Kovačević Baranović, Gavella, Senečić – hrvatsko-slovačke kulturne veze iz ratnog razdoblja, kada su one bile najintenzivnije. Teže sam došao do imena važnih za očuvanje identiteta Hrvata u Slovačkoj poput Gabriela Kolinoviča Šenkvickog (1698–1770) ili svećenika Ivana Blaževića, kojega su 1946. zatukli crvenoarmejci. Osvježio sam znanje da je Josip Andrić Slovačkoj i Slovacima darovao Slovnicu slovačkog jezika (1942) i Slovačku glasbu (1944) te na fonu prijateljskih veza uređivao za rata časopis Tatre i Velebit, da bi mi pod tim naslovom „kliknulo“ i knjigu izvornih pjesama te hrvatskih prepjeva slovačkih pjesnika što su je 2008. priredili Jan Jankovič i Dubravka Sesar-Dorotić. Sjetio sam se potom da je bivši slovački predsjednik Ivan Gašparovič hrvatskoga podrijetla, i „svašta nešto“ još…

Dobronamjeran čitatelj reći će mi sada: nisi dovoljno „kopao“, no ja bih uzvratio protupitanjem: a zašto bih „kopao“ kada bih sve mogao naći na jednome mjestu!?

Izlazak spomenutog rječnika u Slovačkoj, zemlji i državi koja se vazda lijepo pazi s Hrvatima i Hrvatskom, a još više baština pet stoljeća hrvatske opstojnosti svojevrstan je poziv i hrvatskoj državi i našoj kulturnoj javnosti da njima, i ne samo njima, obrati ne samo veću nego prije svega sustavnu pozornost.

U tome smislu konkretan prijedlog mogao bi biti da se pod egidom sveobuhvatne riječi projekt svi takvi rječnici, leksikoni i slična izdanja digitaliziraju na jednome mjestu, u jednoj ustanovi, na jednoj adresi; drugim riječima, da se uspostavi sustav prikupljanja i izrade baze podataka, sada rasutih na „mali milijun“ mjesta već prema prioritetima što ih određuju pojedine ustanove (mahom državne ili tzv. javne!). Strategija, program, planovi i zakoni o izvangraničnim Hrvatima predvidjeli su mnogo toga, pa i umrežavanja, ali ona se zasad provode parcijalno, prigodice i bez koordinacije, samim tim bez hijerarhije nadležnosti i „podjele posla“.

Dobri učinci sređenog – sustavnog i organiziranog – pristupa samo jednom segmentu kao što je jezikoslovni (da ne govorimo, primjerice, o potrebi digitalizacije cjelokupne iseljeničke periodičke, književne i publicističke građe, pa i rukopisne) bili bi mnogovrsni. Najvažnije je što bi pokazali i dokazali ozbiljnu i promišljenu mentalnu strukturiranost države i nacije, koja zna što ima i u najdaljem kutku svijeta i zna što hoće. Istina je, to nešto košta, ali dugoročno štedi vrijeme, energiju i novac, da i ne govorimo kako bi se to odrazilo na nacionalnu homogenost i postizanje ciljeva što ih razni dokumenti opravdano navode i drže – strateškima.

Našim Chorvátom na Slovensku srdečne blahoželáme a prajeme nové dobré skutky. Na zdravie! (s nadom da je čuveni „prevoditelj“ dobro preveo).