Svevremenska mračna bajka

U lepezi zanimljivih i raznolikih cjelovečernjih igranih filmova nominiranih za ovogodišnju nagradu Oscar u najzamjetnijim kategorijama Razgovor žena (Women Talking) kanadske scenaristice i redateljice, nekoć i glumice, Sare Polley (1979) najizravnije je društveno-politički angažiran. U njemu se, kako naslov upućuje, doista gotovo svih stotinjak minuta trajanja doslovno raspravlja, i to o sudbini, neposrednom djelovanju i budućnosti potlačenih, omalovaženih žena omanje religijske zajednice što razmjerno izolirano živi u provincijskom naselju. Ovda-onda nakratko presječen kakvim pastoralnim eksterijernim kadrom, ili isječkom posljedice zločina, razgovor osam žena različitih dobi, uključujući i dvije tinejdžerke, uz od njih izabrana zapisničara, jedinoga nazočnog muškarca, vodi se tijekom dva dana, na gornjem katu hambara, a povod te zasad tihe pobune itekako je nelagodan. Naime, mjesecima, godinama, žene tijekom noći, omamivši ih veterinarskim anestetikom, siluju muškarci iz njihove zajednice, što je tek nedavno izišlo na vidjelo. Prethodno su ih starješine i drugi uvjeravali da je riječ o njihovim umišljajima ili o činima zloduha. Osnovno o čemu su te diskutantice, predstavnice ženske populacije naselja, naumile odlučiti jest hoće li sve žene napustiti koloniju i krenuti u novi život ili će ostati, nadalje se šutke pokoravajući nemilom patrijarhalnom nasilju što prožima mnoge odsječke njihova života. U toj zajednici žene su naprosto nižerazredna bića, radna snaga, u kući i drugdje, a svako im je obrazovanje uskraćeno. Temeljna prijetnja mogućoj pobuni, izboru napuštanja svojih muških, jest da će si time zanavijek zatvoriti vrata nebeska, a što je i smisao njihova ovozemaljskog postojanja.

Tradicionalni način života zajednice prikazane u Razgovoru žena odaje dojam neodređenoga, bezvremenskog mjesta, a tek pokoji znak upućuje na suvremenost / Izvor IMDB

Potresna, načelno mučna drama koja ipak obećava određeni optimizam, zasnovana je na istoimenom romanu kanadske spisateljice Miriam Toews, objavljenu 2018, a nadahnutu zbiljskim groznim događajima u koloniji menonita u Boliviji, što se odigraše između 2005. i 2009, kad je silovana 151 žena, dobi od pet do 65 godina. Miriam Toews i sama je odrasla u zajednici menonita, a kinematografskoj publici može biti poznata i po svojoj jedinoj filmskoj ulozi, kao glavna glumica zapažene meksičke drame Tiho svjetlo (Stellet Licht, 2007) Carlosa Reygadasa, filma također smještena u zajednicu menonita, u Cannesu nagrađenom nagradom žirija, u nas Propelerom Motovuna. U Razgovoru žena menoniti se ne prozivaju, niti spominju. Odjeća, način života, svjetonazor jesu vjerno menonitski i tko zna, prepoznat će, no Sarah Polley, veli, nije htjela posebno izdvajati i stigmatizirati baš njih, nego se kroz pojedinačni primjer šire pozabaviti problemom nadmoćnoga patrijarhalnog odnosa prema ženama koji je u mnogim granama života, i u posve civiliziranim sredinama, i danas prisutniji no što se naoko čini. Uglavnom i čvrsto usustavljen, normaliziran, prihvaćen, baš kao i u ovom postraničnom društvu. Primjerice, u američkoj, holivudskoj filmskoj industriji, što je usporedba koju će u popratnim razgovorima spominjati i sama Sarah Polley, koja se u tu nepravdu osobno uvjerila i iskusila je kao maloljetna i mlada glumica.

Tradicionalni način života zajednice prikazane u Razgovoru žena općenito odaje dojam neodređenoga, bezvremenskog mjesta i vremena zbivanja, a tek pokoji znak upućuje na to da se radnja odvija u suvremenosti. Poćutu izmještenosti iz određene zbilje pridonosi i likovni pristup, filmske fotografije (Luc Montpellier) u kojoj su boje pretežno prigušene do monokromnosti te se nerijetko učini da gledamo gotovo crno-bijeli film. Efektno se doimaju, primjerice, stijenke štaglja izgrađena od ovlaš spojenih dasaka. U kadrovima snimljenim iznutra one su zasjenjene gustim crnilom, dok kroz procijepe među njima prodire snažno dnevno svjetlo te se cjelokupni smještaj doima kao prostrana, ali neprobojna tamnica, što dakako metaforizira i uznički život u takvim ideološkim okolnostima. Čimbenik su očuđenja i vjerojatno hotimice teatralno oblikovani dijalozi, k tomu očito pisani podosta iznad stupnja obrazovanja nepismenih protagonistica, koje se nerijetko izražavaju poput kakvih intelektualki, a što jednostavno nisu imale priliku naučiti ni usvojiti. Premda se žene na kraju odluče oteti iz ralja potlačenosti i otići, ostaje neizrečeno pitanje kamo. I kako li će se uopće snaći u širokom svijetu koji im je posve nepoznat. Svojevrsna mračna bajka nevesele, ali važne poruke i poente, Razgovor žena bio je nominiran za Oscar za film i za scenarij prema postojećem djelu, a Sarah Polley ga je i osvojila.