Sigurnim korakom s glavom u oblacima

Kakav je bio čovjek i slikar Antun Boris Švaljek? Na to jednostavno pitanje mogao bih najtočnije i najjezgrovitije odgovoriti kažem li da se njegova osobnost i stvaralačka priroda zrcalila u tome što je sigurnim korakom hodao zemljom s glavom u oblacima. Naime, njegov je habitus bio stvarna duhovnost u stvarnoj tjelesnosti, pa je i nebesko bitno zemaljsko, i tu je stvarnu činjenicu oblikovao crtom i bojom u stvarni pričin koji čitamo u njegovu stvarnom likovnom jeziku kao jedinstveno djelo suvremene hrvatske umjetnosti, autorski izvorno likovno djelo. Stoga u tim suprotnostima nema mjesta kontradikcijama, niti se u oštrim kontrastima potiru različitosti, naprotiv, riječ je o stvaralačkom biću kompatibilnom s njima unatoč činjenici što nije ustrojeno na istim ni bliskim sastavnicama.

 I ova je sinteza na valjanim premisama jer implicira zaključak da je stvaralački čin dinamičan proces prožet iracionalnim i racionalnim, onostranim i stvarnim, metafizičkim i fizičkim, da se, dakle, duhovno utjelovljuje u materijalnom, materijalizira u djelo, nevidljivo u vidljivo te, vrh svega, da je duhovno u čovjeku po Bogu a ne po prirodi, po čovjeku samom. Kako bih odagnao proizvoljne zaključke valja mi kazati da pod sintagmom sigurnog koraka zemljom podrazumijevam čvrsto slikarsko znanje i nedvojbeno slikarsko umijeće koncipirano na premisama europskog tradicijskog naslijeđa koje je Švaljek majstorski prakticirao i osnaživao zaista osebujnom imaginacijom, to jest, s glavom u oblacima. Na ovim je činjenicama utemeljen ljudski i stvaralački identitet Antuna Borisa Švaljeka.

Antun Boris Švaljek bio je umjetnik osebujne imaginacije / Izvor Akademija likovnih umjetnosti Široki Brijeg

Umjetnik snažne i izvorne imaginacije

Slikarsko znanje stjecao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je diplomirao 1974. u klasi Šime Perića, a trogodišnjom suradnjom od 1974. do 1977. u majstorskoj radionici Krste Hegedušića usavršio je stečeno znanje, štoviše, i uzvisio na slikarskoj ljestvici do onih vrijednosti po kojima prepoznajemo ostvarenja koja pokrivamo pojmom majstorstva imanentna kanonskim slikarima hrvatskog i europskog slikarstva. Tome u prilog govore njegova djela datirana upravo u tom formativnom razdoblju 70-ih i 80-ih godina koja je već tad likovna kritika visoko vrednovala te pojedina među njima apostrofirala laskavim atribucijama (Košarkaš,1974, Kuglaš,1975, Vjesnik,1977. i dr.). U tom se razdoblju Švaljek i profilirao kao umjetnik snažne i izvorne imaginacije, zavidna slikarskog umijeća, napose crtačkog, jedinstvene imaginacije, a s malo natege može se kazati i fascinantnoga crtačkog umijeća s kojim je bljesnuo u hrvatskoj umjetnosti neugasivim sjajem privlačeći jednako pozornost kritike i šire kulturne javnosti.

Zamjetnoj recepciji Švaljekovih crteža, osim izvorne imaginacije i jedinstvenog slikarskog i crtačkog umijeća, pogodovao je i multimedijalni kontekst s dominacijom konceptualne umjetnosti, hepeninga i drugih tada aktualnih medija koji su dominirali likovnom scenom i potiskivali tradicionalne medije, dakle i medij crteža. Ta tvrdnja nije kontradiktorna je pojava vrsnog i izvornog crtača, unatoč tome što je medij crteža marginaliziran u galerijskoj prezentaciji, ipak je od jednog djela kritike i više nego dobro primljen, što je i naglašeno u njihovim tekstovima i osvrtima na Švaljekove serije crteža rađenih u kombiniranoj tehnici na papiru, primjerice, na samostalnoj izložbi u Zagrebu, u Studiju Galerije Forum, 1978.

