Što je u Hrvatskoj filantropija?

Nedavno održana izložba (Dom HDLU-a, 26. siječnja do 19. veljače 2023) realizira plastični prošireni pojam socijalne skulpture bez postamenta u sistemu kulture. „Tko ne misli leti van“, Joseph Beuys.

Izložba je transformirana u manifestaciju koja već sedam godina eksplicitno zrcali umjetnički aktivizam. Ideja o izložbi nastala je nakon razgovora s jednim dobrim poznavateljem likovne scene u Hrvata i globalno, čiji je i sam bio istaknuti protagonist. Taj razgovor završio je ironičnim tonom i rečenicom: „Čuj, kad već trošiš lovu na lude ideje, plati i šuti, kao što mi umjetnici slikamo, trpimo i šutimo...“ Ja sam mu odgovorio: „Neukusno je i nekulturno da, na novac koji se daje za umjetnike, država naplaćuje kaznu, te sebi ne uzima samo simbolični iznos, već prilično velik. Takvo stanje već i samu pomisao na filantropiju čini vrlo odbojnom, a konkretnu praksu konkretno opstruira. Pritom, ona to radi po zakonu, te taj zakon treba promijeniti u korist umjetnika komu je ta pomoć humanitarno i intelektualno namijenjena.

Ugovor o donaciji u Republici Hrvatskoj je takav je da se već iz aviona vidi da, kad bi imao i najboljeg pilota, sa svojim ćeš namjerama krivo aterirati, slikovito rečeno, – aterirati ćeš u kameno doba indiferentnosti.“ A on mi je na to rekao: „To ti je još teže promijeniti nego da plaćaš taj porez... S time otvaraš Pandorinu kutiju“.

Konkretna filantropska inicijativa

Što je u Hrvatskoj filantropija? Romantična utopija ili moguća stvarnost današnjice za bolje sutra umjetnicima i za održiv sistem kulture? Koliko je fascinantna ta narativna supstanca raznih izričaja umjetničkih poetika te spektar nijansi individualnih kreativnih ekspresija što iz njih bujaju. Ta imanentna materija nalik je na vulkansku magmu, što tako revno likovni teoretičari i kritičari svojim riječima i intelektualnim konstruktima žele uokviriti, kontrolirati, interpretirati, selekcionirati, sistematizirati, afirmirati ili pak spriječiti da cirkulira utabanim ili još neutabanim kanalima civilizacije.

Za to su studirali, davali ispite, diplomirali, magistrirali ili doktorirali. Kako jedna mudra izreka kaže: ukrali tuzi malo radosti i smrti malo vječnosti...

Uvijek je lijepo kada kritika uspije staviti umjetnika u svjetlost javnosti. Nomenklatura svih civilizacija u svim segmentima umjetnosti u ljudskoj povijesti postojanja na planeti Zemlji daje etikete: avangardno, neoavangardno, senzacionalno, novo ili novije od samog novog i obrnuto. U svijetu gdje umobolnice bivaju spremišta za suvišne, a kultura ekskluzivno prihvatilište, fantazije uma dobivaju trijumfalne pohvale i stručni tretman u estradizaciji kulturnih ustanova. One moraju suvremenom Homo sapiensu, koji je i dalje okovan nemilosrdnim lancima zarađivanja novca i plaćanja životnih i inih troškova, omogućiti konzumaciju slobode i kreativnosti koju žive umjetnici.

Ti Homo sapiensi ili tzv. obični ljudi takvu vrstu slobode nemaju, jer moraju eksplicitno raditi poslove koji se najviše traže te nude tzv. mjesečne plaće, zdravstveno te, na kraju priče ljudskog postojanja, mirovinu u sve nemirnijem svijetu.

U takvom svijetu, koji je pun deklarativnih angažmana socijalno-umjetničkih performansa i svih mogućih aktivizama koji proizlaze iz tog apostolata, konkretna filantropska inicijativa napokon je dobila potencijalno pravo građanstva.

Ilegalno moguće ili legalno nemoguće

U mnoštvu izložbi i ova koja je više drska nego uhodano ljubazna, kozmopolitska i altruistična na granici zabranjenog da pomiče granice na način da te granice grli s ljubavlju, traži pošteno jer pošteno daje. Drska, jer tako reći u istoj rečenici ne stavlja imenicu nego glagol, ljubav, novac, politiku, istinu, laž, biti i praviti se, u svojemu naturalističkom elementu, te ne brine da poremeti javni red i mir u kulturi. Poštena, jer ne pretendira biti suvišno pametna, avangardna ili  fenomenalna, želi biti upravo ono što je prethodilo pameti, avangardi ili izvrsnosti pri čemu pokušaj više govori nego rezultat. Shvatite to kako vam drago. Ilegalno moguće ili legalno nemoguće. Želi biti izvan svih tih amplituda i nabijenih psihograma megalomanije.

Dosta je logično da upravo HDLU s jednim svojim članom koji je sve inicirao i započeo taj pilot projekt prije nešto više od sedam godina, želi nadvladati društvenu izolaciju. Jer paradoksalno, Filantrop, koliko je društveno potreban i koristan, toliko je i izoliran. U ovom slučaju paradigma socijalne skulpture, preko inicijatora, fokusa i misije izložbe konačno dobiva svoju nadogradnju i najkonkretniji primjer u funkcionalnoj stvarnosti. U njoj se jedino nešto realno mijenja ili ne mijenja. Gdje se skidaju maske i paralelno lijepe riječi zamjenjuju konkretnim djelima, a pusta obećanja politikom gotovog čina. Sve drugo su teorije bez konkretne aplikacije u svakodnevnici.

