Svi putovi vode u Rim

Jedan od koncerata ovogodišnjih 32. svečanosti Pasionske baštine priredio je Ansambl Projekt Lazarus 8. ožujka u crkvi Kraljice Sv. Krunice u Zagrebu obilježivši njime tri obljetnice: 10. obljetnicu djelovanja ansambla te 700. obljetnicu smrti biskupa bl. Augustina Kažotića (1260– 1323) i 720. obljetnicu od početka njegove pastirske službe u Zagrebačkoj biskupiji. U program naslovljen Omnes viae Romam (Svi putovi [vode] u Rim) uvrstili su tri skladbe: Salve Regina bl. Augustina Kažotića, Miserere mei, Deus à 9 Gregorija Allegrija (1582?–1652) i Stabat Mater à 10 Domenica Scarlattija (1685–1757). Sve su tri na određeni način bile premijere za zagrebačku publiku, a program su pripremili umjetnički voditelj Darijan Ivezić i Franjo Bilić (orgulje).

Nastupi Projekta Lazarus redovito su profesionalno pripremljeni i predstavljeni / Snimio MIRKO CVJETKO

Projekt Lazarus osmišljen je 2013. „s nakanom istraživanja, revitalizacije i promocije hrvatske glazbe“ u okviru udruge Hrvatski glazbeni centar (utemeljene 2003), kojoj je cilj promicanje hrvatske glazbe i različitih oblika glazbene i kulturne djelatnosti u zemlji i izvan nje. Osnivač ansambla bas Robert Palić član je Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, a glazbena i stručna suradnica Martina Mičija Palić. Članovi ansambla profesionalni su glazbenici koji mogu udovoljiti tehničko-interpretativnim zahtjevima skladbi različitih stilskih razdoblja, a težište je na repertoaru od 16. do 18. stoljeća. Uz nekoliko stalnih članova ovisno o programu koncerta uključuju se i glazbenici-gosti. Nastupi Projekta Lazarus redovito su bili profesionalno pripremljeni i predstavljeni, što je potvrdio i koncert održan početkom ožujka. Jedanaest vokalnih solista – pet sopranistica: Daniela Perosa, Tanja Rupnik, Maja Sremec, Iva Krušić i Hana Ilčić, dvije altistice: Nikolina Virgej Pintar i Martina Menegoni, dva tenora: Ivan Martinčić i Siniša Galović te dva basa: Matija Meić i Robert Palić – pokazali su redom zavidnu pjevačku tehniku, raskoš dinamičkih nijansi, razgovijetan izgovor teksta, suglasje, muzikalnost i veliku sigurnost u interpretaciji. To se osobito odnosi na Scarlattijevu skladbu Stabat Mater, koja nije zamišljena za dva peteroglasna zbora, već za deset pjevača – u njihovim se samostalnim dionicama imitacijom u deset stavaka plete polifoni slog u kojem svaka riječ treba doprijeti do slušatelja. Teme su kratke, iz glasa u glas prelaze prije završetka, osim u brzome 8. stavku Inflammatus, u kojem prvi tenor donosi temu od četiri takta bogato ukrašenu melizmima, a nastavlja drugi sopran. Povremeno mirno zazvuče homofoni odlomci, čime je Scarlatti glazbu prilagodio tekstu sekvence Stabat Mater iz 13. stoljeća, čiji je autor možda pjesnik, franjevac Jacopone da Todi (1236–1306).

Dirigirao je Darijan Ivezić, a pratnju na orguljama sigurno je svirao Franjo Bilić. U partituri predviđeno violončelo u dionici basso continuo, primjereno baroknom stilu, u izvedbi ansambla Projekt Lazarus izostavljena je. Za skladbe Domenica Scarlattija teško je utvrditi godine nastanka pa tako i za skladbu Stabat Mater koja pripada dijelu opusa nastalu u Italiji i u Portugalu do 1729. i odlaska na kraljevski dvor u Madridu. Iako je dio skladbi nestao u potresu u Lisabonu 1755. muzikolozi izdvajaju Stabat Mater kao „majstorsko djelo“ jedinstvene ljepote i izražajnosti te raznolikosti korištenja zborskih mogućnosti.

Antifona Salve Regina, kojoj je možda autor bl. Augustin Kažotić, jednoglasna je, gipke melodije nesputane taktovima, a uvod i završetak donose udvostručeni basov ton u oktavi. Pjevačima su se u riječi „Amen!“ pridružile pjevačice. Deveteroglasni Allegrijev a cappella Miserere koji se čuva u Vatikanskoj knjižnici javnost nije dugo imala prilike upoznati pa je Projekt Lazarus približio zagrebačkoj publici tu lijepu i mirnu skladbu pisanu u homofonom slogu. Svi su pjevači pridonijeli uspjehu izvedbe koju su, ipak, malo zasjenile akustičke osobine crkve.