Ludički karakter i autorska izvornost

U Švaljekovu stvaralaštvu od osobite je važnosti samostalna izložba u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt 1986, koju je koncipirao Vladimir Maleković i promovirao tezu o svestranom likovnom umjetniku. Naime, dotadašnja percepcija njegova djela, i kritika i kulturna javnost fokusirana je uglavnom na crtača i slikara, a na ovoj je izložbi promoviran i – kipar, odnosno autor u trodimenzionalnoj formi koji je lucidno oblikovao skulpture i objekte s naglašenim pikturalnim vrijednostima snažne kolorističke akcentuacije, što je nedvojbeno pridonijelo novom čitanju Švaljekova djela. A unos novih sastavnica u trodimenzionalne forme – svjetlosti i zvuka – još je više naglasio njegov ludički karakter i osnažio autorsku izvornost, što potvrđuje iznesenu tvrdnju o prijelomnoj izložbi jer se od tada počeo percipirati i Švaljek kipar.

To je ostalo kao aktualna činjenica i danas jer je ostvario vrijedan kiparski opus koji još nije sagledan u cijelosti. Potom su uslijedile brojne samostalne i skupne izložbe (više od 800!) u Hrvatskoj i u svijetu kojima je usustavljivao svoje djelo u nezaobilaznu likovnu vrijednost suvremene hrvatske umjetnosti. Švaljekova su djela u fundusima muzeja i galerija, privatnim zbirkama, u javnim i sakralnim prostorima. Bio je redoviti profesor na Likovnoj akademiji Mostarskog sveučilišta na Širokom Brijegu. Za svoj plodni stvaralački opus primio je odličje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića te brojne nagrade i priznanja. Ive Šimat Banov napisao je 2009. monografsku knjigu o njegovu dotadašnjem likovnom djelu, a Biserka Rauter Plančić sabrala je djela u recentnom izboru iz opusa 2022. u Čapljini.     

Kazališni zastor u Varaždinu

U prilog Švaljekovoj stvaralačkoj svestranosti svakako valja spomenuti i svečani kazališni zastor u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu, koji je otkriven kazališnoj publici 2010. Taj zahtjevan likovni projekt ne zaokuplja pozornost samo po impresivnim dimenzijama i po tome što je nedvojbene važnosti u slikarevu ukupnom djelu nego i zato što lucidnom sintezom izražava Švaljekova autorska obilježja. Kazališni zastor koncipirao je na premisama koje sam nastojao istaknuti kao gradbene sastavnice njegova slikarstva. Oblikovane na velikoj površini platna emaniraju u prostor golemu likovnu energiju. Na kazališnom zastoru poentirao je ludičku komponentu zrcalnim preslikom kazališnog interijera ispunjena publikom do posljednjeg mjesta ne kliznuvši u tautološku stupicu, naime, postupkom jukstaponiranja motivski predložak publike u svečanim ložama oblikovao je u motiv kazališnog zastora.

Ono pak što naročito izdvaja stvaralački opus Antuna Borisa Švaljeka u sinkronijskom čitanju suvremene likovne scene jest stvaralačka svestranost izražena u različitim likovnim medijima, napose u mediju slike, te crtačko umijeće, zatim znalačko i vješto oblikovanje u skulpturi i objektima, grafici, grafičkom oblikovanju, ilustracijama i vinjetama u brojnim pjesničkim knjigama. Rečenu izdvojenost nedvojbeno je oblikovala imaginacija te široki motivski repertoar progresivnim množenjem kroz plodna desetljeća. U kontinuiranom ulančavanju motiva u veće tematske cjeline, one iz nacionalne povijesti, začudnih predjela krajolika, običnih motiva svakodnevice, ili pak u raskošnoj bujnosti motiva flore i faune može se ustvrditi švaljekovsko oblikovanje u kojemu se razaznaju izvorne autorske značajke, odnosno činjenica da je stvorio vlastiti likovni izraz.

A on je snažno prožet tradicijskim slikarskim vrijednostima, emanira grotesku i vedar humor, učvršćuje se u svojoj likovnoj biti lucidnom sintezom baroknog zanosa i pop-artističke ironije, doziranim unosom nadrealnog i naivnog, sarkazmom i poetskom dosjetkom. Antun Boris Švaljek na postmodernističkom je konceptu oblikovao autorski diskurs klasičnih vrijednosti osnažujući svojim djelom tvrdnju da tradicija nije prošlost nego sadašnjost koju živimo.