Stara i Nova Kapela (uz gospodarski živahnu Batrinu)

Bilo je usred ljeta, vruće, no ne i nepodnošljivo, jer u Staroj Kapeli uvijek pirka neki povjetarac. Nikakvo čudo, selo leži u kotlini na obroncima Požeške gore (kao dio općine Nova Kapela u Brodsko-posavskoj županiji) i iz njega nema dalje, nije protočno. Možda nam želi reći kako u njega treba doći i bar nakratko ostati. Još je 1275. bilo utvrda Potok, a kao i sve zaštitne utvrde, moralo je odolijevati kojekakvim napadačima. Od 15. i 16. stoljeća prodiru Turci, koji su u tim krajevima i bili najdugovječniji. Današnji izgled selo dobiva 1760. spuštanjem raštrkanih zaselaka u dolinu po naredbi Marije Terezije kao dio Vojne krajine. Područje je bogato vodom, a gdje ima vode, ima i života. Budući da je stanovništvo silazilo s planine, sva je prilika da su prvotno bili stočari, a stočarstvo bez vode ne ide. Tako se i Stara Kapela smjestila oko potoka. Ustanak protiv Turaka podigao je u drugoj polovini 17. stoljeća fra Luka Ibrišimović, a Slavonija je konačno oslobođena od Turaka Mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine.

Kapelica Gospodinova Uzašašća u Staroj Kapeli / Snimio Stjepan Šporčić

Stara Kapela stalno se smanjivala, do danas joj je ostala samo kapelica Gospodinova Uzašašća, sagrađena 1860. na mjestu srušene kapelice sv. Marka iz 1758. Za potrebe tek deset stalnih stanovnika i ona je dovoljna. Navirila sam se u nju prešavši potočić po drvenom mostiću, vidi se da se otvara rijetko, za oltarnu sliku piše da je vrijedna, no tko je i vidi? Inače gotovo i nema inventara, kako već i izgledaju crkve prigodnice bez pastve. Uostalom, ovdje treba gledati samo ono čega još ima. A ono čega ima jest velika briga autohtonih potomaka za rodno selo i njegov održivi razvoj. Ona se vidi na svakom koraku: u uređivanju preostalih kuća (neke služe i u turističko-ugostiteljske svrhe) da budu što sličnije negdašnjima, pa se to današnje eko-etnoselo odlikuje starinskim fasadama na četrnaest ovdašnjih zgrada, svaka je kuća u drugoj boji (zelena, blago ružičasta, žuta), svaka je pomno urešena nekim ukrasnim ornamentom (smjenjuju se u vodoravnom nizu srce, krug, romb, romb s kružićem i sl.), do gotovo svake dolazi se preko drvenoga mostića, u selu je đeram (bunar), ograđena livada za konje, a tako uređene kuće svjedoče kao mali etnomuzeji o negdašnjem životu u tom selu. U jednom dvorištu nalazi se pušnica za meso u malom tornju, pokraj nje kovačka radionica, pa tkalački stan i kuća negdašnje seoske zadruge sa starinskim namještajem (kuhinjsko i sobno pokućstvo, otvoreno ognjište, kotlići, pribor za loženje, kolnica, staja) – sve lijepo, ali ipak nekako muzejsko, bez ljudi koji bi to danas svaki dan upotrebljavali. Povremeno se u nekoj od tih kuća može prespavati i nešto prigristi, oni koji traže posvemašnji mir i tišinu neće biti iznevjereni, čak se mogu malo odmoriti i od mobitela, jer ovdje nema ni signala. Navečer mogu proći kroz selo pod petrolejskom rasvjetom, na svakom rasvjetnom stupu mogu pročitati pokoji stih Cesarića, Tadijanovića, Kozarca, A. B. Šimića – općenito, ploče sa svim natpisima vrlo su poučne, jasne i svima razumljive. Dolazak u Staru Kapelu dolazak je u mir i tišinu, gdje još ima nešto stalnih stanovnika, no ne mogu se oteti dojmu da je to tek povremeno ladanje, a život je negdje drugdje.

Mjesta s pridjevima stari i novi obično se javljaju u paru. Tako je i s Kapelama. Nova je mnogo veća i važnija od Stare, kao što je i Nova Gradiška veća i važnija od Stare, kao što je i Veli Lošinj zapravo manji od Maloga Lošinja i sl. Nova Kapela središte je istoimene općine, no put od Stare Kapele do nje vodi kroz jedno još veće mjesto, Batrinu, koja je i gospodarski najživlja u ovoj općini. U njoj je tvrtka Metaloplast, koja zapošljava četrdesetak ljudi, a bavi se preradbom plastičnih masa, folija i sl. Ipak, ja Batrinu ne pamtim po plastici nego po suhomesnatim proizvodima. Naime, bio u njoj neki mesar, Mata, koji je iz usluge išao po kućama u svinjokolju. Jednoj takvoj prisustvovala sam i sama. Ne mogu reći da uživam u vonju ošurenih svinja, ni crijeva koja ispadaju iz rasporena svinjčeta nisu baš ni oku ni nosu nešto najugodnije, no kad sve to s vremenom mine, topljenje čvaraka i nadijevanje kobasica već su ugodnije radnje. Usput domaćice uvijek nešto sprave od svježega mesa, no čak ni ta hrana ne može mi iz nosa odagnati one prethodne vonjeve, pa mogu reći da se u sam postupak volim uključiti tek kad se kobasice skidaju iz pušnice i dolaze prosušene na stol. Znam, ponašam se gotovanski kao i sva gradska čeljad, no tko prizna, pola mu se prašta.

U Novoj Kapeli postojala je Šumarija, valjda još postoji. Ondje je 1970-ih upravitelj bio naš rođak, Luka, mlad inženjer šumarstva, pa smo jednom prilikom u toj zgradi kod njega i prespavali. Inače, kad god se vozim autocestom prema istoku, ne propustim svrnuti pogled na novokapelsku crkvu Rođenja Blažene Djevice Marije, koja se impozantnim tornjem ističe u nizini. Crkva je barokna, dovršena u rujnu 1774. i u njoj je najvredniji čudotvorni kip Majke Božje, prenesen ovamo prilikom otvaranja crkve na blagdan Imena Marijina iz stare župne crkve na Dubovcu. Uvijek se sjetim i priča negdašnjih djevojaka iz obližnje Magić Male kako su „išle k crkvi“ bose, a prije ulaska u Kapelu obuvale bi cipele (jer valjalo je u svemu štedjeti) da k misi dođu pristojno. Isti postolarski postupak ponavljao se i na povratku kući: cipele su se nakon mise i kraćega divana uz crkvu opet skidale i spremale u torbu, a bose noge gazile su po zemlji i prašini do kuće. Vozeći se autocestom prema istoku, ja, dakle, uvijek gledam lijevo prema Novoj Kapeli, a moj muž desno prema plavim bosanskim planinama i nikad ne propusti reći: „Eno Motajice!“