Zahvaljujemo se laureatima ove  Kontrapunkt nagrade. Oni  su toj nagradi omogućili da i preko njihovog primjera rastu spoznaje o potrebi filantropije na hrvatskoj kulturnoj sceni, kao što je to ustaljeni običaj u ostatku Europe. Poželjno je da se tako što regulira i stimulira adekvatnim zakonom. Da se time pruži poticaj širenju svijesti i prakse filantropije.Važno je pritom distingvirati pojam i stvarnost filantropije osviještenih individualaca, koji imaju intelektualni i financijski kapacitet za to, od raznih sponzorstva ekonomskih subjekata, koji financiranjem umjetnosti investiraju i reklamiraju se, iako je reklamiranje u ovom slučaju u drugom planu. Jer ti osviješteni pojedinci reklamiraju filantropiju kao takvu i na samom su izvoru boljeg svijeta na koji se paradoksalno svi političari javno kunu. To je jedan od bitnih izazova za Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. U pitanju je u konkretnom slučaju gola opstojnost likovne kulture i tako reći ogoljelo i golo do kosti dostojanstvo likovnog umjetnika u hladnoći i indiferentnosti funkcionalne stvarnosti ovog svijeta.

Po važećem zakonu, ova eksperimentalna Kontrapunkt nagrada Iva Vraneković / Vladimir Dodik Trokut, umjetnici umjetniku, koja se dodjeljuje već više od sedam godina zaredom, da bi postojala u funkcionalnoj stvarnosti, nametnuta zakonom jačeg, plaća državi globu na filantropiju tj. susreće se sukcesivno s konkretnom i efikasnom mjerom destimulacije takve aktivnosti u području kulture u Republici Hrvatskoj. Mjera destimulacije je proporcionalno razorna koliko je filantropija i njen daljnji razvoj našoj sadašnjosti potrebna. Stoga je filantropija budućnost kulture premda se nalazi u situaciji očekivanja Godota i lomljenja leda. Kako kaže Albert Einstein: „Intelektualci rješavaju probleme, a genijalci ih sprječavaju da uopće nastaju“. Prema toj formuli inicijativni i nepatvoreni impuls genijalnosti sadržan u viziji i misiji ne nalazi mjesto u sustavu nagrađivanja. Nagrade predviđaju izvrsnost, ali sustav je poprilično umrtvljen, zaustavljen kao zamrznuti kadar jedne nikada do kraja ispričane priče. Kao da preostaje samo njezina intelektualna ustrajnost, prkos i građanski neposluh ili jedna vrsta patetičnog aktivizma koji traje dok traje.

Realizacija kulturnog potencijala ili kultura kao forma nacionalne ekonomije čiji sadržaj je umjetnost

Osim oslobađanja filantropskih donacija od poreza bilo bi svrsishodno posebnim zakonom tretirati profesionalne galerije koje promoviraju umjetnika, odnosno stvoriti udruge profesionalnih umjetničkih galerija u Hrvatskoj s ciljem umrežavanja sa sličnim udrugama i galerijama na europskom prostoru. Naime, u Hrvatskoj postoji malo profesionalnih galerija te one nisu umrežene u neku udrugu. Nažalost poprilično su i izolirane od realnog sektora te, kako društveno kulturne, tako i poslovno-ekonomske misije. Svaka čast iznimkama. Što se tiče likovne naobrazbe stojimo jako dobro, od Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn do raznih likovnih akademija. Zbog pozitivne konkurencije, može se razmišljati o realizaciji i privatnih akademija sa sebi svojstvenim karakteristikama konkurentnosti i javno društvenim statusom, ali to u ovom trenutku nije u primarnom fokusu.

Isto tako, potrebna je rezolutna politička volja za otvaranjem pravih centara za kulturu Republike Hrvatske s godišnjim programima i galerijskim prostorom. Prva faza mogla bi se odnositi na Pariz, Berlin, Rim. Kulturne centre, uz državni proračun, trebali bi podržati ekonomski subjekti u Hrvatskoj uz pomoć posebne regulacije poreznih olakšica (tj. svesti porez na simboličan minimum, ili ga potpuno ukinuti) jer se radi o iznimno važnom interesu i međunarodnom ugledu Republike Hrvatske. To je kompletan paket, koji bi za početak potpuno promijenio ulogu i mogućnost realizacije kulturnog potencijala te razne izolacijske faktore, koji su sada prisutni u kulturi, zamijenio faktorima povezivanja. Tako su npr. likovne nagrade pozitivne, ali bi bile još pozitivnije da postoji mreža profesionalnih galerija koje bi s tim potencijalima dalje radile, što im je i u opisu posla. U trenutnoj situaciji nagrade gube svoju puninu i daljnji cilj. Dakle, ključ je u postojanju svih navedenih elemenata koji čine cjelinu. Fragmentarno postojanje samo pojedinih navedenih elemenata efektivno je samo deklarativno i na duge staze isprazno pa i štetno, najviše za same umjetnike.

Sponzorirani sadržaj – objavu članka

financirao je Anonimni Filantrop