Raznovrsnost zavičajne pripadnosti u poetiziranom ozračju

Već je u romanu Snoopy polka: balkanski noir (Shura publikacije, Opatija, 2019), Laura Marchig osmislila svoje viđenje svijeta kreativnim zahvatima u kojima reminiscencije, kronisterija i retrospekcija žive autentičan život. Zbivaju se preobrazbe u kojima koegzistira autoričina imaginacija. U najnovijoj knjizi pomalo neobična naslova Schmarrn pjesnikinja i spisateljica Laura Marchig stavlja u pokret – svijet, autonomni svemir, izazvavši sve ono pozaspalo u svijetu koji se čini ustajalim i treba ga poticati slikama koje ilustriraju trajnost bića, jer život je neprestano bivstvovanje koje u sintagmi imaginacija stječe samosvojnost bića. I tako je nastala čudesna, čarobnjačka knjiga na talijanskom jeziku (koji je obogaćen fijumanskim narječjem) Ricettario di famiglia (obiteljska kuharica), knjiga Schmarrn. Mogli bismo je nazvati i virtuoznom igrom. I autorica Laura Marchig govoreći o korijenima ove složene etničke „kriške Europe“, poznate pod imenom Mitteleuropa, neuvijeno ističe miješanja jezika (talijanski, hrvatski, istarski, lošinjski, furlanski, tršćanski), a nadahnuti osvrt Milana Rakovca A ča su kuhali naši mrtvi razmiče, proširuje taj jezični konglomerat na njemački i mađarski pa jidiš i neke dijalekte. Riječju, „Babilonija riječka“ (Milan Rakovac).

Izd. UO Fedra art projekt, Rijeka, 2022.

Može se to činiti egzaltacijom bivstvovanja začinjena impulsima biografskih reminiscencija, dinamičkih prisjećanja na draž mirisa osunčanog neba i strpljive zemlje, po mjeri pjesnika. Da bi potencirala romansijerske domete svoga senzibiliziranog djela, autorica će posegnuti za poznatom artikulacijom na poglavlja pa će taj svijet stavljen u pokret oživjeti u poglavljima Trilogija o Kozali: Palačinke s Kozale: „Maslac, parmezan koji se ruši poput lavine, mirisan, pomalo i mastan umak od pečenja. Hoću reći, u ovom našem vrtu, tu na Kozali, pod crkvom, dok čekamo buru, a miriše nam jugo koje se rađa na Kvarneru, bacajući poglede malo prema Krku, malo prema Cresu, nadgledajući valove i barke, šaljući poljupce Učki, i palačinke postaju osjećajne, profinjen užitak osjeta, domaća ekstaza.“

Bajkovita riječ Schmarrn srednjoeuropskog podrijetla zapravo je jednostavni drobljenac od rascjepkanih, istrganih palačinki, polivenih sirupom od malina. U poglavlju Recepti moga oca kulinarski je must. „Pečeni pureći but mora trajati čitav tjedan“ jer „rasipnost je zločin, čitanje je potreba, a živjeti nešto manje“. Poglavlje Kruh s kruhom, iz papirića „posijanih po cijeloj kući“, stavlja taj čudesni „svijet u pokretu“ u nepokolebljivu paradigmu, u životni credo: „sve bi na ovome svijetu moglo imati više okusa kad bismo u svakoj svojoj kretnji znali sačuvati nešto od mita, od ploda nastalog iz sudara jednog neurona i legende praotaca“ (Majska kraljica).

Nešto od bajkovitih inscenacija imaju i Recepti moje majke (Maneštra od trukinje). Nakon krčkanja polovicom dana „maneštra lakokrilo prelazi u osmišljen lik koji progovara živom riječju“. „Iz sna bi me tih maglovitih jutara prenuo beskonačan krik, otegnuti jauk, uporno vrištavo preklinjanje: Ti što si me uvijek hranio, držao u toplom i mračnom zatvoru, imenom dozivao, ti si mi prerezao vene, ti si me raskrvario. Ti!“ A riječ je o prasećim delicijama koje su oživotvorene obiljem začina i tradicijom: „Maneštra je dugo i tiho kuhala, a kad bi svi mirisi, sve gornje, sve glavne, i osnovne note u zboru zapjevale istu pjesmu zajedno s draguljima sala koji su cvrčali usred mesa...“       

Užitak u čitanju ove osebujne knjige živi punim životom, jer svi su recepti i dobri i lijepi, samo treba za delicijom imati želju kao što se otvara želja za čitanjem. Treba znati uživati i naslađivati se „malim ulomcima“. Zato bi moto iz knjige (Kuham, dakle jesam!), mogao osmisliti intenzivnu želju za čitanjem, jer „čitanja nikad dosta“. Što se artikulacije spomenutih poglavlja tiče, upozoravam na izvrsno Pismo Loredane Bogliun spisateljici i Odgovor Laure Marchig Loredani Bogliun. Treba pohvaliti odličan prijevod knjige Schmarrn na hrvatski jezik Lorene Monice Kmet. Na kraju ću uvjerljivu i nadahnutu svakovrsnost zavičajnog identiteta začiniti lirskim ozračjem koje je pronicavo i sjajno u ciklusu pjesama Eden, izgubljeni raj u lubenici začinjenoj votkom: „Moje uspomene pamćenje nije pojelo, / ne još, / zato kuham, / iz ljuske sjećanja izvlačim recepte / koji uobličuju misli / u prošlosti, u sadašnjosti, / projiciraju ih u fluidno, / u ono nešto što zovemo budućnost. / Trebaju mi da se ne osjećam sama“ (Izjelice uspomena).